VJERNICA KOJOJ JE ŽUPA DRAŽA OD »PARTIJANJA« PO ZAGREBU »Kad iznevjere oni od kojih najviše očekujemo, tada nastupa vjera kao medicina«

Martina Jarnević, pastoralna vijećnica iz Tounja koja studentske vikende daruje župi

Martina Jarnević
Snimila: T. Baran | Martina Jarnević: »Nikako ne bih željela biti i živjeti prazna, bez Boga«

Malena župa sv. Ivana Krstitelja u Tounju smještena je u Karlovačkoj županiji, a u Gospićko-senjskoj biskupiji. Od većih sredina u blizini joj je Ogulin. Egzistencijalne mogućnosti u Tounju su slabe, stanovnika je u općini sve manje, život kao da se gasi. U župi svejedno optimizma ne nedostaje. Osobito od prošle jeseni kada je za župnika u Tounj došao hercegovački franjevac, doktorand na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu fra Ante Bekavac. S Tounjcima je on preko vikenda, a u Zagrebu u doktorandskim radostima i sa svojim franjevcima u samostanu u Dubravi tijekom tjedna. No i tada mu je Tounj na brizi. Okružio se aktivnim vjernicima s kojima sve uspješnije gradi i materijalnu i živu Crkvu. U tome mu je desna ruka Martina Jarnević, tajnica župnoga pastoralnoga vijeća, koja živi slično kao i njezin župnik. Tijekom tjedna je na studiju u Zagrebu, završava kemiju i biologiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, a za vikend je u Tounju. Voli svoj kraj, svoju župu, rado bi ostala i gradila budućnost u svojoj rodnoj sredini. Vjerojatno će tako i biti ako u blizini Tounja pronađe posao u struci. A ako ne, ni sama ne zna što joj život nosi. Kako god bilo, ističe Martina, prepušta se Božjoj volji za nju.

Sve vrijednosti potekle su iz odgoja
Danas u Hrvatskoj na poseban način potrebno graditi mostove povjerenja među svećenicima i vjernicima laicima te ih poticati da prepoznaju i odazovu se Božjemu pozivu za izgradnju Crkve Kristove i sebe stave u službu svoje zajednice.

Martina je rođena 13. travnja 1992. u Ogulinu. Majka joj je Katica, djevojački Šlat, rodom iz Generalskoga Stola, kemijska tehničarka po struci, a zaposlena u restoranu na autocesti Zagreb – Split. Martinin otac Milan Jarnević podrijetlom je iz Grabarka kraj Bosiljeva, odrastao je u Tounju, po struci je električar, a zaposlen je na asfaltnoj bazi u poduzeću »Rudar« u Tounju. Katica i Milan upoznali su se na zabavi u Generalskom Stolu, tamo su se i vjenčali. Skrasili su se s u Tounju u domaćinstvu s Milanovim roditeljima, tu su i danas. Blagoslovljeni su s dvoje djece. Četiri godine nakon Martine dobili su sina Marka, studenta 2. godine Pomorskoga fakulteta u Rijeci koji se bavi veslanjem. Marko stanuje u studentskom domu u Rijeci, preko vikenda kao i Martina dolazi doma u Tounj pa se tako svaki tjedan redovito druže.

»Marko i ja imamo divne roditelje«, pripovijeda Martina. »Mama je na prvi pogled hladna, ali je jako topla osoba, velike su njene zasluge za bratova i moja postignuća, potpora nam je, oslonac, uvijek nam sve spremi, uistinu je brižna majka. Neizostavno nam je sve skuhano, oprano, kod nas redovito ima kolača, mama se maksimalno trudi, obitelj joj je na prvom mjestu. K tomu je društvena, komunikativna, u stalnom kontaktu s ljudima, samouvjerena. A tata je veliki šaljivac, svašta zna raditi, od toga da popravlja perilice, postavlja centralno i kreči do toga da radi na poljoprivredi. Svima je župnicima oduvijek bio na usluzi, od svoje mladosti svima im je desna ruka, član je župnoga pastoralnoga vijeća. Pobožan je čovjek i jako vodi računa o bratovu i mojem duhovnom razvoju, važno mu je da smo povezani sa župom i da smo istinski vjernici. Požrtvovna je osoba, potiče i brata i mene u svemu, čvrst je, prava glava obitelji. Mama će prije pokazati emocije, a tata je emotivan u skrovitosti. Njih se dvoje dobro slažu, sve vrijednosti koje živim danas potekle su iz njihova odgoja i obiteljskoga okruženja. A baka i djed su u kući u našoj blizini, pomažemo si, orijentirani su na poljoprivredu, iniciraju sadnju krumpira, nastoje da imamo kvalitetnu domaću hranu pa drže kokice, svinje, premda imaju više od 80 godina. Zasebno si kuhaju, a baka, ako je potreba, i nama pomogne.«

Redovita u crkvi od svoje druge godine

»Lijepo je bilo odrastati u Tounju, baš sam imala lijepo djetinjstvo. Priroda je zaista lijepa, društva je bilo. Premda su mogućnosti različitih aktivnosti u odnosu na djecu koja žive u nama najbližim gradovima Ogulinu ili Karlovcu bile slabe. Odmalena sam odgajana u vjeri, i po majci i po otcu. Samo što je tata veći župni aktivist, a mama sve to podržava. Još sam kao dijete s bakom rado molila krunicu, prije ručka bismo se uvijek prekrižili, nedjeljom zajedno molili. I danas je tako. Nedjelje i blagdane svečano slavimo, uz misu rado odlazimo na pobožnosti. Kažu da sam redovita u crkvi od svoje druge godine. Od najranijih mojih dana u posebnom su mi sjećanju ostale prelijepe Cvjetnice. Sakramente sam primila redovito u osnovnoj školi. Već sam tada na misi čitala molitve vjernika, a od petoga sam razreda išla na ministrantske kvizove na zagrebački Ksaver. Bili smo uspješni pa smo išli i na daljnja natjecanja, jedne godine u Imotski, druge u Ramu. Krstio me fra Lovro Jelušić, a prvi župnik bio mi je Vidan Mišković. Bio je s nama 12 godina i pratio je moje prve i najvažnije godine vjerničke formacije i život u župi. Znao je privući mlade, pokazivao je dobrotu i uslužnost župljana, pomagao je najsiromašnijima, bio je baš dobar župnik.«

»Nisam manje vrijedila zbog seoskoga podrijetla«
Lijepo je bilo odrastati u Tounju, baš sam imala lijepo djetinjstvo. Priroda je zaista lijepa, društva je bilo. Premda su mogućnosti različitih aktivnosti u odnosu na djecu koja žive u nama najbližim gradovima Ogulinu ili Karlovcu bile slabe.

»Osnovnu sam školu polazila u Tounju pa mi je sve bilo blizu. Lijepo mi je bilo, društvo je bilo dobro, svi domaći, svi smo se poznavali. Profesori su bili ugodni, uglavnom iz okolnih mjesta. Bila sam zvijezda u razredu, redovito dobra učenica, uvijek poslušna. Od četvrtoga sam razreda počela pokazivati interes za prirodne predmete pa sam uspješno krenula na natjecanja iz matematike, kemije, ali i iz vjeronauka. Obrazovanje sam nastavila u srednjoj prirodoslovno-matematičkoj gimnaziji u Karlovcu kamo me usmjerila profesorica kemije iz osnovne škole. U srednjoj mi je bilo teško. Bio je veliki opseg gradiva iz svih 16 predmeta, a ja sam putovala. Svako sam jutro ustajala u pet i vraćala se doma u pola četiri popodne, tempo je bio ubitačan. U popodnevnoj sam se smjeni vraćala doma u devet. Zato sam imala premalo vremena, i za učenje i za bilo što drugo. Neke aktivnosti nije bilo moguće uskladiti s javnim prijevozom. Tempo mi je bio stresniji nego poslije na fakultetu. Na faksu mi je zaista bilo lakše. U Karlovcu su sa mnom u razredu uglavnom bila djeca iz uglednih karlovačkih obitelji, profesorska su se favoriziranja znala osjetiti. A moji su bili sa sela, iz Tounja, nisu bili visoko obrazovani, ali ja nisam manje vrijedila zbog svojega seoskoga podrijetla. Bila je to borba za opstanak. Zbog svega mi gimnazijski dani nisu ostali u prelijepom sjećanju. Svejedno sam ostala u kontaktu s nekoliko gimnazijskih kolegica. U srednjoškolskom sam vremenu ostala redovita u crkvi, i dalje sam čitala na misi, župnik nam je tada bio fra Slaven Mijatović. Maturirala sam 2011. i upisala kemiju i biologiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu.«

»Zanimaju me laboratoriji, istraživanja, industrija«

»Na prvoj mi je godini bilo dosta stresno. Odvojila sam se od roditelja i doma, privikavala sam se na studentsku menzu. Ali sam uz druženje s novim kolegama s faksa brzo prevladala početnu napetost. Do lani sam stanovala u Studentskom domu Stjepana Radića, a od lani sam u domu Hrvatskoga katoličkoga dobrotvornoga društva u Savskom Gaju. Imamo dva doma, muški i ženski. U ženskom je dijelu četrdesetak studentica, sobe su pristojne za život, po tri smo u sobi, imamo kupaonicu. Ugodno je tamo stanovati. S cimericama sam dobro, hranim se u studentskoj menzi, a za vikend sam redovito doma u Tounju. Sada sam na posljednjoj, petoj godini. Do kraja imam još jedan ispit, praksu iz kemije i diplomski koji sam u većem dijelu napisala. Planiram diplomirati do ljeta i onda tražiti posao. Voljela bih raditi u školi, ali sam otvorena i za druge mogućnosti, zanimaju me laboratoriji, istraživanja, industrija.

Mi se Tounjci jako ponosimo baš crkvom i župnim dvorom jer su to prelijepa zdanja koja je izradio nadaleko poznati Herman Bolle.

Tijekom studija rado sam utorkom odlazila na vjeronauk kod don Damira Stojića. Dobro nam je bilo. Don Damir je temama i svojim pristupom znao zainteresirati studente. Uvijek mi je taj vjeronauk bio dobro došao. Nakon svih sam si studentskih obveza uz njega znala rasteretiti um i obogatiti dušu. Vikendom sam uvijek išla doma pa sam neprekinuto u župi.«

Medijski iskoraci u maloj župi

»Od lani nam je župnik fra Ante Bekavac. Odmah me izabrao za tajnicu župnoga pastoralnoga vijeća. Već smo organizirali naš župni listić koji nam je izišao u prosincu, i to je naš prvijenac. U listiću imamo pozdravno-uvodnu riječ, tekst o slavljenju Božića u Tounju u prošlosti, božićnu poeziju, obavijesti i župne statistike, najave. Sljedeći nam broj izlazi za Uskrs, a treći za župni blagdan za Ivanje, takav je plan. Župljani su bili ugodno iznenađeni objavljivanjem prvoga župnoga listića, reakcije su vrlo pozitivne. Našem župniku pomognem i u administraciji, nedavno je od nas išao prijenos mise na Hrvatskom radiju pa sam se uključila i u tu pripremu. Snažnija uključenost laika u župu kod nas je u povojima, ali ide. S tatom sam zajedno na usluzi župi i župniku. Na našoj misi u podne i dalje redovito čitam misna čitanja. Voljela bih da je u župni život aktivnije uključeno više ljudi. Svi se kod nas u Tounju deklariraju kao katolici, no praktično bi to trebalo biti puno bolje. Novi nam je župnik fra Ante jako drag čovjek, dobar je, poduzetan. U kratko je vrijeme napravio koliko nije bilo u posljednjih dvadeset godina premda je s nama, zbog svojih obveza, a i završava doktorski studij, samo preko vikenda. Tijekom tjedna je u Zagrebu, ali dođe u Tounj ako što na župi ustreba, ili pronađe zamjenu. Svoje obveze kod nas u Tounju obavlja s voljom i na vrijeme, i uvijek je dostupan. Voljeli bismo da ostane s nama. Okuplja ljude, formirao je novo aktivno pastoralno vijeće, odlučio se za obnovu crkve i župnoga dvora. Nešto je napravljeno, glavnina će biti ovoga proljeća. A mi se Tounjci jako ponosimo baš crkvom i župnim dvorom jer su to prelijepa zdanja koja je izradio nadaleko poznati Herman Bolle.«

Graditi mostove povjerenja među svećenicima i laicima
U današnjem materijalističkom društvu sve je naglašenija potreba učinkovite i svakodnevne prisutnosti Katoličke Crkve s kršćanskom zadaćom jednakom onoj prvih Kristovih učenika, a to je da riječju i primjerom prenosi radosnu vijest. Crkvu ne čine samo članovi svetoga reda i redovničkoga staleža. Oni, zajedno s vjernicima laicima koji su ključni sudionici zajednice, čine mozaik Crkve. Upravo njima je povjerena ta odgovorna uloga evangelizacije puka.
Vjernici laici u hrvatskim župama su ljudi koji djeluju u biskupiji i župi kroz biskupijska i župna pastoralna vijeća te, u izravnoj vezi sa sudjelovanjem u životu zajednice, svoju vjeru aktivno promiču kroz sva područja vlastitoga življenja; na poslu, studiju, u društvenom životu, odgoju djece…
Osnovni problem Crkve u Hrvatskoj jest manjak svijesti o pozivu vjernika laika, što je moguća posljedica nedovoljne suradnje svećenika i župljana (primjer iz moga osobnoga iskustva), ali i nemotiviranosti vjernika laika da sudjeluju u životu crkvene zajednice. Stoga je danas u Hrvatskoj na poseban način potrebno graditi mostove povjerenja među svećenicima i vjernicima laicima te ih poticati da prepoznaju i odazovu se Božjemu pozivu za izgradnju Crkve Kristove i sebe stave u službu svoje zajednice. Po primjeru bl. Ivana Merza pozvani smo biti Isusovi svjedoci u svom vremenu i prostoru.
Danas kad se nalazimo usred društva koje naizgled ludo napušta Crkvu, djelomično pod utjecajem, ne tako davnoga, socijalističkoga režima u kojem nije bilo mjesta za Boga, vjernici laici su više nego ikada pozvani pridonositi provođenju nove evangelizacije u Hrvatskoj.
»Partijanja u Zagrebu za vikend me ne privlače«

»Sva mi moja aktivnost u župi mnogo znači. Od djetinjstva sam vezana uz Crkvu, drago mi je da mogu dati svoj doprinos, da mogu dati dio sebe na dobrobit svih župljana i što mogu pomoći svećeniku. U tom me smislu ni Karlovac ni Zagreb nisu pokvarili. Od petka do nedjelje uvijek sam u Tounju, partijanja u Zagrebu za vikend me ne privlače pa imam župni kontinuitet. Osjećam se prezrelom za cjelonoćna izbivanja, više me zanima kako ću se snaći na tržištu rada. U vezi sam i nadam se lijepoj obiteljskoj budućnosti. Vjera mi u životu puno znači. Ugodno je živjeti ako je čovjek materijalno zbrinut, ali se unatoč tomu možemo osjećati prazni. A i Bog zna opaliti po čelu. Pa onda postanemo svjesni da smo mali ljudi, odnosno da Bog svime upravlja. Teško je na van predstavljati se sretnim ako je čovjek zapravo prazan. Upoznala sam više takvih ljudi. Osobno nikako ne bih željela biti i živjeti prazna, bez Boga. Vjera drži čovjeka posebice kad mu je teško. Imala sam i ja situacija snažnoga očitovanja moći vjere u životu. Kad shvatimo da život nekad nije fer, kad se doživi nekolegijalnost, kad iznevjere oni od kojih najviše očekujemo, tada nastupa vjera kao medicina. Bog je naš lijek.«