MATOŠEVO »PROROČANSTVO« I CJEPIVO Što mogu naučiti političari 21. stoljeća?

Antun Gustav Matoš

Problemi s ugovorenim obveznim dostavljanjem cjepiva Hrvatskoj koje se ne ostvaruje, a uz istodobno povlaštene isporuke bogatijim državama, podsjećaju na odnos prema Hrvatskoj u prošlosti. Ne treba odlaziti u daleku prošlost kada je Hrvatska u 16. stoljeću nakon turskih osvajanja bila svedena na »ostatke ostataka« (reliquiae reliquiarum) hrvatskoga kraljevstva. Dragocjen je u tom smislu zapis Antuna Gustava Matoša o odnosu prema Hrvatskoj prigodom treće svjetske izložbe u Parizu godine 1900. (Izvadci iz Sabranih djela A. G. Matoša, svezak III, »Dojmovi i ogledi«). Svoje nezadovoljstvo opisuje u tim feljtonima (daje se skraćeni i prilagođeni dio teksta):

»Ako ne vjerujete da nismo politička jedinica (tada je to bilo u sklopu Austro-Ugarske – danas se to može usporediti s Europskom unijom), dođite u Pariz. Hrvatski paviljon ostao je možda u Maksimiru ili gleda sa Sljemena kada će doći godina 2000. Možda je u Parizu – ali ja ga, vjere mi, ne nađoh. Ima naroda kojima je kao suđeno da jedan bude potčinjen drugomu. Čisto mi je odlahnulo ušavši u paviljon hrvatskih krajeva Bosne i Hercegovine. Bijaše mi kao da nađoh rođena brata blizanca koji ne nosi mog imena. Paviljon je prekrasan na vrlo lijepom mjestu, između ugarskog i austrijskog, a nedaleko od amerikanskog i engleskog. Tek žalosna je istina da je bosanska vlada u tome pretekla hrvatsku privatnu inicijativu. Gdje ćeš, Mujo? – zapitam nekakvog dugajliju radnika. – A gle; otkud vi u Parizu naučiste hrvatski?«

Matoševa nada iz 1900.

Od III. svjetske izložbe u Parizu proteklo je više od 120 godina, Hrvatska više nije nečija pokrajina, nego samostalna država, a Matoševa nada iz 1900. g. da će 2000. g. Hrvatska biti više cijenjena još nije u potpunosti ostvarena. Promjena je samo u tome da kada bi danas ovdašnji Mujo u Parizu susreo današnjega Matoša, ne bi se čudio njegovu znanju hrvatskoga jezika iako se njegov danas zove bošnjački, a možda ne bi to ni spoznali jer bi se obraćali jedan drugomu na engleskom jeziku. Tako negiramo sami sebe.

U svojim dojmovima Matoš dalje piše: »Hrvat govori bosanski, Bošnjak govori hrvatski. Muhamedovci, potomci hrvatske drevne vlastele, sačuvaše ispod apsolutističke Turske osim svojih starih hrvatskih pravica i najčišći hrvatski typus koji se još jedino u tom izdanju razlikuje od srpskoga. Ovaj se paviljon zove bosanski zbog preslabe akcije iz nesložne Banovine, zbog jačeg vjerskog nego narodnog osjećanja u muhamedanovaca i zbog obzira na pravoslavlje, sa kojima mora računati spoljna i unutrašnja politika monarkije.

Srpsko-ruska propaganda bijaše laka radi istovjetnosti jezika hrvatskog i srpskog, pa radi poistovjetovanja srpstva i pravoslavlja – kao da je isto vjera i narodnost. Pa ipak, hrvatstvo je snagom plemenskog nagona u tim zemljama naglo raslo i gotovo sve stečene tekovine plod su hrvatskog mozga i hrvatskih žuljeva. Evo npr. u ovim staklenim ormarima sve knjige koje su pečatene: djela fra Grge Martića, bosanskog Kačića, Stadlerova tumačenja evanđelja itd.«

Mađarska izložba

Razmišljajući o izložbi i uspoređujući, Matoš konstatira: »Usporedi li se bosanski sa paviljonom Srbije, vidi se da se je u Bosni trovjerskoj za dvadeset godina više napredovalo nego u jednovjerskoj i slobodnoj Šumadiji za pedeset godina. Fakta govore rječitije od šupljih fraza.«

Iako je Matoš analizirao početak 20. stoljeća, njegove poruke i razmišljanja mogu biti korisni i za hrvatske političare 21. stoljeća, naravno prilagođeno današnjim okolnostima, posebice glede mlakoga odnosa prema zastoju dostavljanja cjepiva protiv koronavirusa

Nakon takvih pohvala paviljona Bosne i Hercegovine Matoš se osvrće na mađarsku izložbu: »Mađarska je izložba historijska, jer osim povijesti Ugarska gotovo ništa nema pružiti Europi. Autonomna i nagodbena je Hrvatska istaknuta grbom – ne sa pročelja nego odostrag – i zastavama, jednom sprijeda i jednom, koja se samotnica, objesila prema Seini kao da bi u nju skočila, da se ne boji i ne stidi susjednog ponosnog komšije bosansko hercegovačkog…. Službeno nas ne spomenuše… stide se… U pariškim novinama, koje ne primiše uputstva od Hrvata nego od g. Lukacsa i Barossa (oboje Mađari), o nama ni spomena. Ime Hrvat je spomenuto samo jedared: Ta dva kralja (Ladislav i Koloman) anektiraše Hrvatsku i Dalmaciju zemljištu svete krune Ugarske.«

Iz prikaza hrvatske u Mađarskom paviljonu Matoš izvlači pouku za novi 20. vijek:

»- da ima naroda koji postoje jedino snagom svog neslomivog rodoljublja, i da su takov narod Mađari dosele bili više od Hrvata;

– da za egzistenciju naroda neumitna politička borba vrijedi više i od izolovanog kulturnog djelovanja;

– da ćemo dugo ostati mrtvo tuđe gumno dok ne postanemo poput Mađara, dok ne dostignemo njihovo, Europi simpatično slobodoumlje, dok ne žrtvujemo onoliko za svoju slobodu koliko dadoše oni za njihovu.«

Što mogu naučiti političari 21. stoljeća?

Unatoč činjenici da smo danas na početku 21. stoljeća, a Matoš je analizirao početak 20. stoljeća, njegove poruke i razmišljanja mogu biti korisni i za hrvatske političare 21. stoljeća, naravno prilagođeno današnjim okolnostima, posebice glede mlakoga odnosa prema zastoju dostavljanja cjepiva protiv koronavirusa. Sporim i nedovoljnim docjepljivanjem ugrožavaju se ne samo ljudski životi, nego i gospodarske mogućnosti Hrvatske. Zbog današnje također nagodbenjačke politike i podložničkoga oklijevanja Hrvati ne samo da se iseljavaju radi egzistencije, nego odlaze i na cijepljenja radi očuvanja gologa života.

IZVORGlas Koncila br. 14/2021.
Prethodni članakZAŠTO JE JEZIKOSLOVKA DR. MARTINA KUZMIĆ POSTALA MAJKA ODGOJITELJICA »Mudar roditelj otkriva darove Duha Svetoga u svojoj djeci«
Sljedeći članakNOVOIMENOVANI KOTORSKI BISKUP MONS. IVAN ŠTIRONJA Narod koji »tuđe poštuje, a svojim se diči« ne može propasti