Gideon urani sutradan te iscijedi rosu iz runa – punu zdjelu vode. (Suci 6, 38)
Makar su doba jedinstvena likom baš kao i lica ljudi koji ih tvore, nijedno doba ne može biti no ljudsko. A sve ljudsko od čovjekova prvoga pada koleba između tame grijeha i sjaja krjeposti, ali i između iskričavosti poroka i izmaglice mana. U potonjoj tmuši izopačenih krjeposti i razblaženih grijeha valja raspoznati oznaku sadašnjega doba: ono se, naime, ne uspijeva zasititi trijeznosti kojom se razmeće, te mu je i sitost – pokora.
Dok je proroku Jeremiji Bog nametnuo pokoru beženstva kao svjedočanstvo zabludjelim Izraelcima, kralja je Davida tek smrt djeteta začeta u bludu nagnala na pokornički ležaj i zalogaj. Svaki se pak od židovskih velikih svećenika imao pokoravati ne samo duhovnim potrebama svoga naroda, nego i odredbama Zakona o jelu i odijelu, braku i imutku. No jedan koji u Izraelu nije bio prorok, kralj ni svećenik od Boga je višekrat tražio da se pokori njegovu zahtjevu za čudom. Ištući blagoslov za polazak na vojnu, sudac Gideon Boga je zamolio da runo koje je metnuo na gumno preko noći obaspe rosom, a zemlju ostavi suhom. I bi tako.
U bjelini Gideonova runa sveti su oci raspoznali Marijinu djevičansku čistoću koju je u savršenoj poslušnosti obasula rosa Duha Svetoga. No Kraljica je franjevačkoga reda svojom trezvenošću slijedila i treći evanđeoski savjet na koji je sveti Franjo pozvao svoje duhovne sinove – siromaštvo. Dok za njezinu čistoću svjedoči i Josipov san i Isusova oporuka, a za njezinu poslušnost i odgovor Gabrielu i šutnja pred Šimunom, Marijino siromaštvo navještaju betlehemske jasle i jeruzalemski prinos. Pa što je rose blagoslova vazda čista primila i dokraja poslušna upila, to siromašna na svijet žedan spasenja umije cijediti – u obilju.
