Može se možda raspravljati da danas nema velikih autora poput Dostojevskoga, Tolstoja, Kundere, Chestertona, Twaina, Kafke ili Flauberta, no ne može se osporiti činjenica da je digitalna era sama po sebi donijela i određenu skepsu prema čitanju. »Zašto čitati knjigu ako mogu pogledati film koji je snimljen po nekom romanu i sve ‘pohvatati’ u sat-dva?« To pitanje skeptici često kao »protuargument« postavljaju ljubiteljima knjiga. No riječ je zapravo o zabludi skeptika.
Naime, ljudski mozak ne radi u istim »brzinama« kada čovjek gleda televiziju, film ili se zabavlja videoigrom ili kada intenzivno čita neku knjigu, novine, časopis… Čitanje traži veći intelektualni napor, ali i donosi veće obogaćenje.
Projekt »Obitelj i mediji« na tragu te ideje roditeljima je ponudio sedam prilično jednostavnih savjeta kojima mogu potaknuti svoju djecu da više čitaju i da su manje pred različitim zaslonima. Prvo je »pravilo« da djecu nikada ne treba tjerati da nešto čitaju. Nije dobro ni birati umjesto djece što bi ona trebala čitati. Najbolje je djecu odvesti u knjižnicu i pomoći im da sama izaberu djelo čiji naslov ili korice privlači njihovu pozornost. Čitanje, napominju iz »Obitelji i medija«, nije »harač« koji djeca moraju isplatiti svojim roditeljima, nego je to aktivnost koja obogaćuje i zato zadaća roditelja ne treba biti kontrola nad djecom, koliko i kada ona čitaju i trebaju li više čitati. Zajedničko je čitanje također način poticanja djece da i sama počnu više vremena provoditi uz knjige. Važno je i temeljne niti koje donose klasici književnosti znati dobro povezati sa svakidašnjicom – na taj će se način djeca osjetiti bližom protagonistima i njihovim pričama te će znati bolje primijeniti u vlastitom životu »ono što je pisac htio reći«. I napose, nema ništa loše u tome da se djeca potiču na razmjenu knjiga sa svojim vršnjacima, da stvaraju svoje »čitateljske klubove«, da zajedno čitaju i da jedni druge potiču na nove avanture s knjigama.
