MIRIS CRKVE U KRIŽNOJ NOĆI Procesija »za križen« u Zastražišću

Tmurna je noć; malo je tko zamijetio kada je i pala. I malo vrijedi plamen užgan u pepelu i petroleju. Ipak, to mnoštvo što kroz noć hodi – nije li oduvijek tu, tek drugih lica? – ne posrće. Grabi žurno, navođeno mirisom vrijeska koji su netom podigli koraci preteča, potaknuto jekom molitve koju su netom izdahnula grla sljedbenika. Nije među njima tek molitva, ali takva je noć da govor kroz nju ne leti niti zveči, nego sav teče i veže: nepoznate prijatelje, starce s djecom zajedno. I nije među njima tek miris; ali takva je noć da se u njezinu zraku čovjek mora osjetiti udom većega tijela; da mora oćutjeti Crkvu. To mnoštvo što kroz noć hodi – nije li na svakom tlu, tek drugih lica? – a ipak ne posrće. Makar je malo tko u njemu zamijetio kada je pala noć grijeha, makar mu malo vrijedi plamen užgan u pepelu Praoca – mnoštvo kojemu noć sjaji kao dan; jer hodi za križem. Zar je čudo što se taj miris Crkve najbolje ćuti u noći kada je ona i rođena – noći Velikoga četvrtka?

Misli su to kakve možda kolaju među mnoštvom hodočasnika koji baš u tu svetu noć u Plamama – kako se zbog negdašnjih stražarskih vatri još nazivaju istočni predjeli Hvara – započinju jedinstvenu procesiju »za križen«. Nije to ona »jelšanska«, u koju 15 godina nakon UNESCO-ova priznanja hrle i vjernici i namjernici, i znatiželjnici i ljepotoljupci. To je procesija u Zastražišću: jedina koja se u getsemanskoj noći prekida, možda baš u spomen na Kristovo tamnovanje kod Kajfe, i jedina koja se nastavlja u petkovsku zoru, možda baš u spomen na Kristovo suđenje kod Pilata; jedina koja spustom sred poljičkih maslinika podsjeća na silazak s Maslinske gore i jedina koja usponom uz usijano brdo podsjeća na znoj Golgote. Uranjanjem raspela u more Vele Stinive ona vapi za »Foranima« koji su za svojim životnim križevima pošli preko mora; neodoljivim zvukom drvenih škrebetaljki ona ih i dozove s drugih obala pod privezana zvona »svetega Mikule«, župnoga zaštitnika koji mjesto najvećega župnoga slavlja rado ustupa danima Kristove muke. No oživljavanje tih dana u Zastražišću čudom ne započinje u župnoj crkvi, pa ni pred jednom od preostalih 13 crkvenih i kapelskih postaja: valja nam se prvo zaputiti u dvorište križonoše Marijina Kuzmičića – i prisluhnuti što se ondje »prigovara«.

Iako je na pragu sedamdesete, nema toga što bi Lenu Fistonić moglo spriječiti da u najvećem župnom zbivanju sudjeluje ne samo odlučnim korakom, nego i – pjevačkim glasom. Razlog tomu nije tek baština njezina oca i dugogodišnjega župnoga zvonara Davora, nego i »čast i dika« brige za čak trojicu križonoša – supruga i obojicu sinova. Zastražiška »crkovinarka« sa 17-godišnjim neplaćenim stažem otkrila nam je i tajnu koju je malo koji od zastražiških hodočasnika spreman podijeliti: nakane svojega hoda. »Suprug i ja ove godine slavimo zlatni pir, a i unuka će imati prvu pričest.«

– Kakva je prognoza za sutra?
– Nema kiše, ispadala se. Ali bit će jugo…
– Kada dođeš u crkvu, zauzmi mjesto u prvoj klupi desno, odmah ispod križa.
– Jedva čekam čuti što će župnik o križonoši pričati prije polaska.
– Sutra kada sve prođe bit će razgovorljiviji.
– A šest je godina imao kad smo ga upisali!
– On je Nikolin, a Nikola je Antunov.
– Žao mi je što ga ne ću moći pratiti.
– ‘Oćeš bar izoć’ na vrota gledat kad će ishodit’ iz crikve?
– Od 2003. je upisan, ja sam rođen 2001.
– Samo jedan u generaciji. Čitav život živiš za ovaj dan!
– Točno se sjećam kada nas je prije deset godina pitao da dođemo…
– Od prve godine akademije govori da će ga nositi.
– A onda sam dobio i čast da nosim s njime!
– Bila je opcija da ostane u Zagrebu. Ali doma je doma.
– Najbolje je kada nazove netko s Hvara, odmah se prebaci na »forski«.
– Kada bismo bili ovdje ljeti po tri mjeseca, znao bih čuti razliku između Gdinja i Zastražišća…
– E, mi smo više na o, a u Gdinju na a. Čo i ča!
– Vazmi, vazmi!
– Nisam znao da treba biti crna kravata za procesiju…
– U Zastražišću nedjeljom u crkvi 40 vjernika, a sad ćeš vidjeti koliko. I iz Amerike.
– A vraćaju li se što mladi?
– Stotinjak nas je. Neki ovdje prijavljeni, a žive drugdje, ali ima i onih koji su ovdje čitavu godinu, ali su drugdje prijavljeni.
– Kuća je prazna otkad su roditelji umrli. Otac je bio jedinac…
– Toliko se kroz jutro izredalo mještana i rodbine, donose kolače kao da je svadba.
– Momci, za mnom!
– Mislit ću na tebe kad budeš pasa…
– Pazite da ne nagazite križonoši haljinu!
– Homo i mi pomalo.

1 od 8

Učinilo bi se da je u tim prizorima već toliko dramskoga naboja da im i ne treba podrobnija karakterizacija križonoše: tu su već brige i radosti, sjećanja i procjene, obitelj i prijatelji, zvanje i zavičaj, ponos i žal – sve bez čega nema ni jedne pobožne tradicije. I moglo bi se tako učiniti kada bi zastražiški križonoša bio nalik ulozi koja se može iz godinu u godinu reprizirati. No za tu jedinu pasionsku »izvedbu« pripreme traju čitav život, a generalne probe nema. Svjestan toga, ovogodišnji se zagrebački križonoša Marijin Kuzmičić – zanimanjem glumac – odlučio za pokoru šutnje; njegov križonosni zavjet također će nam ostati tajnom. Ipak, prije nego što mu odjevenu u bijelu tuniku u crkvi preda križ, njegov će lik ocrtati onaj koji će križem s njime i blagosloviti zastražiški puk: župnik Josip »Bepo« Franulić. A u krv je i meso toga lika utkan i onaj koji ga je 21 godinu ranije s njegovom majkom zapisao za križonošu: njegov otac Nikola Kuzmičić.

O marangunskim vještinama Ante Beroša svjedoče klupe župne crkve sv. Nikole i sinovi s kojima danas dijeli stolarsku radionicu. No zastražiški »remeta« svjedoči i o razlogu koji je njegove pretke nagnao da podignu zavjetnu kapelicu sv. Križa, posljednju koja se prije župnice obilazi »za križen«. »Jedan je predak pao noseći križ te se s raspela odlomio dio prsta koji kasnije nitko nije uspio naći. Nakon njegove smrti kći mu je na osam dana nestala, a kada se napokon pojavila, ispostavilo se da je imala viđenje; pokojni joj je otac naložio da na mjestu gdje pronađe prst podigne kapelicu.« Premda ga je ta obiteljska predaja obeshrabrila da se sam prihvati zastražiškoga raspela, čudo utjehe Beroš je doživio u činjenici da je jedan od njegovih sinova 2005., točno 100 godina nakon podizanja obiteljske kapelice, postao – križonošom.

»Svršetak ovisi o početku«, sažima križonošin »portret« župnik kojega bi najjednostavnije bilo nazvati djelotvornim zaljubljenikom u korijene. Taj 73-godišnji Bračanin, koji je radije no rimski studij ili prekooceansku službu odabrao zastražišku crkvu, malo je tragova povijesti svoje župe ostavio neotkrivenim ili neobnovljenim. Ali i više od priznanja koja je primio za svoje znanstvene zasluge znači mu, veli, »duhovno srodstvo« s vlastitim župljanima, čiju vjernost u povijesnim prevratima ne propušta istaknuti. Jedan od duhovnih srodnika bio mu je i križonošin djed Antun, kojemu bi se 2024. navršilo 100 godina, a baš je na njegov prijedlog Franulić križonošinu ocu postao i krizmanim kumom. U »frotrovoj kamari« Antunove kuće sklonište su uvijek mogli naći gostujući svećenici poput Branimira Marinovića, kroničara zgode koja je župnika navela da unuka križonošu i usporedi s djedom. Naime, u znak priznanja za sudjelovanje u Drugom svjetskom ratu Antun je Kuzmičić protiv svoje volje primljen u Komunističku partiju, zbog čega se na dvije godine morao udaljiti od Crkve. No upravo ga je liturgijska ljepota Velikoga petka ponukala da odbaci partijsku knjižicu i pojući pođe za Kristovim križem. »Početak našega Antuna sada doživljava vrhunac u ispunjenju zavjeta njegova unuka«, zaključuje Franulić.

Ispunjenje toga zavjeta križonošin je otac Nikola Kuzmičić – glasoviti vjeroučitelj, književnik i negdašnji križonoša – ovjekovječio tridesetak godina pripravljanom zbirkom čakavske poezije »Križonoša«. Već i stihovi njezine naslovne pjesme – »jo tebe nosin ovo malo / a ti mene nosiš cili život« – pokazuju da za nj procesija nije godišnja tradicija, nego – svakodnevna pobožnost. »U vremenu u kojem se forsiraju promjene utješno je imati nešto sigurno i trajno, što će i dogodine biti kao i prije sto godina, za što će cijelo selo zaživjeti kao obitelj, bez mnogo riječi. No krasno je da čovjek ne mora biti poseban da bi bio križonoša. Vjera nije strano tijelo koje nas tlači, nego ozračje u kojem živimo i zrak koji dišemo. Na Marijinu se vidi da to nije ‘njegov trenutak’, nego dio njegova života. I njegovi prijatelji, koji prvi put ovdje nose kandelire i ferole, čitavim putom pjevaju, a vjerujem da sve to iz nebeskih dimenzija prati i njegova pokojna majka Jasna.«

Uz brojne hodočasnike podrijetlom vezane sa Zastražišćem, obredima je Velikoga tjedna u crkvu sv. Nikole mnoge privuklo i – prijateljstvo. Eugena Kutlešu, koji u slobodno vrijeme planinari, na Hvar je s četvero prijatelja iz Zagreba dovelo poznanstvo s jednim svjećonošom, a Radovan Librić član je samoborske udruge »Ekosspiritus«, kojoj pripada i križonošin otac. »Ova lijepa vjernička baština ima budućnost jer se vidi puno djece i mladih ljudi koji nastavljaju ono što su im predci namrli«, zaključuje Librić, navodeći da je i Noćni križni put sv. Anastazije, koji organiziraju članovi triju samoborskih zajednica, plod hvarskoga pasionskoga iskustva.

Olako bi bilo tek reći: »i bi tako«. No križonošu od krštenja posvećena Mariji na četirima je postajama vjetrovitoga križnoga puta doista pratila nebeska Majka: u kapelama Gospe od Ružarija, Gospe Lurdske, Gospe Snježne i Gospe Karmelske. A i ostatak procesije koja je u četvrtak prošla zaseocima Zastražišća, a u petak zaokružila do obližnjih Poljica, obilovao je pratiteljima čiju je pokorničku i mučeničku, ratničku i propovjedničku blizinu protumačio župnik Franulić: Nikola, Barbara, Mihovil, Rok, Dominik, Ivan , Ante; naposljetku, Križ. Zabilježeni tako, bez pridjevaka, svetci se lako stapaju s mnoštvom s početka. S mnoštvom koje se – i bez bratima i bez gaštalda – riječima pjesme i brzinom pjeva dijeli na muško i žensko: »Isuse blaga i ponizna srca…!« – »Isuse moj, oproštenje, milosrđe…!« S mnoštvom koje se – od Hvara do Splita, od Švicarske do Australije – sjedinjuje istim zapjevom: »Zdrov, dobrostiv Isuse!« S mnoštvom koje, konačno, u posvemašnjoj tišini prati »Gospin plač«, što više no u glagoljaškim »štrofama« progovara u neizvjesnim melizmima i napetim pauzama. Molitva koja se ne govori, nego pjeva; pjesma koja se ne sluša, nego hodi; hod kojim se ne odlazi, nego vraća. Vraća u onu tmurnu noć. U noć koja sjaji kao dan.