Izdržati samoga sebe preduvjet je za svaki duhovni napredak, ali i za ljudsku zrelost. Ne postoji ni jedan zreo čovjek koji nije imao i snage podnositi samoga sebe i susresti se sa svojom osobnom istinom. Jedna otačka pripovijest uspoređuje ostajanje u ćeliji s mirnom vodom u kojoj se jasnije može vidjeti svoje lice: »Trojica studenata koji su bili dobri prijatelji postali su monasi i svaki je od njih želio učiniti neko dobro djelo. Prvi je želio posvađene ponovno pomiriti, prema riječi Svetoga pisma: ‘Blago mirotvorcima.’ Drugi je želio posjećivati bolesne. Treći je otišao u pustinju kako bi ondje živio u miru. Prvi, koji se trudio oko posvađenih, ipak nije mogao sve izliječiti. Zahvaćen zdvojnošću, otišao je k drugomu koji je služio bolesne te je i njega našao u teškom raspoloženju. On također nije mogao posve ostvariti svoju namjeru. Stoga su se obojica složila potražiti trećega koji je otišao u pustinju. Ispričali su mu svoje nevolje i zamolili ga da im istinski kaže što je on postigao. On je trenutak šutio, a onda je ulio vodu u posudu i rekao im neka pogledaju unutra. Ali voda je bila još posve nemirna. Nakon nekoliko trenutaka opet ih je pozvao pogledati vodu i rekao: ‘Gledajte samo kako je voda sada postala mirna.’ Oni su pogledali u nju te ugledaše svoje lice kao u zrcalu. Na to im dalje reče: ‘Tako se događa onomu tko boravi među ljudima. Zbog nemira i smetenosti, ne može vidjeti svoje grijehe. Ali tko ostaje miran i posebno u samoći, taj će uskoro uvidjeti svoje grijehe.’«
Tu se ne osuđuje ljubav prema bližnjemu. Mnogo je više jasna opasnost koja se može skrivati u želji za pomaganjem. Mislimo da bismo mogli pomoći cijelomu svijetu. No iza toga se često skriva osjećaj svemoći. Kod svega što činimo potrebna je uvijek iznova neprestana izdržljivost, ostajanje u ćeliji i šutnja. Tako će voda u našoj posudi postati mirna i mi ćemo u njoj moći spoznati svoju istinu.
