MARTIN GRGUROVAC, IZDAVAČ I UREDNIK NIZA »HRVATSKI VELIKANI«, USUSRET MANIFESTACIJI »MJESEC HRVATSKE KNJIGE« Donijeti novu knjigu u svaki naš dom, više puta godišnje

Snimio: T. Vuković | Martin Grgurovac
»Umjesto da svaka dobra knjiga barem s jednim primjerkom uđe u svaku školu i knjižnicu, što bi bilo 3000 primjeraka, od poćudnih se otkupljuje po 300 primjeraka, a od nepoćudnih ni jedan.«

Ove se godine navršilo 40 godina od velebne proslave Branimirove godine u Ninu na proplanku sv. Grgura 2. rujna 1979. u sklopu niza događanja nazvanih skupnim imenom »Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata«. Obljetnica koja je u »olovnim« vremenima komunističke ideologije svijetu pokazala da je Katolička Crkva u Hrvata duboko utkana u biće hrvatskoga naroda tijekom cijele njegove povijesti te da je ona oduvijek bila na braniku hrvatskoga državnoga prava, prolazi u široj javnosti prilično nezapaženo premda, bez sumnje, zaslužuje primjereniju pozornost. Ta proslava 1100. obljetnice hrvatske državnosti i prvoga međunarodnoga priznanja samostalne hrvatske države, potvrđenih u razmjeni pisama između hrvatskoga kneza Branimira i pape Ivana VIII. 7. lipnja 879. pobudila je među Hrvatima u domovini i razasutima diljem svijeta silan ponos na povijesnu baštinu i sve hrvatske velikane. U tom kontekstu malena izdavačka kuća »Privlačica« iz Vinkovaca, zahvaljujući nekolicini rodoljubnih entuzijasta, nastoji nizom »Hrvatski velikani« održati taj nadasve potreban pozitivan odnos prema vlastitoj povijesti i prikazati »zasluge onih iznimnih pojedinaca koji su kreirali našu kulturu, političku i društvenu povijest, upozoravajući osobito na aktualnost njihove ostavštine i participaciju u cjelovitoj slici nacionalne i europske civilizacije«, kako je to istaknuto u predgovoru svake knjige. Konkretno, riječ je o edukativnim sadržajima s iscrpnim životopisima pisanima pristupačnim jezikom za sve naraštaje, te zanimljivim, često rijetkim fotografijama, o znanstvenicima, umjetnicima, političarima, državnicima, crkvenim velikodostojnicima i stručnjacima različitih područja, koji su u dugoj hrvatskoj povijesti pridonijeli oblikovanju narodnosnoga identiteta. Ususret manifestaciji »Mjesec hrvatske knjige« koja započinje sredinom listopada, to su sasvim dovoljni razlozi za razgovor s izdavačem i urednikom »Privlačice« Martinom Grgurovcem, koji je »od prve« pristao na razgovor za »Glas Koncila«.

Rođen je g. 1953., član je Društva hrvatskih književnika, autor 20-ak knjiga iz povijesti i književnosti, kao što su npr. »Vinkovački ratni dnevnik«, »Grgurova loza«, »Zanovijetanja«, »Trbušančani«, »Stari Vinkovci« i dr.

Od »prvoga seoskoga glasila u Jugoslaviji«
Vaša je nakladnička kuća »Privlačica« doista višeslojni fenomen, pa predlažem da krenemo ab ovo, tj. od početaka. Kako je uopće uspjelo jedno relativno maleno hrvatsko mjesto i općina kao što je Privlaka kod Vinkovaca, odakle i njezin naziv, izboriti se za prepoznatljivo mjesto na izdavačkom području?

GRGUROVAC: »Privlačica« je iz Privlake, trinaestak kilometara od Vinkovaca, mjesta koje se prvi put spominje već g. 1332. kada je papin legat prikupljao crkvene poreze. Njezin je teritorij naseljen još od neolita i na dvije »privlačke Gradine« smještene na nešto povišenom platou uz Bosut tragovi života još su iz 4000 godina prije Krista i od tada preko sopotske kulture, Rima, Avara i Slavena, Turaka, Austro-Ugarske i Jugoslavije, tu su u kontinuitetu. Ime joj dolazi od rječice Privlačice, odnosno njezina utoka u Bosut. Kada smo je 1980. pokrenuli, namjerno smo tragali za lokalizmom koji će nas najbolje prezentirati. Sve do unazad 15-ak godina, Privlaka je imala oko 4000 stanovnika, što i nije toliko malo, a iz nje je više značajnih povijesnih i kulturnih ličnosti. Eto, i majka hrvatskoga bana Josipa Šokčevića je iz Privlake, baš kao i obiteljski osnivač hrvatske farmakognozije Julijus Domac.

»Na promocijama je knjiga 10-15 uvijek jednih te istih ljudi, onih starijih i u kasnim godinama, mladih nema jer su ili se odselili tamo gdje je bolje i pravednije društvo ili za knjigu i ne mare. Slično je i s koncertima ozbiljne glazbe, predavanjima, tribinama.«

Počeli smo kao »prvo seosko glasilo u Jugoslaviji«, to ističem zbog prostornosti, nikako drugačije, u Privlaci jer u tadašnjim Vinkovcima nismo se mogli registrirati. Tamo su nadzor nad svim drugačijim mišljenjima imali partijski kadrovi i mi smo se tada registrirali zaobilaznim putom, u prigradskoj Privlaci i iz nje onda desetak godina djelovali ne samo u Vinkovcima, nego i po cijeloj Slavoniji. Od mjesnoga lista postali smo nakladnik knjiga i organizator različitih kulturnih događanja. Slično Vinkovcima, kontrolu nad kulturom isti je sustav u to vrijeme imao i u Osijeku, Brodu, Miholjcu… tako da smo s nakladništvom ušli i u širi prostor Slavonije. Pogotovo s knjigama hrvatske književnosti koje je u to vrijeme bilo zanemarivo malo među lektirnim naslovima. Do sada smo ih izdali 700-tinjak, što nije mali broj.

Drugi je fenomen da ste uspjeli opstati u vrijeme ideoloških egzekutora, koji su budno pazili da se sasiječe svaki pokušaj hrvatskoga nacionalnoga artikuliranja. Je li bilo pritisaka, domišljatosti, kompromisa…?

GRGUROVAC: Ideološki egzekutori likovali su sve do 1987. kada smo se nekako prošvercali kroz gradski Socijalistički savez radnoga naroda i na sjednici na kojoj su oni izostali zbog drugih obveza konačno dobili suglasnost za registracije i za djelovanje izvan Privlake. Jasno, do tada smo zbog nekih autora više puta bili na tapetu i ispiranju mozga u Gradskom komitetu. Poslije smo se ustalili u Vinkovcima i sada je »Privlačica« vinkovačka izdavačka kuća.

 Sadašnji kulturni velikani za »Hrvatske velikane«
Treći je fenomen respektabilno uredništvo Biblioteke »Hrvatski velikani« u kojem su Ivan Aralica, Josip Bratulić, Katica Čorkalo Jemrić, Stjepan Damjanović, Dubravko Jelčić, Krešimir Nemec, Dubravka Oraić Tolić, Helena Sablić Tomić i Agneza Szabo. Kako ste sve kao urednik te kulturne veličine uspjeli sabrati na »jednom mjestu«?

GRGUROVAC: U Uredništvu »Hrvatskih velikana« naši su dugogodišnji suradnici. S Josipom Bratulićem smo kroz neke pretiske raritetnih slavonskih izdanja, npr. pretisak drezdenskoga izdanja »Satyra« Matije Antuna Relkovića iz 1762., »Svete Rožalije« Antuna Kanižlića iz 1780. ili »Kuchnik« Josipa Stjepana Relkovića iz 1796. godine, a poslije i druge višegodišnje povezani, još tamo do kraja osamdesetih. Poslije nam je uređivao i biblioteku »Croatica« u 100 knjiga, a i sada je urednik biblioteke »Hrvatski pretisci«, koja nažalost nije toliko aktualna, odnosno takve se knjige još teže prodaju od knjiga suvremenih autora. Slično je i s Dubravkom Jelčićem, Stjepanom Damjanovićem, Krešimirom Nemecom, Helenom Sablić Tomić ili Agnezom Szabo, priređivačima sličnih knjiga, pogotovo klasičnih djela u bibliotekama »Slavonica« i »Croatica«, te čestim suradnicima naših znanstvenih skupova na književno-znanstvenoj manifestaciji Dani Josipa i Ivana Kozarca koje od 1995. godine redovito organiziramo u Vinkovcima. U Uredništvu »Velikana« stožerna je osoba Katica Čorkalo, s kojom je »Privlačica« od početka, od 1980. godine. Ona je i urednica naše prve knjige – »Đuke Begovića« Ivana Kozarca 1980. godine i urednica brojnih knjiga i nekoliko biblioteka te 20-godišnja nositeljica stručnih povjerenstava na Danima Kozaraca. Sigurno je najznačajnija osoba za profilaciju »Privlačice« u zavičajni i hrvatski nakladnik, a njezin je doprinos probitku »Privlačice« u hrvatsko nakladništvo nemjerljiv. Među njima u nekoliko posljednjih godina svesrdno nam pomaže i akademkinja Dubravka Oraić Tolić, koja je od ove godine predsjednica stručnoga povjerenstva na Danima Kozaraca. Tu je i Ivan Aralica s kojim surađujemo tek od ove biblioteke i vjerujemo da će ona biti na dulji rok. Sve su to suradnici koji »Privlačici« nikada nisu rekli ne.

Ove godine deset novih velikana
Koliko je dosad hrvatskih velikana predstavila Vaša biblioteka i otkrijte nam koliko ih je još u pripremi?

GRGUROVAC: Prva dva kola »Hrvatskih velikana«, zamišljene biblioteke od 100, sa 20 su knjiga izdana prošle i pretprošle godina, a sada je u pripremi treće kolo s novih deset. Prve tri, pilot-knjige, izdali smo prije 6-7 godina, onako probno, za propitavanje interesa, i zaključili da će ga biti. Moguće ga i ima tamo gdje je i novca, dakle u Zagrebu, Rijeci, Splitu, u kakvim-takvim centrima moći, ali u malim ga je Vinkovcima sve manje jer je ljudima do prečih stvari i knjiga im je na repu prioriteta. Kako preživjeti pogotovo u Vinkovcima, koji su do sada bili ozbiljan grad kulture i u njima se i dalje svakodnevno nešto događa, ali sada je odaziv za sve manji. Na promocijama je knjiga 10-15 uvijek jednih te istih ljudi, onih starijih i u kasnim godinama, mladih nema jer su ili se odselili tamo gdje je bolje i pravednije društvo ili za knjigu i ne mare. Slično je i s koncertima ozbiljne glazbe, predavanjima, tribinama. Čovjek se pita zbog koga se nekakva knjiga uopće izdaje, kakve su to sada interesne grupacije i kako u tom poslu, a knjiga je i posao, prvo u nju treba uložiti, a onda pokušati uloženo vratiti i nešto zaraditi, ostati na životu. Na takvu su tragu sve knjige, izložbe, koncerti… pa i »Hrvatski velikani«. Najgore je što se zbog toga nitko ne sekira. U prvom su kolu knjige o Mohorovičiću, Ružički, Svačiću, Kršnjavom, Kozarcu, Slavi Raškaj, Šokčeviću, Zagorki, Boškoviću, Vrančiću, u drugom o Nikoli Š. Zrinskom, Štamparu, A. B. Šimiću, Šenoi, Stepincu, Prelogu, I. Brlić Mažuranić, Kloviću, Gunduliću i Držiću, a u trećem kolu ove godine trebaju izići knjige o Meštroviću, Marinkoviću, Getaldiću, Tesli, Stjepanu Radiću, knezu Branimiru, banu Jelačiću, Juliju Domcu, Nazoru i Matošu.

»Narodne zavjete čuva genij naroda u hramu knjige narodne«
Kako biste općenito opisali izdavaštvo u Hrvatskoj u sadašnjoj gospodarskoj situaciji u kojoj je, prema mnogim pokazateljima, na »najnižim granama«? Može li ono i dalje uspješno ploviti između svih financijskih Scila i Haribda?
GRGUROVAC: Da, nakladništvo je sada u vrlo tešku razdoblju, njegova misija donijeti knjigu u svaki naš dom, ne jednom, nego osjetno više puta godišnje, sada je vrlo upitna. Knjiga, čini se, danas treba malo komu, iako je Antun Radić o njoj rekao: »Posebna jedna i nad svaku sumnju uzvišena čuvarica djedovskih zavjeta bit će hrvatskom narodu nuždna i onda kada kad narod sebi osnuje i najvišu svoju instituciju, kad dođe do svoje države, jer ni državna institucija ne čuva svagda narodnih zavjeta. Narodne zavjete čuva genij naroda koji se nigdje tako ne očituje, nigdje tako pobožno ne vrši narodnih zavjeta – kao u hramu knjige narodne.« Ta je Radićeva misao i sada aktualna i bitna. Oni koji se trebaju skrbiti o knjizi, a tu mislim na državu, to ne čine ni dobro ni dovoljno ni stručno. Bilo bi dobro doći do pokazatelja o strmoglavljenju hrvatske knjige pa vidjeti koliko su zla za nju učinili. Knjiga je njima teret, a ne radost, pa se o njoj brinu parcijalno i nesustavno. Od knjige danas žive samo neki, a većina životari ili je davno blagopokojna. Većina će reći da je tomu kriv internet, i ja ću to reći, ali to nije glavni razlog. Pa internet je i u drugim zemljama Europa i svijeta, ali tamo se država skrbi o knjizi ozbiljnim dotacijama, a ne smiješnim iznosima od nekoliko tisuća kuna da zamaže oči. Osim, jasno, onim politički odabranim.

 

Zašto je hrvatska knjiga skupa?
Koji su Vam kriteriji u odabiru pojedinih hrvatskih velikana uma i duha na različitim kulturnim i društvenim područjima?

GRGUROVAC: Sve su knjige okvirnih 80-96 stranica, s osnovnom valorizacijom života i djela velikana, izborom iz njegova djela ili opisa djela, važnijom bibliografijom, izborom mišljenja relevantnih stručnjaka koji su se njima bavili, lepezom fotografija od rođenja do smrti, faksimilima rukopisa i pisama, objavljenih djela, govora ili umjetničkih radova. Knjige su najnoviji presjek svih važnijih spoznaja o velikanu. U njihovu odabiru ravnali smo se važnošću njihovih djela i njihovom značajnom ostavštinom za nacionalni identitet, od državnika i povjesničara, znanstvenika i književnika, umjetnika i crkvenih glavara do športaša i glumaca, a u izboru planiranih 100 bili su svi članovi uredništva, kao i neki drugi naši suradnici. Izbor bi mogao biti s nekim imenima i drugačiji, ali to su već individualne razlike koje svi imamo.

Možete li ipak malo konkretnije istaknuti probleme s kojima se danas susreće hrvatska knjiga?

GRGUROVAC: Umjesto da svaka dobra knjiga barem s jednim primjerkom uđe u svaku školu i knjižnicu, što bi bilo 3000 primjeraka, od poćudnih se otkupljuje po 300 primjeraka, a od nepoćudnih ni jedan. Umjesto da se neproduktivni sustav knjižnica koji bezbrižno živi od nakladničke i autorske muke smanji za trećinu i taj novac usmjeri u dobroga autora i dobru knjigu, autori se ponižavaju i daju svoje djela i besplatno samo da ih netko objavi. Nakladnik im onda radi naklade od smiješnih i žalosnih 300 primjeraka jer veće naklade nema komu prodati. I onda se pitamo zašto je hrvatska knjiga, ne mislim tu na udžbenike iako su i oni preskupi, skupa i zašto je sve manje viđamo u izlozima knjižara i našim domovima. Uostalom, koliko je to knjižara opstalo i što se to u njima prodaje? Kuharice, vodiči, sami sebi majstori i prijevodi stranih knjiga.

Nismo dobili potporu gdje smo trebali
Kakvim biste ocijenili dosadašnji odnos, bolje rečeno potporu, nadležnih državnih ustanova, npr. ministarstava ili fondova, prema Vašemu projektu?

GRGUROVAC: Za sada s ovim projektom brodimo sami, svojim snagama i svojim vjernim suradnicima i uredništvom koje vjeruje da radi nuždan projekt na nacionalnoj razini. Većih potpora, osim onih od HAZU-a i Grada Zagreba za tri knjige, nismo imali. Razlozi mogu biti svakojaki: riječ je o tek započetu nizu od planiranih 100 knjiga i planiranih deset godina trajanja, dakle ima vremena da se uključe i poslije, kao i što je riječ o prvom takvom projektu koji se tek treba dokazati i pokazati ozbiljnost, sustavnost i kontinuitet. Žao nam je što za njega nismo dobili potporu tamo gdje bismo trebali – u ministarstvima školstva i kulture iako apliciramo njihove natječaje. Moguće da nemamo dovoljno dobre veze, a moguće da smo i previše nacionalno obojeni ili pak nekima koji su dobro raspoređeni po raznim državnim fondovima s naslovom biblioteke i nepotrebni. Identitet je naroda važan i vjerujem da će se već netko naći tko će nam pomoći da ovakve knjige dođu barem u jednom kompletu u svaku našu školu, knjižnicu, župni ured, fakultete i hrvatske katoličke misije po svijetu. U našim župama i misijama po svijetu i dijaspori najviše. Neka se jave, za njih ćemo imati posebne pogodnosti.

Zanemariv interes za hrvatsku knjigu
Budući da je riječ o općehrvatskoj »priči«, uspijevate li doći do hrvatskoga iseljeništva i dijaspore u susjednim zemljama?

GRGUROVAC: Na žalost do iseljene Hrvatske još nismo došli, kao što, osim Slavonije, još nismo došli ni do ostalih hrvatskih regija. Razlozi su višestruki: u Hrvatskoj je danas sustav prodaje vrlo slab, a u inozemstvo naša knjiga rijetko dolazi iz raznoraznih objektivnih i neobjektivnih razloga. Osim u Zagrebu i u nekim većim gradovima, sustava prodaje u Hrvatskoj gotovo više i nema. Tu ponajprije mislim na knjižare, a ako ih gdjegod i ima, njihov je interes za hrvatsku knjigu zanemariv. Oni na nju ne gledaju kao nacionalnu duhovnu vrijednost, nego kao na svaku drugu vrstu robe. Njih mali nakladnici uopće ne zanimaju, ako i uzmu pokoju knjigu, one završe negdje u zabitoj polici ili ispod pulta. Stoga je plasman takve biblioteke ponajviše usmjeren na osnovne i srednje škole, mjesne knjižnice i na iseljenu Hrvatsku, ali to je teško izvedivo bez pomoći Matice iseljenika ili Središnjega državnoga ureda za Hrvate izvan Hrvatske. Oni ih ujedinjuju i o njima se skrbe. Prodaja knjiga u državama u kojima Hrvati žive gotovo je nemoguća i ovisi o različitim carinskim propisima. Evo, smatram da bi sve veće hrvatske katoličke misije svakako trebale imati takvu biblioteku. Isto tako i sve hrvatske škole i hrvatske kulturne udruge jer su »Velikani« projekt od interesa za sav hrvatski narod ma gdje on bio kao dio identiteta. Prosječno, o njima i mi u Hrvatskoj malo znamo, a imena tih znamenitih zaslužnika na ulicama su i trgovima brojnih gradova, neka i u inozemstvu, a da o njima ne znaju ni tko su ni što su bili. Po njima su imenovane i razne institucije i zavodi, a opet, slučajno ili namjerno, o njima je sve manje bitnih informacija. Zapravo što dalje, sve ih je manje i u medijima i u udžbenicima. I dok svi narodi čuvaju i slave svoje velikane, mi svoje ne znamo ni nabrojiti. Stoga je taj projekt bitka protiv zaborava, rehabilitacija i revalorizacija njihovih velikih i neraskidivo utkanih dijela u povijest Hrvatske, ali i svijeta.

»Narod koji zaboravlja svoju prošlost (i velikane), slijep ide u budućnost«
Jednom ste prigodom istaknuli da je vaša biblioteka o hrvatskim velikanima doprinos identitetskom brendiranju Hrvatske. Što biste poručili onima koji bi Vam prigovorili da je takvo nastojanje u današnjem ubrzanom globalizirajućem svijetu zastarjelo, konzervativno i bez budućnosti?
GRGUROVAC: Hrvatski velikani osnova su ukupnoga nacionalnoga brenda. Riječju, slikom, kipom, znanstvenim, vojničkim i državničkim prinosima danas se od svega prave brendovi; od bećaraca do ojkanja, od varaždinskoga zelja do paške janjetine. I neka, i oni su bitni kamenčići u našoj etnomuzikologiji i gastronomiji, ali brendiranje Hrvatske bez Fausta Vrančića, Ivana Meštrovića, Marka Marulića, Josipa Jurja Strossmayera, Ruđera Boškovića, Nikole Tesle, Ivana Vučetića, Marina Getaldića, Andrije Mohorovičića, Dragutina Gorjanovića Krambergera, Bogdana Mandića, Alojzija Stepinca i drugih bit će onima koji na njemu rade uzaludan i nepošten posao. Onima koji misle da je ovakva biblioteka zastarjela i konzervativna rekao bih isto što je rekao i dr. Ante Starčević: »Narod koji zaboravlja svoju prošlost (i svoje velikane), slijep ide u budućnost.«

IZVORGlas Koncila br. 40/2019.
Prethodni članakPRVA STOLJEĆA RAPSKE KATEDRALE Crkva koju je osobno posvetio papa
Sljedeći članakASKEZA NE MOŽE BITI UZROK POSVEĆENJA OSOBE Obezvrjeđivanje i precjenjivanje askeze