MNOGO LJUBITI, A NE MNOGO UMOVATI Terezijino poimanje unutarnje molitve

Francisco de Osuna, El Greco (1541-1614)

»Treći abecedarij« franjevca Francisca de Osune u kratkom roku dostigao je brojna izdanja i postao duhovna uspješnica 16. stoljeća u Španjolskoj. Djelo je imalo utjecaj i na velike španjolske mistike toga vremena: franjevca Petra Alkantarskoga, Bernardina de Lareda, dominikanca Luisa de Granadu, isusovca Baltazara Alvareza i Antonija Cordesesa, kao i na karmelićanku Tereziju Avilsku i Ivana od Križa. Svi su oni u tom djelu pronašli odlučujuće poticaje za osobnu molitvu.

Još kao mlada redovnica Terezija se upoznala s tim djelom, koje će kasnije u svojoj autobiografiji nazvati »učiteljem«. Terezija ne samo da prihvaća misli franjevca, nego ih po vlastitom iskustvu čini razumljivijima. U ono vrijeme često spominjani naziv »unutarnja« odnosno »misaona« molitva za Tereziju dobiva novo, drugačije odnosno temeljnije značenje: »Ako, dok govorim, potpuno shvaćam i vidim da razgovaram s Bogom, usredotočena više na to nego na riječi koje izgovaram, istodobno je molitva i misaona (unutarnja) i usmena« (PS 22, 1). Unutarnja molitva označava dakle raspoloženje, stav koji se traži za svaki oblik molitve bez obzira moli li se nečujno ili naglas: »Znajte, kćeri, da nije riječ o tome, da bude molitva misaona ili ne, da se drži usta zatvorena«, piše ona svojim sestrama i objašnjava na primjeru molitve Otčenaša – dakle na »usmenoj molitvi« – ono što po njezinu shvaćanju podrazumijeva »unutarnja molitva«.

»Razmislite i shvatite s kime razgovarate. (…) Nemojte razgovarati s Bogom i misliti na druge stvari, jer to znači ne shvaćati što je misaona molitva« (PS 22, 7. 8). Unutarnja molitva znači »misliti i shvaćati što govorimo, i s kime govorimo, i tko smo mi koji se usuđujemo razgovarati s tako velikim Gospodinom…« Moliti Otčenaš i Zdravomariju, ili neku drugu usmenu molitvu bez te usredotočenosti na Boga i svjesnosti njegove nazočnosti za Tereziju bi bilo poput neke »loše i otrcane glazbe« (usp. PS 25, 3).

Unutarnja molitva dakle nije oblik ili stupanj molitve, nego temeljni, nutarnji stav koji treba pratiti svaki oblik molitve. To je pažnja usmjerena k Bogu, svjesnost o njegovoj nazočnosti. Pri čemu naglasak nije u tome da se »mnogo umuje«, nego »da se mnogo ljubi«.

Pojam »unutarnja molitva« tako u odnosu na njegovo značenje kod Francisca de Osune i u odnosu na pokret duhovnosti u Španjolskoj njezina doba kod Terezije dobiva novi smisao, ili bolje: izvorni smisao. To potvrđuje i »klasična« Terezijina definicija: »Misaona molitva nije ništa drugo doli razgovarati prijateljski često nasamo s Onim za kojega znamo da nas ljubi« (Ž 8, 5).