Sjećam se kada sam bila još djevojčica da smo navečer u obitelji molili razne molitve, a moji su me naučili da trebam moliti i za »dobru smrt«. To je značilo, kako se meni činilo, da molim zapravo da se ne mučim dugo, nego da umrem i ne budem na teret nikomu kada ostarim. Sada sam stara i često sama. I dalje molim za dobru smrt, da ne padnem u krevet, da se drugi oko mene ne moraju brinuti. Ali se smrti bojim i što više osjećam da mi snage slabe, nekako bih htjela osloboditi se toga straha. Ne mogu zamisliti kako će to biti, taj trenutak prijelaza s ovoga svijeta. Vjerujem da smrt nije kraj, vjernica sam, praktična, svaki dan molim i često idem i u crkvu, ali smrt me straši.
Čitateljica, Zagreb
Mogli bismo Vas (pokušati) utješiti novozavjetnim riječima sv. Pavla iz Prve poslanice Korinćanima, iz 15. poglavlja: »Gdje je, smrti, žalac tvoj?« i ne bismo ni u čemu pogriješili jer i Vi tako razmišljate: u perspektivi vječnoga života i perspektivi uskrsnuća mrtvih, premda izražavate i bojazan od smrti. Jer cijelo to poglavlje, premda piše i o smrti, govori zapravo – o uskrsnuću u koje vjerujemo: »Ako mrtvi ne uskršavaju, ni Krist nije uskrsnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima. Onda i oni koji usnuše u Kristu, propadoše. Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi« (1 Kor 15, 16-19).
O načinu uskrsnuća sv. Pavao ističe: »A kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuče u besmrtnost, tada će se obistiniti riječ napisana: Pobjeda iskapi smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj? Žalac je smrti grijeh, snaga je grijeha Zakon. A hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našem Isusu Kristu! Tako, braćo moja ljubljena, budite postojani, nepokolebljivi, i obilujte svagda u djelu Gospodnjem znajući da trud vaš nije neplodan u Gospodinu« (1 Kor 15, 54-58).
Ako ovako razmišljamo, onda ni Vama ni nama nije teško prihvatiti riječi moralnoga teologa Bernharda Häringa koji nas podsjeća: »Prema načinu izražavanja Novoga zavjeta i liturgije, smrt je ušla u ljudsku povijest zbog grijeha. Ipak, to ne mora značiti da fizička smrt ne bi imala mjesta u izvornom Božjem planu. Srž je biblijskoga i liturgijskoga navještaja da smo oslobođeni od smrti.« No to ne znači da se smrti ne bojimo: »Strah i trepet pred licem smrti te mora što je zagonetka smrti tako bolno stvara kod mnogih ljudi, nisu samo izraz naravne težnje prema besmrtnosti, nego su također povezani s povijesnom situacijom paloga čovječanstva. Strah i trepet pripadaju, naočigled Kristova smrtnoga straha, istini o smrti; jer Isus je podnio najstrašniju smrt u pogledu grijeha i otkupljenja. Za vjernike je zadnja riječ, dakako, otkupljenje, također otkupljenje od smrti.« Zato prema Häringovim riječima možemo zaključiti da je smrt, koju susrećemo, u stanovitom smislu naravna, a u dubljem smislu ipak nadnaravna.
»Kršćanska vjera uči ‘da će ta tjelesna smrt, od koje bi čovjek bio pošteđen da nije sagriješio, biti jednom pobijeđena kad svemogući i milosrdni Spasitelj vrati čovjeku spasenje što ga je ovaj svojom krivnjom izgubio.’« O tome pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu »Gaudium et spes« u 18. poglavlju naslovljenom »Misterij smrti« piše upravo ovim riječima: »Zagonetka ljudskoga stanja dostiže svoj vrhunac pred licem smrti. Čovjeka ne muči samo bol i sve veći rasap tijela, nego ga, čak još i više, muči strah od utrnuća za vazda. Nagonom pak svojega srca on ispravno sudi kada s jezom odbija posvemašnje razorenje i nepovratno skončanje svoje osobe. Budući da sjeme vječnosti, koje u sebi nosi, nije svedivo na puku tvar, on se buni protiv smrti. Svi pothvati tehnike, ma kako bili korisni, ne mogu smiriti čovjekovu tjeskobu: naime, produžena biološka dugovječnost ne može udovoljiti želji za daljnjim životom, koja je neiskorjenjivo ukorijenjena u njegovu srcu.«
Utješno je za sve nas, a posebno za sve one koji se ipak, bez obzira na vjeru, boje smrti, ono što nadalje ističe »Gaudium et spes«: »Dok je pred licem smrti svako maštanje nemoćno, Crkva, poučena božanskom objavom, svejednako tvrdi da je Bog stvorio čovjeka za blaženi cilj onkraj granica zemaljske bijede. Osim toga, kršćanska vjera naučava da će tjelesna smrt – koje bi čovjek bio pošteđen da nije sagriješio – biti pobijeđena kada svemogući i milosrdni Spasitelj bude čovjeka obnovio u stanju spašenosti koje je on svojom krivnjom izgubio. Bog je, naime, pozvao i poziva čovjeka da svim svojim bićem prione uza nj u trajnom zajedništvu nepropadljivosti božanskoga života.
Uskrsnuvši na život, Krist je izvojevao tu pobjedu tako što je svojom smrću oslobodio čovjeka od smrti. I tako vjera – predočena uvjerljivim argumentima – svakomu čovjeku koji razmišlja nudi odgovor u njegovoj tjeskobi s obzirom na buduću sudbinu. Ujedno mu se pruža mogućnost da u Kristu bude u zajedništvu sa svojom predragom već preminulom braćom time što donosi nadu da su oni već postigli pravi život kod Boga.«
Neka Vas u Vašim razmišljanjima vode i ove riječi sv. Pavla: »Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih! Doista po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni. (…) Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena Smrt jer sve podloži nogama njegovim. A kad veli: Sve je podloženo, jasno – sve osim Onoga koji mu je sve podložio. I kad mu sve bude podloženo, tada će se i on sam, Sin, podložiti Onomu koji je njemu sve podložio da Bog bude sve u svemu« (1 Kor 15, 20-22, 26-28).
