Međunarodni dan sjećanja na trgovinu robljem i njezino ukidanje jest 23. kolovoza, a unatoč činjenici da je ropstvo danas zabranjeno, svjedoci smo da ono još postoji i da se javlja u različitim oblicima, narušavajući tako ljudsko dostojanstvo. Neka nas ne začudi ako se jednim od oblika suvremenoga ropstva smatra i beskućništvo uzmemo li u obzir činjenicu da si beskućnici ne mogu priuštiti ni ono najosnovnije – krov nad glavom.
Prema podatcima Ujedinjenih naroda, u svijetu živi oko 150 milijuna beskućnika pa tako beskućnici čine oko 2 posto svjetske populacije, a procjenjuje se da približno 1,6 milijarda ljudi diljem svijeta živi u neadekvatnim skloništima. Iako su i te brojke poražavajuće za društvo koje se neprestano hvali svojom modernošću, napretkom i razvitkom, realna je situacija u svijetu još više zabrinjavajuća jer znatan broj ljudi bez doma ne ulazi u službenu statistiku pa je stoga stvaran broj beskućnika i veći od procijenjenoga.
Uz veliku važnost države i njezinih institucija i udruga u borbi protiv rješavanja problema beskućništva, Crkva ima važnu ulogu u pomoći i brizi za beskućnike dijeleći im obroke u brojnim samostanima te osiguravanjem smještaja u samostanima, prostorima Caritasa i drugdje. No Crkva poziva i sve nas da se aktiviramo i damo svoj doprinos rješavanju toga sve većega socijalnoga problema. Biblija nam nudi mnogo primjera i priča o odnosu prema siromašnima i beskućnicima, no dovoljno je da se prisjetimo samo prispodobe o posljednjem sudu iz Matejeva evanđelja: »Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni’« (Mt 25, 34-36).
Govoreći o ulozi Crkve u brizi o beskućnicima, imajmo na umu da Crkvu čine ljudi. I to ne oni neki drugi ljudi, nego upravo mi sami. Stoga je i na nama djelić brige jer i jedan postupak i jedan čovjek čine razliku i put su prema promjeni. Naša je kršćanska obveza pomagati jer zapisano je: »Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste« (Mt 25, 40).
Beskućništvo je stvarnost s kojom se suočava i hrvatsko društvo. Štoviše, prema statističkim podatcima Hrvatske mreže za beskućnike, u Hrvatskoj živi više od 2000 beskućnika. Svjesne toga problema, brojne organizacije, udruge i crkvene zajednice danas beskućnicima osiguravaju svakodnevni topli obrok, ali i potreban krov nad glavom.
Jedna od najmlađih takvih organizacija, ujedno najaktivnijih, spomenuta je Hrvatska mreža za beskućnike. Organizacija je osnovana s ciljem unaprjeđenja pružanja skrbi beskućnicima, ali i radi podizanja svijesti i senzibiliziranosti javnosti o problematici beskućništva. Pokretači te organizacije bile su civilne i vjerske udruge, a zahvaljujući njihovu djelovanju, otvorena su i neka nova prihvatilišta za beskućnike. Prema službenim podatcima, Hrvatska ima 14 prihvatilišta, odnosno ukupno oko 450 smještajnih mjesta za one koji su ostali bez svojih domova. Ako uzmemo u obzir da u Hrvatskoj postoji više od 2000 beskućnika, a samo 450 smještajnih mjesta, sasvim je jasno zbog čega Hrvatska mreža za beskućnike radi na osvještavanju javnosti o problemu koji se, nažalost, malo ili gotovo nikako ne pojavljuje u javnom prostoru. Osim spomenute organizacije, brojni biskupijski Caritasi u Hrvatskoj beskućnicima osiguravaju svakodnevni topli obrok, a i potrebnu odjeću i smještaj. Međutim, rješenje toga problema ne može se i ne smije ostaviti pojedincima ili skupinama pojedinaca. Sustavno rješenje nalazi se u svima nama – od državnih vlasti do nas svakoga posebno. Na osobit se način to tiče vjernika koji na taj način iskazuju svoju kršćansku ljubav prema bližnjemu i tako ispunjavaju zadaću koju nam je povjerio Krist. »Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste«, Gospodinove su riječi koje su ujedno podsjetnik da smo jedni drugima Božjom providnošću stavljeni na životni put. Jedino na taj način možemo graditi pravednije društvo kojemu svi tako željno težimo.
Karlo svjedoči kako se radom s onima bez doma čovjek zaista može dati drugomu. »U toj vrsti volonterskoga rada izravno ste povezani s nekim i pomažete mu, a odmah i vidite plodove svojega rada. Na usluzi ste čovjeku koji je zaista potrebit.«
Beskućnici su jedna od najugroženijih društvenih skupina te su nerijetko žrtve stigmatizacije i predrasuda. Srećom, mnogi su načini na koje svatko od nas može pomoći tim ljudima u potrebi – bilo materijalno, bilo duhovno ili na neki drugi način. Ljudima suočenima s beskućništvom možemo pomoći preko udruga, prihvatilišta, Crvenoga križa, Caritasa, kao pojedinac ili možda župna zajednica. Prije donacije odjeće i obuće, higijenskih potrepština, deka i vreća za spavanje koje su uvijek potrebne valja kontaktirati s organizacijom kojoj planiramo donirati kako bismo bili sigurni da doniramo ono što je zaista potrebno. Međutim, to nije jedini način pružanja pomoći. Većina tih organizacija ističe da je psihološka i duhovna pomoć beskućnicima jednako važna te da je ključ njihova uključivanja u društvo širenje razumijevanja i empatije. Nije li upravo to ono na što smo pozvani mi kršćani?
Priredili: A. Bukovac, K. Jakobović, M. Labaš, E. Pinter
