Očevi imaju posebno mjesto u životu svakoga od nas, a upravo na blagdan sv. Josipa – koji ove godine pada upravo u nedjelju – slavimo njihov dan. Idealna je to prilika da promislimo o tome što sve naši očevi čine za nas i kolike žrtve podnose da bi nama, njihovoj djeci, bilo dobro. Također, posebna je to prigoda za upućivanje molitava Bogu, našemu nebeskomu Ocu. Stoga, kada danas budemo molili Očenaš, sjetimo se riječi evanđelista Mateja: »Ne blebećite kao pogani« (Mt 6, 7), nego pažljivo razmislimo o onome što izgovaramo. Obratimo pozornost na svaku riječ i dublje promislimo o onome što smo toliko puta izrekli automatski, ne razmišljajući da je to naš razgovor s Bogom koji nas toliko ljubi da nam je poslao svoga Sina kako bi nas spasio i po kojem smo postali djeca Božja, o čemu govori i Poslanica Galaćanima: »A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo« (Gal 4, 4-5).
I dok nas Biblija podsjeća da je Isus, a time i naš nebeski Otac isti – jučer, danas i zauvijek, uloga se naših zemaljskih očeva razlikovala u prijašnjim vremenima u odnosu na današnje viđenje. Kako čitamo u nekim tekstovima, dugo su vremena bile prisutne mnoge predrasude te je shvaćanje uloga i zaduženja majki i očeva bilo stereotipno, posebice u tradicionalnim društvima kao što je naše. Ističe se da je čak prevladavalo mišljenje prema kojem je otac glava obitelji, odnosno osoba koja je zadužena za materijalno stanje obitelji, pa je onda kao takav autoritaran, a nerijetko ga se držalo i emocionalno odsutnim, a za emocije i ljubav bila je zadužena majka. Stoga se u odgoju djece doživljavao isključivo kao sekundarna figura. No kako se vrijeme mijenja, tako se mijenja i shvaćanje očinske uloge, a danas je sve više očeva aktivno uključeno u odgoj djece. Tako je sve učestalije ravnopravno roditeljstvo, u kojem su i otac i majka važni i u kojem očevi sudjeluju u roditeljskim radostima i obvezama, kao i u cjelokupnom razvoju svoga djeteta bez obzira na tradicionalno shvaćanje muških i ženskih poslova, odnosno uloga očeva i majki. Neprihvatljivo je svakako i to da se u nekim krugovima očeve koji nastoje ravnopravno odgajati svoju djecu izlaže ismijavanju i neshvaćanju okoline.
Svaki je dan prilika za zahvalu, no na ovaj dan koji je posvećen očevima posebice se sjetimo zahvaliti našim očevima na svemu dobru što su nam pružili – kako onomu zemaljskomu, tako i našemu Ocu nebeskomu.
Jedno od najvećih istraživanja o osjećaju sreće i o tome što nam je potrebno da bismo se osjećali sretno pokrenuto je 1938. godine na sveučilištu Harvard. Istraživanje je pratilo život više od 200 muškaraca i nekoliko njihovih obitelji u razdoblju od 80 godina. Žene nisu bile izravne kandidatkinje za sudjelovanje u istraživanju zbog toga što su tih godina sveučilište Harvard pohađali samo muškarci.
To je istraživanje posebno zbog dugoga razdoblja u kojem se odvijalo, dijelom i zbog činjenice da su neki ispitanici imali visok socijalni status, a jedan od ispitanika bio je i američki predsjednik John F. Kennedy. Na početku istraživanja znanstvenici su se nadali da će njihovo longitudinalno istraživanje otkriti što vodi prema sretnu i zdravu životu. Zato su tijekom 80 godina proučavali zdravstveno stanje kandidata te šire aspekte njihovih života, njihove uspjehe i neuspjehe u karijeri, u odnosima s drugima i u braku. Znanstvenici su utvrdili da faktori poput odnosa s drugim ljudima i zadovoljstva pojedinca kada je u društvu snažno utječu na njegovo zdravlje. Bliska prijateljstva činila su ljude sretnima više nego materijalno bogatstvo ili popularnost. Prijateljski odnosi pridonosili su boljemu održavanju mentalnoga i tjelesnoga zdravlja, više nego što to čine faktori poput imovinskoga stanja, kvocijenta inteligencije i genetskih karakteristika. Pojedinci koji su bili zadovoljniji svojim odnosima s drugima sa 50 godina bili su zdraviji i sa 80 godina. Na temelju rezultata Robert Waldinger, jedan od glavnih voditelja istraživanja, zaključio je da »samoća ubija, snažna je i opasna poput pušenja i konzumacije alkohola«. Dakle, glavni su »sastojak« sreće ljudi koji nas okružuju i koji su glavni akteri naših životnih događanja koja nam je Bog darovao.
Iako najstariji »zapis« proslave očinstva datira iz doba Babilona, proslava kakvu poznajemo danas počela je 1908. godine u SAD-u. Navedene je godine u rudarskoj katastrofi poginulo više od 250 očeva, stoga se u njihovu čast posvetio dan kojim ih se pamti. U većini zemalja taj dan slavi se treće nedjelje u lipnju te varira diljem svijeta. Dan sreće prvi je obilježio UN 2012., no nastanak nije sasvim jasan. Neki vjeruju da ga je pokrenuo Jayme Illien, savjetnik UN-a, kako bi unaprijedio pokret globalne sreće, a drugi zaslugu pripisuju budističkoj Kraljevini Butan. Dan se slavi 20. ožujka, a Jigme Thinely u navedenoj je kraljevini počeo pratiti »bruto nacionalnu sreću«.
Pripremili: A. Bukovac, V. Lukačin, I. Moslavac, I. Tomić