Sv. Ivan od Boga, osnivač Bolničkoga reda Milosrdne braće, u 16. je stoljeću započeo sa skromnom bolnicom od 42 kreveta u Španjolskoj. Tijekom stoljeća njegovo se djelo nije ugasilo. Milosrdna braća nekoliko su stoljeća prisutna u Hrvatskoj, a od 2011. vode modernu bolnicu »Sv. Rafael« u Strmcu.
Povodom Svjetskoga dana bolesnika, 11. veljače, dr. fra Ivica Karlo Lapić za Glas Koncila govori o današnjim izazovima skrbi za bolesne i napuštene.
Dragocjena povijest od Zadra do Zagreba
»Prva ustanova Reda na hrvatskom prostoru bila je zadarska bolnica ‘Santa Maria della Pieta’, koja je započela s djelovanjem 1742. S prijelazom na Napoleonovu upravu 1797. bolnica je počela prihvaćati i psihičke bolesnike. Dolaskom pod austrijsku vlast uvjeti su se znatno pogoršali pa su 1822. samostan i bolnica napušteni. Druga je važna ustanova Reda u Hrvatskoj bila zakladna bolnica Milosrdne braće »Ranjeni Isus« u središtu Zagreba, na Harmici. To je bila prva suvremena zdravstvena ustanova u gradu koji je do tada imao samo nekoliko manjih ubožnica. Redovnici su na poziv zagrebačkoga biskupa Maksimilijana Vrhovca i gradske vlasti preuzeli upravljanje bolnicom koja je djelovala od 1804. do 1918.«, ispripovjedio je fra Ivica Karlo.
Spoj medicine i redovništva
Na pitanje kako je rođeno njegovo zvanje i što ga je potaknulo da odabere Red pojasnio je da svako redovničko zvanje proizlazi iz duboke vjere i želje za nasljedovanjem Krista. »Ja sam je baštinio iz obiteljskoga kruga. Rođen sam i odrastao u Sinju, gdje su oci franjevci svojim životom usadili u mene ljubav prema redovništvu. Traženje kojim putom krenuti nije bilo nimalo jednostavno; trajalo je tijekom cijeloga studija u Zagrebu. Kako se studij stomatologije bližio kraju, čuo sam za bolničke redovnike koji ujedinjuju posvećeni život i liječnički poziv. To mi se učinilo mogućim putom i eto me već trideset godina u Redu! Mislim da je u odabiru ključnu odluku odigrala moja medicinska profesija. Bog uvijek ulazi u naš život preko onoga što nam je osobno blisko; tu nas poziva«, rekao je.
Četvrti zavjet – gostoljubivost
»Gostoljubivost sažima evanđeosku bit djelovanja u Crkvi; prihvaćanje drugoga i drukčijega u njegovoj ranjivosti, koji u vjeri biva prepoznat kao bližnji. Braća polažu zavjet gostoljubivosti kao četvrti redovnički zavjet, čime obećaju bezuvjetnu raspoloživost biti uz one koji trpe ili se nalaze u potrebi, i pod cijenu života. Primjer Ivana od Boga stalno nas upućuje na geste koje ponekad zahtijevaju i veću žrtvu, kako bismo suosjećali s onima koji trpe. Nije jednostavno biti s osobama koje su izgubile duševno zdravlje ili su u terminalnoj fazi života. Evanđeoska gostoljubivost čini nas sposobnima iznijeti s njima njihovu bol te im uprijeti pogled nade u Isusa. Bitno je biti s tim ljudima, hoditi s njima svaki dan, a ne samo povremeno«, istaknuo je sugovornik.
Ključan je velik broj suradnika
Osoba svedena na dijagnozu
Na često postavljano pitanje bavi li se medicina danas previše bolešću, a premalo zdravljem, sugovornik je odgovorio: »Ubrzana dinamika suvremenoga društva odjeknula je i na medicinskom području. Čimbenik vremena u oskudnim financijskim uvjetima drastično skraćuje mogućnost dijaloga s pacijentom i njegovim egzistencijalnim obzorom. Često ponavljamo da je osoba u suvremenoj medicini svedena na dijagnozu; time se udaljavamo od odnosa koji bi trebao obuhvatiti cijelu osobu i njezin život. Teško da je ikoga više briga za čovjeka, za temeljna pitanja koja duboko potresaju svačiju egzistenciju.
Čovjek može ozdraviti samo u zaokruženu horizontu smisla. Mlada majka koja vam dođe s tumorom, a ima malodobnu djecu, sa sobom donosi cijeli svoj svijet. Pitam se jesmo li spremni susresti se s tim svijetom.«
Živimo duže, ali bez smisla
»Istina, napravljeni su golemi iskoraci. Životna dob efektivno je produžena, no time se otvaraju druga važna pitanja. Društvo nije popratilo razvoj medicinske znanosti i zdravstvene skrbi adekvatnim promišljanjem o smislu ljudskoga života. Ista logika ekonomske održivosti danas govori da društvo nije u stanju ekonomski se nositi s tako velikom starom populacijom nudeći neke navodno ‘dostojanstvene’ opcije koje se pokušavaju opravdati samoodređenjem. Katoličkim ustanovama koje se skrbe za starije i nemoćne to nameće nemale izazove jer taj ‘novi’ pogled na kraj ljudskoga života u radikalnoj je suprotnosti s evanđeoskom porukom. Prvi je znak toga izazova da već i Europski parlament govori o kolektivnom prizivu savjesti u slučaju da države uvedu mogućnost eutanazije u svim zdravstvenim ustanovama pojedinih zemalja članica. Uistinu smo pred velikim izazovima«, projasnio je fra Ivica.
Prema prekidu »beskorisnih« života
»Sada kad uistinu živimo duže, kao da se izgubio zamašnjak koji je do toga doveo. Kultura koja vrjednuje ljudski život isključivo prema učinkovitosti i ne pridaje mu vrijednost koju ima sam po sebi dovodi do toga da samo usmjeri čovjeka na prekid vlastitoga života kao ‘bezvrijednoga’, kao ometajućega, prikazujući taj izbor kao ‘pravo’.
U tome se jasno vidi i radikalni odmak suvremenoga društva od kršćanskih vrijednosti koje poimaju život kao dar. Popularizacija eutanazije u zapanjujućem je porastu; s druge strane vidimo da čovjek, dobije li onu brigu koja mu je potrebna, kao što je npr. palijativna skrb, gotovo nikada ne će zatražiti prekid života. Zanimljivo je to što je iz zemalja koje su legalizirale eutanaziju mnoštvo starijih građana otišlo u staračke domove prvih susjednih zemalja koje ju nisu legalizirale. Znakovito!« upozorio je sugovornik.
Katoličke bolnice u Hrvatskoj i inozemstvu
»Katoličko zdravstvo u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskoga rata potpuno je nestalo, a time i svijest o njegovu poslanju, i u Crkvi i izvan nje. Nakon stjecanja neovisnosti u domovini se ponešto pokrenulo, no u skromnim razmjerima jer zdravstvene ustanove iziskuju velika ekonomska sredstva. Iz iskustva naše bolnice, jedine katoličke bolnice u Hrvatskoj koja ima ugovor s Ministarstvom zdravstva, kako bi bila dostupna svakomu hrvatskomu građaninu sa zdravstvenim osiguranjem, potrebno je bolje definirati pravni okvir kako bi se osiguralo neometano djelovanje. Naša bolnica ima 100 kreveta za psihijatriju i 40 za palijativnu skrb. Otpočetka ima potporu lokalne Crkve na čelu s požeškim biskupom Škvorčevićem, na čemu smo zahvalni. Kvaliteta našega medicinskoga osoblja i usluga koje pružaju, njihova otvorenost katoličkomu identitetu, a time i vrijednostima koje nastojimo živjeti, čine je sličnom našim ustanovama u Italiji«, rekao je sugovornik.
