Tijekom ovozemaljskoga života Isus Krist na poseban se način posvetio najranjivijim društvenim skupinama. Odbačeni, prezreni i siromašni – oni kojima je određeno posebno mjesto u kraljevstvu nebeskom – bili su središte Kristova djelovanja. Kristova briga prema odbačenima putokaz je koji Crkva tijekom svoje višetisućljetne povijesti nastoji slijediti, a u tom ostvarenju pojave se pojedinci koji zbog svoje brige o siromašnima obilježe čitavo povijesno razdoblje. Jedan od njih je i sveti Franjo Asiški čiji spomendan Crkva slavi 3. listopada. Često ga nazivaju i reformatorom Crkve, a njegov rad i djelovanje i danas su aktualni zahvaljujući muškim i ženskim franjevačkim redovima koje je osnovao.
Sveti Franjo Asiški, pravim imenom Giovanni Francesco di Bernardone, rođen je u talijanskom gradu Asizu u 12. stoljeću. Bio je imućan mladić, ali nakon rata u kojem je bio zarobljen doživio je duhovnu preobrazbu. Naime, kad se vratio kući, ostavio je sav svoj imetak i otišao popravljati razrušene crkve u Asizu misleći kako na taj način obnavlja Kristovu Crkvu. Ipak, tijekom vremena shvatio je da ga Bog poziva na obnovu duhovne dimenzije Crkve te se u potpunosti posvetio radu s bolesnima i siromašnima i počeo propovijedati evanđelje u kojem zagovara potpuno siromaštvo i poniznost. Na osobni poziv pape Inocenta III. otišao je u Rim te uskoro osnovao svoj redovnički red. Asiški Siromašak postao je jedna od najpoznatijih osoba u crkvenoj povijesti, a danas ga se doista može smatrati istinskim crkvenim reformatorom. Bio je autentičan reformator zato što je započeo »reformu« samoga sebe, a nakon što je sam upoznao evanđelje, krenuo je u svijet kako bi to evanđelje propovijedao »svemu stvorenju«. Tako je svojim siromaštvom obogatio Crkvu koja je u to vrijeme krenula nekim krivim stazama. Bio je zvijezda koja čovječanstvu pokazuje put koji vodi prema Kristu, a zahvaljujući njegovu djelovanju koje je u svakom trenutku bilo prožeto evanđeoskim vrijednostima, njegova ostavština i rad i danas su svakodnevno prisutni u Crkvi.
Asiški Siromašak posebno je aktualan danas, kada u obilju koje posjedujemo zaboravljamo da je materijalno ono što nas često zarobljava. Sveti Franjo podsjetnik je da poniznost obogaćuje svakoga, kako bogatoga tako i siromašnoga.
Prvo od osam blaženstava iz Evanđelja po Mateju prema Isusovim riječima nam govori: »Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!« (Mt 5, 3). Bez razumijevanja teksta i na prvi pogled Isusova misao čini se paradoksalnom – naša nas vjera uči da je bogatstvo duha ono što će nas uvesti u kraljevstvo nebesko te da je krjepost duha ono što nas čini drugačijima. Kako onda siromašni duhom mogu u kraljevstvo nebesko?
»Siromaštvo« o kojem Isus govori ne podrazumijeva nedostatak »duševnih resursa«, nego nedostatak onoga što duh čini slabim – ako smo siromašni u oholosti, sebičnosti, nerazumijevanju, predrasudama i činjenju onoga što je protiv Boga, bogati smo na sve one načine koji vode u nebo. U srži toga »siromaštva« krije se poniznost – kroz brojne primjere životnih putova svetaca, blaženika i mučenika vidjeli smo koliko daleko ona vodi. Primjer je toga i sv. Franjo Asiški, koji nam je dao povoda da pišemo ove tekstove u ovom broju, kod kojega pronalazimo »trag krušnih mrvica« koje vode do poniznosti. Siromaštvo u svim svojim oblicima iznimno je teško – nedostatak, nezadovoljstvo i deprivacija određenih potreba koje ima naše ovozemaljsko tijelo tema je koju znanost izučava tisućljećima, a namjeran odlazak na krajnji rub siromaštva žrtva je i izniman iskorak izvan svih zona komfora na koji se odlučuju samo najhrabriji i najponizniji.
Poniznost nam također teško dolazi – teško je okrenuti drugi obraz, ne planuti na nepravdu i nepoštenje, teško je ostati strpljiv i pozitivan u izazovnim situacijama. No ona stvarna poniznost ne dolazi samo iz odricanja od materijalnih dobara ili »činjenja pravice«, ona dolazi iz puno veće dubine naše osobe. Mogli bismo reći da dolazi iz onoga dijela nutrine u kojoj je Krist koji je u svima nama. Taj djelić, često tih, ali jasan u pravim trenutcima, zna da smo najponizniji kada zaista tražimo oproštenje. Krist u nama također zna i navodi nas na taj put jer je to jedini ispravan put. Uistinu ponizan čovjek nije onaj koji svoj rad za dobrobit društva javno eksponira – prava poniznost dolazi iz rada u tišini. Ili kako bi rekao sveti Benedikt: »Moli i radi! – Ora et labora!«
Mnogi su mladi volontiranje prepoznali kao jedan od načina razvijanja empatije i razumijevanja prema marginaliziranim društvenim skupinama. Upravo tako, približavajući se siromašnima, poučeni primjerom sv. Franje, imamo priliku pomoći onima u potrebi. Naša sugovornica Monika Barač, 25-godišnjakinja rodom iz Našica, prije odlaska na diplomski studij u Belgiju imala je priliku nekoliko mjeseci volontirati u pučkoj kuhinji Misionarki ljubavi u Zagrebu. »Zadatci su svaki put bili različiti, mislim da nije postojao ni jedan isti volonterski dan. Volonteri bi u kuhinju stigli oko sat vremena prije ručka te bi pomagali u raznim poslovima u kuhinji. Prije posluživanja ručka svi bi se volonteri i korisnici kuhinje okupili i pročitali čitanje iz Biblije, skupa se pomolili te bi nakon toga slijedila podjela ručka. Nakon ručka volonteri bi oprali posuđe i očistili stolove i podove. Za volontiranje u pučkoj kuhinji doznala sam slučajno preko SKAC-a jer je prijateljica počela volontirati preko njih pa sam se i ja odlučila na to«, opisala je Monika te dodala da je među volonterima bilo i drugih mladih ljudi koji su također prepoznali da je njihova pomoć potrebna. Tijekom toga je razdoblja naša sugovornica upoznala ljude različitih potreba i različitih životnih situacija, a zaključuje da ju je to najviše poučilo o tome da ne brza »s donošenjem sudova o drugima, da ne postoji samo materijalno siromaštvo, nego i ono duhovno, i da je ovo drugo gore od prvoga«.Crkva je od svojih početaka bila usredotočena na siromahe. Isus je u središte svoga naučavanja stavio siromašne, u evanđeljima nalazimo mnoštvo zapisa o siromasima, a brojne enciklike papa govore o siromaštvu. Danas, nakon toliko godina, siromasi su i dalje povlaštena opcija i prioritet Crkve. Možemo se zapitati zašto je baš siromasima dana ta središnja uloga? Odgovor je jednostavan: u siromasima i danas možemo prepoznati Isusa jer zapisano je: »Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!« (Mt 25, 40). U našim je odnosima prema siromasima važno da prevladavaju djela, a ne riječi: »Jer kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva« (Jak 2, 26). Neka naša djela govore umjesto nas. Budimo siromašni duhom kako bismo mogli prepoznati one kojima je naša pomoć potrebna.
Priredili: A. Bukovac, K. Jakobović, M. Labaš, E. Pinter
