Što su one dvije maslinove grančice koje kroz dvije zlatne cijevi dolijevaju ulje? (Zah 4, 12)
Malo je težnji za krjepošću koje izviru iz vrela čiste ljubavi, a ne iz kakve mlake zagađene porokom. Razdijeljen od Boga, odijeljen od bližnjih i podijeljen u sebi, ovodobni čovjek svojom težnjom za posvemašnjom cjelovitošću – od hrane kojom se goji do zabrana koje gaji – tek raščišćava mlaku svoje djelomičnosti. Pa ipak, mlaka koja kuša očuvati svoju cjelovitost ne prestaje zato biti – mlaka.
Biblijskim znakom cjelovite bračne ljubavi tri su mirisne pomasti: aloj, nard i smirna. Dok psalam opjevava kako kraljevskomu mladoženji halje odišu alojem, njegova se zaručnica u Pjesmi nad pjesmama diči mirom što se širi iz njezina narda; a oboje ih pak opaja miomiris smirne. No svaka od triju spomenutih mirodija ište gubitak cjelovitosti. Da bi srčika jedne vrebinovke izlučila aloj, deblo joj mora načeti gljivica. Da se dođe do nardove pomasti, valja razbiti pečat na alabastrenoj posudi u kakvoj se vazda čuva da ne izgubi miris. A smolasta smirna što se skrutnjava u zrnca nalik suzama s mirotoča poteče tek kada mu se ošteti kora.
Suze vežu dvije žene koje su poput maslina iz Zaharijina viđenja Isusa darovale pomašću. Marija iz Betanije Kristu je nardom pomazala noge zalijevajući ih suzama, a Marija iz Magdale na Spasiteljev je grob u suzama donijela »mirise« – smirnu i aloj. I dok su Marijini jecaji za mrtvim Lazarom ganuli Isusa da ga pred svojim učenicima uskrisi, a Magdalenine im radosnice navijestile prazan grob, vjerom u uskrsnuće obje ih je pretekla Marija – Kraljica apostola. Do Kalvarije vjerna apostolskomu duhu poučavanja, Majka Božjega Pomazanika otjelovila je nauk triju pomasti: Bog će ljubavlju iscijeliti onoga tko svoju cjelovitost – izgubi.
