U vremenu (ne)naklonjenu mladomu čovjeku u Hrvatskoj stalni radni odnos na neodređeno vrijeme nakon završetka studija, u struci – zvuči odlično. Matea Marušić svojim je talentom i radom zaslužila od 1. rujna biti dijelom ansambla Gradskoga kazališta »Joza Ivakić« u Vinkovcima. I ne samo to, glumica rođena u Osijeku 1993. godine zablistala je u predstavi »Vrzino kolo« ulogom Puštenice Julke, kojom je dobila i nominaciju za Nagradu hrvatskoga glumišta, za najbolju mladu glumicu do 28 godina. Simbolično, Ivakićeva predstava za kazalište s njegovim imenom – šokačka ljubavna pripovijest – rađa plodovima u režiji glumca Vjekoslava Jankovića. No nije sve stalo samo na »Vrzinu kolu«.
Uslijedila je za glumicu Marušić krajem rujna i premijera »Staklene menažerije«, američkoga dramskoga klasika Tennesseeja Williamsa, u režiji Dražena Ferenčine. Nakon diplome na Akademiji scenske umjetnosti u Sarajevu »preplivala« je tako Matea od Miljacke do Bosuta i odigrala ulogu samozatajne i šepave »stare cure« Laure Wingfield, kojoj stvarnost ne može oduzeti maštu, ali ni mašta donijeti potpunu sreću u stvarnosti. Matea lako glumi, štoviše, na njezinu licu katkad se čini da i ne glumi, a prirodnost je najbolji put prema – prepoznatljivosti lica. Fizički pomalo nalik američkoj glumici Andie MacDowell (jasno, u njezinoj mladosti), Matea Marušić ogledni je primjer osobe koju »ljubi« kamera, koju publika lako upamti. Jasno, na putu glumačkoga odrastanja treba svladati niz zaprjeka. Ali svoja je, spremna na dobronamjernu kritiku, ispravljanje pogrješaka, učenje i nakon diplome, na sceni, pred publikom, preskačući i »dječje bolesti« zbog tehničkih nesnalaženja i(li) nepristojnosti iz gledališta.
Glumici Marušić, za razliku od njezina lika, život se zakotrljao poput vlaka kada iz Vinkovaca brzinom od 160 kilometara na sat krene prema Ivankovu. Je li sretna zbog angažmana, »Staklene menažerije«, profesionalnih izazova?
»Kažu da čovjek može biti miran iako nije sretan, ali ne može biti sretan ako nije miran. Promatrajući, sve zamršenije dopuštamo susret do toga gotovo elitizirana mira, do prisutnosti sada i ovdje. Zahvalna sam što me o težini prisutnosti najjednostavnije, gotovo banalno, a ponekad bolno opominje gluma; inficirajući me svojom rendgenskom istinom – svojim mirom. Prave su stvari u ‘pravom’ trenutku ako to znamo i imamo hrabrosti svjesno živjeti. Negdje sam čula da sreća dolazi od glagola sretati se… Pri završetku Akademije, 2016. godine, srela sam se s Vinkovcima, u vrijeme kada sam više nego ikada do tada imala potrebu za glumačkim stvaranjem. Putovi su se počeli nazirati kada se dogodilo prihvaćanje jer tek tada odluka o toj velikoj potrebi kreće u svoj životni put sretanja. Za mene – sretan životni put«, odgovara Osječanka s radnom vinkovačkom adresom. Zanimalo nas je koja je misao Matei Marušić prva doletjela nakon što je postala članicom Gradskoga kazališta »Joza Ivakić«, dijelom maloga, ali aktivnoga ansambla.
»Budite nenametljivo nametljivi« rečenica je koja mi se urezala sa satova glume u Sarajevu. Upravo tom promišljenom devizom vođeni su moji prvi koraci u vinkovačkom kazalištu. Zaposlenje za mene znači svaka misao o profesionalnosti, nadograđivanju, neodustajanju, zahvalnosti«, dodaje žena koja osim Laure i Julke glumi i stjuardesu Gabriellu u komediji »Boeing Boeing«, kao i u dječjim predstavama »Crvenkapica« i »Tvornica božićnih čuda«. Na pitanje kako se maturantica Isusovačke klasične gimnazije u Osijeku otisnula na glasovitu akademiju u Bosni i Hercegovini kratko kaže: »Srcem i vlakom Budimpešta – Sarajevo.« Podsjeća i na riječi velikoga pjesnika Enesa Kiševića: »Kamo, srce, na cijelome svijetu grad ravan Sarajevu!« Nema sumnje da su četiri sarajevske godine izgradile karakter i karakternost Mateine glume: »Taj grad zadužio me poetičnim odrastanjem, ljepotom i nagradom strpljenja, težinom namjere, ranjivom iskrenom riječi koja se treba boriti sa svojim ‘ja’, onim neposrednim osmijehom kada se čini da ‘nije primjereno’, a zapravo je više nego ikad primjereno, plemenitim susretima koji su stvorili čitav novi svijet u meni. Formiralo me, učinilo moje ciljeve jasnijim. Svatko ima svoje Sarajevo.«
»Vinkovci su iskristalizirali moja stremljenja«, dodaje, a slavonska suvremena dramaturgija nimalo ju ne plaši, zna kamo želi ići. »Mnogima je ‘šarmantno’ pričati s nekom nostalgijom o Slavoniji, ma općenito cijeloj regiji jer su si tu u sebi našli utočište u kojem je lakše ostati i igrati lažnu igru žrtve nego uzeti stvar u svoje ruke i preuzeti odgovornost. Nema tu konkretne neostvarenosti, nego vlastite zarobljenosti iz pasivnosti i straha. To je naša životna ‘drama’«, iskrena je glumica Marušić, a nije opterećena ni centralizacijom hrvatske kulture ni (ne)davanjem dužne pozornosti događajima izvan Zagreba. »Nikada me nije zanimao takav način mišljenja, želim vjerovati u svoj rad i rad svojih kolega. Moj profesor Senad Bašić učio me je da je gluma filigranski rad, stoga treba težiti kvaliteti i učiti je održavati. Dobra je predstava dobra predstava, to je ono što je nužno prepoznati«, uvjerena je da će kvalitetan glumački rad biti prepoznat i viđen. U prvom pitanju odgovorila je na pitanje o sreći, a na ono ključno: »Tko je Matea Marušić?« veli: »Odgovor prepuštam drugima.« Koji su krajnji dometi mlade glumice – ona sama najbolje zna. I osjeća. Uostalom, tek je jutro glum(ic)e.
