Misa je neizmjerna dragocjenost: to je najvažniji događaj u kozmosu, najbolji oblik zahvale Bogu, najbolja i najuzvišenija molitva, vrhunac i izvor cjelokupnoga života Crkve. Tko to shvaća ne samo da ne propušta nedjeljnu misu nego osjeća svakodnevnu potrebu za misom. Čežnja za susretom s Isusom – koji se dariva u svojoj riječi i Kruhu života, i koji daje smisao i ljepotu života – ta je koja ga potiče na sudjelovanje. Kako bi euharistijsko slavlje urodilo plodom, nužno je da sudionici dopuste da ih ono do dna prožme i zahvati u svim svojim etapama koje su istinska usporedba cjelokupne povijesti spasenja. Misa se, tumači talijanski teolog Bruno Forte, može promatrati u četiri čina:
1. Pokajnički čin: to je polazišna točka – kao što to bî i za izraelski narod na njegovu putu prema pashi oslobođenja – to je svijest »egipatskoga ropstva«, simbol opterećenosti trpljenjem i grijehom od čega oslobađa samo Bog u svojem milosrđu. Stoga su na početku mise sudionici pozvani u poniznosti ispovijedati svoje grijehe i prepoznati potrebu za oprostom i ljubavlju.
2. Služba riječi (biblijska čitanja i homilija): na potrebu oprosta i pomirenja odgovara riječ Božja, koja je Izraelu upućena preko Mojsija i proroka, a konačno i u punini izgovorena u Isusu. Po riječi Božjoj u znaku ljudske riječi sâm Bog govori riječi ljubavi. Njemu sudionici misnoga slavlja odgovaraju ispovijedajući svoju vjeru i zagovornom molitvom cijele zajednice.
3. Euharistijska služba: tako pripravljena zajednica može slaviti savez, čija slika bijaše onaj na Sinaju između Boga i Izraela, koji u vazmenoj žrtvi Kristovoj nalazi svoje uzvišeno ostvarenje. Na oltar se donose darovi – kruh i vino za žrtvu, s kojima svaki sudionik može ujediniti svoje tjeskobe i nade – i po molitvi blagoslova i zaziva svećenika, u snazi Duha Svetoga, Gospodin dolazi uistinu biti prisutan u kruhu i vinu, koji postaju Njegovo Tijelo i Krv.
4. Pričest i poslanje: prihvaćanje dara saveza ostvaruje se u pričesti i nastavlja u poslanju jer, kao što je stari Izrael izabranje učinilo znakom spasenja pred drugim narodima, novi savez u krvi Kristovoj čini Crkvu novim hodočasničkim i misionarskim narodom u vremenu. Živjeti u punini euharistiju znači ući u povijest spasenja i po susretu s uskrslim Kristom dopustiti mu da On svojom snagom i ljepotom preobrazi čitavu egzistenciju kako bi se životom mogla svjedočiti primljena milost u konkretnim djelima ljubavi.
