Župom Resnik, smještenom na istočnom ulazu u Zagreb, dominira crkveni zvonik. Ta stara zagrebačka župa posvećena je Uznesenju BDM. U njoj posebno mjesto u oblikovanju pastoralnoga života ima vjeroučitelj Mario Sobočan. Pastoralni je vijećnik i pastoralni suradnik energičnomu župniku Marijanu Piskaču, angažiran je u više pastoralnih sadržaja. Po zanimanju je vjeroučitelj, radi u osnovnoj školi u Retkovcu pa mu je aktivni vjernički život u župi poveznica s poslom, nešto uobičajeno, najnormalnije. Iz vjerničke je obitelji i potekao. Oženjen je i otac je dvoje djece. Za sve župne angažmane ima potporu obitelji.
Mario je rođen 10. siječnja 1978. u Čakovcu. Mama mu je Marija, djevojački Perhoč iz Selnice, umirovljena zdravstvena radnica. A tata mu je Vladimir Sobočan, rodom iz Grkaveščaka kraj Svetoga Martina na Muri, umirovljeni vozač hitne pomoći. Njih su se dvoje upoznali na zabavi preko zajedničkih prijatelja, vjenčali su se u župi sv. Marka u Selnici i skrasili se s Marijinim roditeljima. Oni i danas tamo žive, uživaju u miru i tišini svoje mirovine. Uz Marija su dobili još dvojicu sinova. Blaženko je na svijet došao 1979. Završeni je elektromehaničar, bavi se proizvodnjom aluminijske bravarije, živi blizu roditelja. Oženjen je, otac je četvero djece. Godine 1980. rođen je Franjo, završeni poljoprivredni tehničar, živi i radi u Austriji u Tirolu, bavi se elektroinstalacijama, ima suprugu i dvoje djece. Kao obitelj su u Austriji pet, šest godina, a Franjo sam i desetak godina. Braća Sobočan su u kontaktu, povezani su, u jako su dobrim odnosima.
»Mama nam je mirna, tiha, staložena žena, nenametljiva, skromna, jednostavna. Odgajala nas je u poštenju i dobroti. Obiteljski je tip žene, komunikativna je, ima uži krug ljudi s kojima je povezana, voli pomagati drugima«, pripovijeda Mario. »Tata je odlučan, bio nam je dosta strog, ali pravedan otac, odgajao nas je za poštenje, da budemo vrijedni, da se borimo za svoju obitelj. Nije bio za neka velika društva, ali oduvijek je imao svoj krug u kojem se jako dobro osjećao. Mama i tata jako se dobro slažu, bili su nam dobar bračni primjer. Oboje pjevaju u župnom zboru u Selnici. Sada u mirovini obrađuju vrt za sebe i obiteljske potrebe. Njih su nas dvoje naučili radnim navikama. Kod tate se znalo da su obveze na prvom mjestu. Nakon škole obvezno smo pomagali u kućanstvu. Makar smo sva trojica dečki, prali smo suđe, čistili kuću, usisavali, sve što je trebalo. Mame se nismo bojali kao tate. Njega smo više respektirali.«
»U kući su s nama bili baka i djed. Baka Margareta rano je umrla, nje se jedva i sjećam. A djed Alojzije bio je miran, tih čovjek, selnički grobar. Tatine smo roditelje posjećivali. K njima smo u Grkaveščak išli na ferije. To je malo selo s nekoliko kuća, sve je bilo mirno i tiho. Naši su se bavili poljoprivredom, bili su pobožni, jednostavni ljudi. Baka Julijana svaki je petak bila na kruhu i vodi, a djed Stjepan nikada nije podignuo glas. Svaku smo večer s njima molili krunicu i nakon toga pričali su nam priče iz njihova djetinjstva ili bi nam čitali priče iz Biblije. Željeli smo biti s njima, bilo nam je divno. Njihova su se trojica sinova, naši stričevi, u to doba spremali za svećenike. Zato smo s njima jako puno razgovarali tijekom ljeta. Oni su studirali, ali su preko ljeta bili doma na praznicima. Uz njih sam razmišljao da bih i ja bio svećenik. Imali smo vrlo lijepu tradiciju okupljanja šire obitelji jedanput na godinu. I to s tatinom braćom jer je mama jedinica. Tata je imao petero braće, četiri brata i sestru. Posebno sam bio povezan sa stričevima svećenicima. Najstariji Cvjetko službovao je dvadeset godina u Austriji, umro je lani u 54. godini od karcinoma. Mlađi Ivan bio je kapelan u Mariji Bistrici i u Samoboru. Onda je odustao od svećeništva, poslije se oženio, danas je u stabilnom braku, živi u Čakovcu. Najmlađi Franjo bio je kapelan u Rovišču kraj Bjelovara i u župi Krista Kralja u Trnju. Pa je obolio od multiple skleroze i sada je u svećeničkom domu na Kaptolu. Dugo je u kolicima. Svi su oni utjecali na mene, na razvoj moje osobnosti, duhovnosti, posebno stric Cvjetko. On je svakomu htio pomoći. Stalno nas je poticao da pomažemo jedni drugima, da budemo jedni uz druge. Govorio bi nam da ništa drugo ne će ostati iza nas osim ljubavi jednih za druge. Roditelji su nas odgajali u praktičnoj vjeri. Redovito smo išli na mise, molili smo, slavili smo blagdane. Za pričest i krizmu pripremio me župnik Josip Horvat. Bio je on smiren i pobožan svećenik, i dobar vjeroučitelj.«
»Svih osam razreda osnovne škole polazio sam u Selnici. Bio sam vrlo dobar, odličan učenik. Profesori su bili dobri, normalni, društvo dobro. Djeca su bila pitomija, jednostavnija, poslušnija nego što je to u gradu danas. Nismo imali neke posebne aktivnosti, u klubu sam igrao nogomet, kratko, nije to bilo ništa posebno. Najviše smo se igrali u prirodi, djetinjstvo smo provodili na livadi, vani, u obližnjem šumarku. U ulici nas je bilo desetak djece pa smo si svi skupa u tom našem šumarku napravili kućicu na stablu, napravili smo si igralište, tamo smo uz gitaru i pjesmu rado jeli kobasice. Divno nam je bilo. Danas po igralištima, na žalost, nema nikoga. Kako sam odrastao u praktičnoj katoličkoj obitelji, uz stričeve svećenike, razmišljao sam da bih i ja bio svećenik. Krenuo sam u sjemenište u Zagreb na Šalatu i u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. Bilo je to od 1992. do 1996. Na početku mi baš i nije bilo lako, ali sam se s vremenom prilagodio. Na nastavi je bilo dobro, škola zahtjevna, ipak sam prolazio bez problema. Bio sam među najboljima, maturirao sam s odličnim. Svaku smo subotu išli pješice na Sljeme, zato smo bili u dobroj kondiciji. Odgajali su nas isusovci. Strogo, sve u redu i po redu. Živjeli smo red, rad i disciplinu. Držali smo se reda, ustajali bismo u šest ujutro, išli na gimnastiku i držali se svih pravila do navečer. Po maturi sam upisao KBF i ušao u bogosloviju. Nakon drugoga razreda studija otišao sam u vojsku. U tom je vremenu stric Ivan odustao od svećeništva. Nije me to pokolebalo, ali sam počeo dublje razmišljati ispunjava li me ideja o svećeničkom životu. Tada sam baš puno razgovarao sa svojima, posebno sa stricem koji je izišao. Rekao je da će prihvatiti svaku moju odluku. Roditeljima nije bilo svejedno, ali su i oni odlučili stati iza mene što god odlučim. Mama mi je rekla: ‘Ne brini se, svako čudo traje tri dana!’ Ipak sam se odlučio za obitelj. Znajući da je svaki poziv, pa i obiteljski, jednako svet kao svećenički. Zato sam izišao iz bogoslovije i nastavio sam studij kao laik. Stric Franjo mi je tada napisao posvetu riječima poznatoga ruskoga književnika: ‘Nemoj bacati kamenje na svakoga psa koji laje na tebe jer ne ćeš nikada stići do cilja.’ Tada nisam imao curu, bio sam sam. Stanovao sam u studentskom domu na Cvjetnom i na Savi.«
»Radio sam preko student-servisa, upoznao sam mnoga skladišta. Tijekom ljeta radio sam i kao pomoćnik zidarima. Htio sam si zaraditi i olakšati roditeljima. Itekako sam stekao radne navike i naučio da čovjek cijeni najviše ono što sam napravi i stekne. Pri kraju studija neko sam kraće vrijeme pomagao u župnom uredu sv. Josipa na Trešnjevci. Angažirao me tadašnji župnik Josip Kuhtić, koji mi je puno pomogao u životu. Diplomirao sam u roku godine 2002. Po diplomi mi je župnik Kuhtić omogućio prvo radno mjesto vjeroučitelja, zamjenu od godinu dana u osnovnoj školi na Trešnjevci. U tom sam vremenu bio podstanar u Dubravi. Onda mi se otvorilo vjeroučiteljsko mjesto na puno radno vrijeme u Samoboru. Ostao sam devet godina. Putovao sam iz Resnika jer sam se u međuvremenu oženio. Tražio sam na Kaptolu da bih volio raditi u istočnom dijelu Zagreba. Prilika se otvorila tek 2011. u osnovnoj školi u Retkovcu u kojoj radim i danas. Nakon 17 godina vjeroučiteljskoga iskustva mogu reći da se radi o blagoslovljenom pozivu i nečem najljepšem, ali i o vrlo zahtjevnom i odgovornom poslu. Velika je odgovornost odgajati djecu u vjeri jer je puno djece bez ikakvih vjerskih temelja. Onda čovjek shvati da je važan na putu djetetova rasta u vjeri. Ali kod djece koja nemaju podršku kod kuće, osjećam se bespomoćno. Djeca svašta pitaju, djeca su jako informirana, ali nisu formirana pa sam ponekad u nedoumici, nisam siguran što je najbolje odgovoriti. Roditelji bi trebali biti prvi vjeroučitelji, a mi samo pomoćnici. Jer ako se doma ne živi vjera, teško da mi u školi možemo išta učiniti.«
»U braku sam od 2004. Supruga je Marijana, djevojački Vugrin, rođena 1981. Iz Zagreba je, iz Retkovca, komercijalistica je, zaposlena u jednom trgovačkom poduzeću. Upoznali smo se preko zajedničke prijateljice s kojom sam studirao. I to na kraju mojega studija. Prohodali smo na Stepinčevo 2002., a vjenčali smo se na Valentinovo 2004. u njenoj župi u Retkovcu. Odmah smo se skrasili u Resniku sa ženinom bakom Katicom. Ona je imala kuću, renovirali smo je i živimo zajedno. Dobro se slažemo. Ona je sretna što smo s njom, a nama ona pak puno pomaže. Savjesna je, odgovorna, ponosna baka. Blagoslovljeni smo s dvoje djece. Leona smo dobili 2005. U osmom je razredu u Retkovcu, miran je, skroman, rekreativno igra košarku, voli šport. A Lucija je rođena 2009. Ona je u trećem razredu u Retkovcu, voli pjevati, športski je tip, vesela curica. Djeca su nam baš dobra. Poklopilo se da sinu predajem vjeronauk. No nemamo problema s tim. Resnik i Retkovec su blizu, ali autobus rijetko vozi. Zato djecu prevozim autom. Resnik, na žalost, nema školu. Oženio sam se jako dobro. Supruga je jedinstvena, skromna, topla, vjera joj je važna u životu. O svemu možemo razgovarati. Realiziran sam, sretan obiteljski čovjek. Supruga i ja smo si međusobna podrška u svemu.«
»S dolaskom u Resnik angažirao sam se u našoj župi Uznesenja BDM. Prvi mi je župnik bio Ivan Jakopović. Držao sam tada župni vjeronauk, vodio ministrante, pomagao u organizaciji svečanosti prve pričesti i krizme. Sada nam je župnik Marijan Piskač. Uskačem mu kad god je potrebno. Pomažem mu u župnoj katehezi i u organizaciji primanja sakramenata i ostaloga pastorala. Pastoralni sam vijećnik. Sastajemo se nekoliko puta godišnje, prema potrebi. Župnik Piskač s nama je posljednjih deset godina. Potpuno je drugačiji od bivšega župnika. Bivši se jako trudio, ali je po naravi bio miran, tih, povučen, skroman. A sadašnji je župnik živ, energičan, daje sve od sebe za ljude, aktivan je, oživio je pastoral. Na misi je više ljudi, kao i na raznim drugim pastoralnim programima. Naš je Marijan silno društven. Komunikativan je, veseljak, stalno pjeva, jednostavan je i jako skroman. Drži lijepe propovijedi, baš je duhovan. S bivšim sam župnikom išao u blagoslov obitelji, a idem i sa sadašnjim župnikom. Odlika je župnika Piskača da u svakoj kući sjedne s ljudima, svakoga posluša, rado će siromašnijima dati novac, a ne ga primiti, a sam vozi stari auto.
Angažman mi u župi puno znači. Drago mi je što svoju vjeru mogu aktivno svjedočiti. Na misi redovito čitam i ministriram. U Velikom tjednu čitam muku, angažiram se i u uređenju crkve za blagdane, posebno za Božić, zajedno s orguljašem Sandijem Draganićem. Lijepo mi je u župi, uistinu. Pruža nam puno duhovnoga sadržaja, svatko može pronaći nešto za sebe. Važno je odazvati se. Planiram ustrajati jer mi je vjera i sve oko vjere način života. Tako odgajam i svoju djecu. Drugačije ne bih znao. Niti želim.«
