MARKO JUKIĆ, MAGISTAR KEMIJE, POVRATNIK IZ KANADE, STRUČNJAK ZA BIOKEROZIN I OBNOVLJIVE IZVORE ENERGIJEALI I PROIZVOĐAČ PIVA Ljubav za bližnjega najisplativiji je način ekonomije

Snimio: J.Tomić | Mr. Marko Jukić
Sudjelovati u ekonomiji na ikoji način bez razmišljanja o ljudima oko sebe vrlo je kratkoročno i beznadno. Kad svi shvatimo da je ljubav za bližnjega najisplativiji način djelovanja, mislim da će nam svima biti puno lakše posložiti neke stvari u ekonomiji i privatnim životima.

Brojni hrvatski stručnjaci usavršavaju se izvan Hrvatske, vraćaju se u svoju domovinu s ciljem prenošenja znanja, organizacije poslova, iskustava drugih zemalja, ali istodobno žele napraviti iskorake i pomoći Hrvatskoj. To se događa na svim područjima, od zdravstva, kemije i biologije do stručnjaka s fakulteta obavještajne budućnosti. Unatoč dobroj volji i domoljublju, ta znanja i spoznaje teško se implementiraju u sustave koji još djeluju po zastarjelim metodama. Među stručnjacima koji su svoje znanje stekli studirajući i radeći u SAD-u magistar je kemijskoga inženjeringa Marko Jukić. Ima 39 godina, otac je troje djece. Gotovo 11 godina proveo je studirajući i radeći u SAD-u. Ondje je upoznao suprugu i prije devet su se godina odlučili vratiti u Hrvatsku, osnovati obitelj i živjeti u Zadru. Govori o usavršavanju izvan Hrvatske, povratku, prijenosu znanja i pokretanju vlastitoga biznisa te hrvatskim mogućnostima na području kemije i svoje uže specijalnosti.

Prestižne institucije prepoznaju talente
Po struci ste kemičar. Gdje ste se sve usavršavali i na kojem području. Što Vas je povuklo u kemijske vode?

MR. JUKIĆ: Dodiplomski i magistarski studij završio sam na Sveučilištu Sjeverne Dakote. Tamo sam otišao na studij jer je u tom trenutku njihova katedra za kemijski inženjering bila rangirana u 25 najboljih u SAD-u, i nudili su sasvim pristojne stipendije. Škola je bila fenomenalna, kurikul vrlo zahtjevan, od početka usredotočen na primjenu znanja u praksi. To se odmah i osjeti jer razne kemijske tvrtke regrutiraju njihove studente za praksu već na drugoj ili trećoj godini. Praktički čovjek postaje spreman za rad u velikim postrojenjima, ali i na istraživačkim projektima na trećoj godini. To je i vjerojatno jedan od glavnih razloga zašto su već godinama tako visoko rangirani. Međutim, ubrzo sam shvatio zašto su im i stipendije sasvim pristojne. Klima im je užasna. Hladno je toliko da je to prosječnomu stanovniku Hrvatske teško povjerovati. Prvi je snijeg obično krajem rujna, prva mećava negdje oko sredine listopada, a zadnji snijeg pada obično početkom svibnja. Zimi je nerijetko -40 °C. Ljetne su temperature rutinski iznad 35 °C, a vlaga 60-80 %. Trebalo mi je dvije godine dok se nisam naviknuo na tu klimu.

Biodizel iz otpadnih voda
Što Vam je uža specijalnost u kemiji?

MR. JUKIĆ: Pri kraju mojega dodiplomskoga studija otvorio se istraživački projekt koji je financirala DARPA (de facto Američko ministarstvo obrane) i Američko ministarstvo poljoprivrede, uz još neke druge organizacije. Projekt se ticao proizvodnje biokerozina iz obnovljivih izvora. Naglasak je bio na biokerozinu koji bi se upotrebljavao u vojnim zrakoplovima, lovcima, i u mornaričkom okruženju. To me jako zanimalo, tako da sam odlučio pregrmjeti još koju zimu i raditi na tom projektu. Projekt je bio jedinstvena prilika koju sam jednostavno morao ugrabiti. Od toga trenutka sva se moja karijera ticala biogoriva. Na tom smo projektu na kraju i razvili tehnologiju za proizvodnju biokerozina. Najveći je problem bilo proizvesti biokerozin koji se ne će lediti na niskim temperaturama kakve su na recimo 15 000 metara nadmorske visine. Riječ je o temperaturama od -35 °C, što je u tom trenutku bilo nezamislivo za biogoriva. Za ilustraciju, biodizel rutinski se ledi oko 3-4 °C, ovisno o sirovini od koje je proizveden.

»Čak i u Belgiji, koja je proizvodnju i brendiranje redovničkoga piva dovela do savršenstva, imate svojevrsnu simbiozu redovničke zajednice i lokalne ekonomije. Ljudi rade za samostane, u njima i s njima, i svi od toga imaju koristi. Povijesno je to star sustav. Međutim u nas je bio uništen komunizmom i ratovima.«

Nakon što sam završio magisterij započeo sam doktorat. U tom sam trenutku već debelo zagrizao u biogoriva i odlučio sam potražiti posao u biogorivima. Posao sam dobio odmah. Zadnji mi je dan predavanja bio u petak, a u utorak sam već bio na poslu. Ta je tvrtka proizvodila biodizel iz otpadnih voda. Ideja je bila napraviti malu pokretnu tvornicu, koja stane u transportni kontejner. Tehnologija bi bila u stanju uzimati masti i ulja iz kanalizacije i raznih postrojenja i pretvoriti ih u biodizel. Ideja je u biti fenomenalna jer se odlaganje masti i ulja obično naplaćuje. Ljudi su nam plaćali da uzmemo sirovinu od njih i mi smo proizvodili biodizel koji smo kasnije prodavali. Nakon toga sam prenio svoja znanja u tvrtku koja je proizvodila biogoriva, omega-3 masne kiseline, prirodne pigmente i proteinske izolate iz alga. Uzgajali smo alge na nekoliko farmi u Sjevernoj Americi te ih prerađivali. Radio sam u timu koji je razvijao tehnologiju ekstrakcije proizvoda iz alga. Posao je bio dosta specifičan. Riječ je o proizvodima koje svi žele kupiti po odličnim cijenama, ali ih treba pročistiti. Međutim, sirovina je pasta od alga koja je 80 posto voda. Proces mora biti konkurentan na tržištu. Komplicirano, jako komplicirano.

Siromaštvo stvaraju politika i interesne skupine
Koliko je biokemijska znanost uvažena u svijetu u očuvanju biološke raznolikosti, ali istodobno u borbi protiv gladi i siromaštva?

MR. JUKIĆ: Puno, ali opet nedovoljno. To je nekako sve isprepleteno s ekonomijom, politikom, tržištem. Kad analiziramo očuvanje biološke raznolikosti, zatim borbu protiv gladi i siromaštva, treba ih sagledavati kao višedimenzionalne probleme. Gotovo nikada primarni uzročnik nije biološke vrste i samim time rješenje će teško doći od prirodnih znanosti. Gotovo je svaki put uzročnik problema ljudska djelatnost, izazvana ekonomskim ili vojnim djelovanjem. Prirodne znanosti samo nam mogu kupiti malo vremena dok humanističke znanosti ne riješe uzrok problema. Samo što je to gabula koja uključuje potpunu promjenu načina razmišljanja o ekonomiji, edukaciji, cijenjenju rada, ljudskoga života. Mnogo je toga prožeto interesnim područjima pojedinaca ili određene grupacije.

Vjera je sastavnica uspona i padova
Gdje je vjera i filantropija u ekonomiji?
MR. JUKIĆ: To je malo škakljivo pitanje jer vjera i filantropija idu jedno s drugim, premda je inzistiranje na tome u ekonomiji nekim ljudima možda malo previše. Prepustio bih to svakomu na osobnu savjest. Smatram da su i vjera i filantropija integralni dio života, pa samim time i ekonomije. Nema uspješnoga poslovnoga pothvata bez duboke vjere. Ona te drži dok prolaziš uspone i padove koji su sastavni dio posla. Filantropija proizlazi iz ljubavi prema bližnjemu. Sudjelovanje u ekonomiji na ikoji način bez razmišljanja o ljudima oko sebe vrlo je kratkoročno i beznadno. Kad svi shvatimo da je ljubav za bližnjega najisplativiji način djelovanja, mislim da će nam svima biti puno lakše posložiti neke stvari u ekonomiji i u našim privatnim životima.
Veliki entiteti kontroliraju tržišta i države
Na primjer, kad bi se očuvale i prerađivale alge Tihoga oceana, računica je da nitko ne bi bio gladan u svijetu. Zašto se to ne čini? Globalizam, politika, centralizam, egoizam…?

MR. JUKIĆ: Pretežno zato što ljudi nemaju naviku jesti alge. Neke zemlje svijeta, poput Japana, jedu alge kao što mi jedemo žitarice. To se uzima zdravo za gotovo. Međutim, to ovdje ne bi prošlo tako rutinski. Nisu to toliko ovi razlozi koje ste naveli. To je više nedostatak edukacije i pristupačnosti tih proizvoda na tržištu. Da bi došlo do te edukacije, i pristupačnosti, nešto se veliko mora dogoditi. Velika ulaganja svih dionika društva (poglavito edukacija u školama) ili da budemo prisiljeni. Japanci su kroz povijest bili prisiljeni jer su otočna država, nedostajalo im je hrane i površine na kojoj bi ju uzgojili, i jednostavno su pronašli rješenje. Mi i druge države trebali bismo preuzeti već naučeno i razviti vlastite načine rješavanja tih problema. Ne moraju to čak ni nužno biti alge, koje vjerojatno imaju najveći potencijal, ali promjena se mora dogoditi. Ili ćemo biti prisiljeni, od prirode, i tu bi mogao nastati cirkus. Trenutačni je prehrambeni sustav više lanac, a ne mreža. Premalo je fleksibilnosti ugrađeno u sustav, veliki entiteti kontroliraju goleme segmente tržišta i država. U trenutku kad oni propadnu/umru, a propasti hoće jer ništa nije vječno i nisu napravljeni da traju vječno, cijeli sustav upada u goleme probleme. Jedan od boljih primjera (u lakšoj verziji) imali smo priliku vidjeti prošle godine. Decentralizacija cijeloga ekonomskoga sustava, de facto decentralizacija cijele države, neizbježno dovodi do elastičnije ekonomije koja bolje i brže odgovara na izazove života uopće. To će onda i dovesti do novih, efikasnijih načina rješavanja problema poput opskrbe hranom i očuvanja okoliša. Sadašnji sindrom »zdrpi i bježi« simptom je problema jer je on jednostavno najisplativiji u trenutačnom ekonomskom sustavu. Dugoročna ulaganja, stvaranje dodane vrijednosti, inovativne tehnologije itd. mogu se potaknuti i s relativno malim ulaganjima, odnosno rasterećenjima. Vjerojatno najbolji primjeri za to su Izrael i Singapur, ali i nama bliža Slovenija. Ne tvrdim da je kod njih optimalno ili da moramo biti poput njih. Jednostavno možemo naučiti od njih i upotrijebiti njihova saznanja, a da ne napravimo pogrješke u učenju koje su oni radili.

Hrvatska ima mogućnost za stopostotnu energetsku neovisnost
Specijalnost Vam je energetika. Kako tu odgovara kemija i koje su hrvatske mogućnosti, odnosno što je iskorišteno i što se može iskoristiti?

MR. JUKIĆ: Hrvatska ima golem potencijal. Mi bismo definitivno mogli biti 100 posto energetski neovisni, s velikom mogućnošću čak stopostotne proizvodnje energije iz obnovljivih izvora. Međutim nema pravolinijskoga rješenja, nešto tipa »idemo napravit još 100 hidroelektrana« i dobri smo. Rješenje će doći i od smanjenja potrošnje energenata i od uvođenja novih tehnologija proizvodnje energije. Mi još imamo situaciju gdje čovjek mora hodati po nekakvim šalterima s papirima. Tu su radni sati, energija za papir, energija za dolazak do grada autom, grijanje tih ureda, rasvjeta, energija za izgradnju zgrade. Velika količina energije troši se na takve stvari, a da ne spominjem potrošnju stvarnoga gotovoga novca koji tako curi iz ekonomije. Velika bi se većina tih poslova mogla odraditi preko interneta. Samo tu bi bila velika ušteda. Nadalje, postoji rigidnost energetske politike, gdje je de facto zabranjeno proizvoditi energiju kao mali proizvođač bez posebnih dozvola. Međutim, uz sustavnu uštedu, diversifikacija izvora energije jedini je način za rješavanje energetskoga pitanja. Vjetroelektrane, biomasa, energija valova, solarna energija, uz postojeće tehnologije, sve će pridonijeti rješavanju ovoga problema.

Da je Tesla tako razmišljao…
Često se u Hrvatskoj spominju brojni izvori energije. Što je s obnovljivim izvorima energije?

MR. JUKIĆ: Uvelike smo u prednosti jer nam je zemlja jako raznolika. Baš raznolikost obnovljivih izvora energije jamči njihov uspjeh. Mora postojati fleksibilnost u sustavu: ako nešto zakaže, da drugi mogu pokriti. Guranje jedne ili dviju tehnologija na štetu ostalih jednostavno je loša strategija. Sve što je dostupno trebamo probati i vidjeti što je za nas najbolje. Mi u biti imamo problem jer još razmišljamo u smislu: ako nešto nije vani napravljeno, ne bi se smjelo ovdje ni pokušati. Da je Nikola Tesla tako razmišljao, još bismo upotrebljavali petrolejske lampe.

Nedostatak radnika povećava cijene
Vratili ste se u Hrvatsku i pokrenuli proizvodnju craft-piva. Na koje administrativne zaprjeke nailazite?

MR. JUKIĆ: Prednost je bila što nismo prva mala craft-pivovara pa je sustav već dosta toga naučio. Ne bih čak ni rekao da su to neke posebne administrativne zaprjeke. Ipak je pivo hrana, i tu mora postojati red i sljedivost sirovina, procesa i proizvoda. Nama su puno veći izazovi nedostatak industrijskih prostora i visoka cijena onih koji su ostali, teškoće u pronalasku ljudi koji npr. znaju kvalitetno variti nehrđajući čelik, kvalitetnih radnika u proizvodnji, pogotovo prehrambenoj. Problem je skupoća jer je proizvodnja uništena i ovo malo ljudi što je ostalo u njoj prisiljeno je dizati cijene da bi opstali u poslu, što se onda prelijeva na nas.

Dovoljno je pametnih i sposobnih ljudi
Što je s repromaterijalom, kako doći do njega?

MR. JUKIĆ: Tu imamo stvarno sreću. Boortmalt iz Nove Gradiške prije nekoga je vremena izišao s craft-linijom sladova, pomalo bećarskoga naziva. Kvaliteta i cijena su odlični, ječam je 100 posto uzgojen i slađen u Hrvatskoj. Kvalitetom su definitivno iznadprosječni u svjetskim razmjerima, a budući da se proizvodi ovdje, odmah je i cijena manja. »Win-win« situacija. S hmeljem je malo drugačije. Nažalost trenutačno nema profesionalnih uzgajivača hmelja u Hrvatskoj pa ga uvozimo, većinom iz Češke. Voda je zadarska. Kvasce nekad upotrebljavamo divlje sa zadarskoga područja, nekad komercijalne. Ovisi uvelike o stilu piva i receptu. Kroz godinu imamo tri piva koja konstantno proizvodimo, pa tu upotrebljavamo komercijalne kvasce. Za specijalna piva obično upotrebljavamo divlje kvasce. I to je nešto što nas i najviše razlikuje od drugih pivovara. Ne libimo se upotrebljavati divlje kvasce u fermentaciji. Oni su dosta nepredvidivi, dok se ne navikneš na njih. Međutim, način na koji oni izražavaju podneblje jednostavno je neopisiv. I tu Hrvatska može postati poznata. Imamo relativno nezagađenu prirodu, s robusnom mikrobiotom. Zašto ne bismo iz toga napravili brend? Vino, pivo i druga hrana fermentirana divljim mikroorganizmima. To bi iziskivalo napore i od profesora i studenata na sveučilištima, i od proizvođača i od promotora. Što je najbolje, samo se trebamo ugledati na Belgiju i prekopirati ono što su oni napravili s brendiranjem svojih piva fermentiranih njihovim domicilnim mikroorganizmima. Najbolje, to smo već jedanput napravili s propolisom, imamo i to iskustvo. U tijeku je takvo nešto s vinima. Možemo opet, imamo dovoljno pametnih i sposobnih ljudi koji to mogu napraviti.

Hrvatska bez »redovničkoga piva«?
Nekad su redovničke zajednice radile iskorake po kojima su brendirana piva. Mogu li se one uključiti u pomoć da se stvori novi hrvatski brend, posebno svojim podrumima, prostorima kojih je sve više jer je sve manje duhovnih zvanja?
MR. JUKIĆ: Prepoznaju to vani puno više nego kod nas, ali i ovdje se stvari poboljšavaju. Iako hrvatske redovničke zajednice imaju tradiciju proizvodnje piva, to se još nije iskoristilo. Dominantnija je vinarska priča, premda je Hrvatska i okolica jedna od rijetkih regija gdje možete imati fenomenalna vina i u isto vrijeme fenomenalnu pivarsku tradiciju. Pivarstvo se ne isplati raditi na male količine. Odmah morate ići u veću proizvodnju, koja iziskuje koordinaciju tehničkih dijelova procesa, ali i poslovnoga, financijskoga, ljudskih resursa itd. Redovničke zajednice imaju neke od tih resursa, a »obični« poslovnjaci imaju druge. Čak i u Belgiji, koja je proizvodnju i brendiranje redovničkoga piva dovela do savršenstva, opet postoji svojevrsna simbioza redovničke zajednice i lokalne ekonomije. Ljudi rade za samostane, u njima i s njima, i svi od toga imaju koristi. Povijesno je to star sustav. Međutim kod nas je bio uništen komunizmom i ratovima. Trenutačno je jedan od najboljih funkcionirajućih primjera proizvodnja sira u samostanu Marija Zvijezda u Banjoj Luci. Mogu se uključiti, ali treba negdje početi. Moramo svi shvatiti da će u početku biti problema, bit će pogrješaka, ali ništa se ne će dogoditi dok ne krenemo svi vući zajedno. Imamo velik potencijal, resurse koje ne iskorištavamo, ali i priču koju nismo još ispričali do kraja.
Rasterećenje se mora napraviti
Koliko mali poduzetnici pred velikim korporacijama imaju razumijevanja na lokalnoj razini?

MR. JUKIĆ: Uvijek se nađe dobrih ljudi. Velike korporacije gaze jedna drugu, a kamoli da ne će nas. Međutim, ako se natječem s velikom pivovarom za neki dio kolača, krivo sam posložio situaciju. Mi se ne natječemo s istim proizvodom, ili za isti segment tržišta. Tako da je u biti na meni pogrješka. Veći je problem što su općenito u ekonomiji velike barijere za početnu investiciju i uopće pokretanje posla. U početku konstantno trošite vrijeme i novac, a niste ni počeli raditi. Nekakvo rasterećenje mora se napraviti, barem prvih nekoliko mjeseci, godinu dana, dok se ne stane na noge.

Vratili ste se izvana. Koja je preporuka onima koji se žele vratiti ili ostati u Hrvatskoj?

MR. JUKIĆ: Jedino mogu preporučiti da dobro razmisle prije nego išta naprave. Hrvatska ima goleme prednosti, ali i mane. Mislim da će to ovisiti o specifičnoj situaciji svake osobe, svake obitelji. Situacija sada, i kad sam se ja vraćao, i ona sljedeće godine sasvim su različite. Tako da je stvarno teško išta reći. Najlakše bi bilo reći: »Vratite se svi«, ali to nije to. Ljudi moraju znati u što se upuštaju i zašto se u to upuštaju. Mi smo se ovamo vratili ponajprije zbog obitelji i sporijega života. Za nas je ovo bila ispravna odluka.

Birokracija je umjetno nametnuta
Kako napraviti mrežu hrvatskih korporacija i biti konkurentan barem na hrvatskom tržištu, da netko nudi i traži hrvatski proizvod?
MR. JUKIĆ: Smanjenjem cijene toga hrvatskoga proizvoda. To će se dogoditi kad maksimalno odstranite umjetno nametnuto gubljenje vremena, energije i novca iz ekonomije. Pečate, biljege, potvrde, certifikate, sve prebaciti na internet. Bez ispisa. Imamo dovoljno sposobnih ljudi u državnoj upravi da možemo sve digitalizirati. Proces će potrajati, ali ako sada krenemo, za 10-15 godina imat ćemo puno jeftiniju proizvodnju u Hrvatskoj, a kvalitetu već imamo. Prepoznatljiv, pristupačan, kvalitetan proizvod. Digitalizacija će pridonijeti transparentnosti, fleksibilnosti, ubrzanju svih procesa. Samim će se time osloboditi proizvođaču više vremena, energije i novca da usavršava proizvod i proces, a ne da trati sate čekajući u nekom redu za biljege.

IZVORGlas Koncila br. 46/2020.
Prethodni članakKAKO JE SVETICA ZAVRŠILA U BLATU Kapela sv. Vincence u župnoj crkvi
Sljedeći članakPSIHOLOG DR. DRAGAN GLAVAŠ O ŠPORTU U VRIJEME PANDEMIJE »Tjelesno zdravlje dokazan je antidepresiv«