Sadašnje vrijeme mobitela, računala i interneta sve brže i sve više otuđuje ljude, osobito mlađe generacije. Otuđenja su brojna i različita, unatoč prividu bolje povezanosti u komuniciranju. Nije ovdje namjera osporavati korisnost i prednosti mobitela i računala, ali ipak valja upozoriti na određene štetnosti i posljedice u pretjeranoj primjeni.
Mobitel, koji je kao civilizacijska tekovina nužno tehničko pomagalo, uza sve korisnosti i praktičnosti trenutačnoga komuniciranja, ne samo da izolira pojedinca od neposredne okoline, nego nosi sa sobom i određene negativnosti, kojih čovjek često nije ni svjestan. Sa slušalicama na ušima, ali i bez njih, nazovimo ih »mobitelašima«, hodaju ulicama, često glasno gestikulirajući rukama ili galameći, ne vide ništa oko sebe iako gledaju, niti čuju niti prate događanja oko sebe, pa i ne vide. Čuju samo ono iz slušalica. Tako odsutni opasni su za sebe, ali i za svoju okolinu. Osim toga, svoju privatnost izlažu javnosti, koja je prisiljena slušati o njihovim problemima. Dakle, pretjeranom upotrebom računala ili mobitela i interneta, unatoč vezi »s čitavim svijetom«, također smo u nekim zabludama. Pojedinac takvom uporabom manifestira svoju izoliranost, neovisno o činjenici je li u društvu, i očito je nesvjestan da takvim ponašanjem ignorira, odnosno vrijeđa svoju okolinu. Kako korisnike mobitela, u svakom trenutku neovisno o trenutačnoj situaciji, okolina ne zanima, a ne zanimaju ih ni događanja oko njih, posebno su opasni kao sudionici u prometu, ne samo kao vozači ili biciklisti, nego i kao pješaci.
U pisanju poruka upotrebljavaju jedva razumljive skraćenice ili krnje rečenice, kojima isključuju svoju osobnost i prepoznatljivost u komunikaciji. Izgovaraju ili pišu naučene ili ponuđene nečije tuđe riječi ili fraze, pretežno amerikaniziranom engleštinom. Takvo papagajsko ponavljanje često nema smisla. Osim toga, takav žargon, zapravo sleng, šteti pravomu engleskomu jeziku, kao jednom od svjetskih jezika, uz tendenciju da ga pretvori u »šatrovački« jezik. Ako se napravi usporedba s latinskim jezikom, koji je dulje od dvije tisuće godina (do 19. stoljeća) bio europski, dakle svjetski službeni jezik znanosti, religije, kulture i politike, može s konstatirati da nitko nikada nije iz toga jezika pokušavao stvarati »šatro-jezik«. Zato današnja pretjerana želja za brzinom ugrožava i sam engleski jezik.
Nekada se u Hrvatskom saboru govorilo i latinskim jezikom, što nije ugrožavalo hrvatski jezik naroda. Pokušavalo se s germanizacijom i mađarizacijom, ali se nije uspjelo. Danas iskrivljeni engleski sve više ugrožava hrvatski jezik, a hrvatoidni političari tomu pridonose svojim navodnim poznavanjem engleskoga, upotrebom brojnih često pogrješno izgovorenih riječi ili fraza.
Mobitelizacija nosi sa sobom još jednu posebnu negativnost u komuniciranju, koja se očituje u olakom, često neopravdanom odgađanju dogovorenih termina. Tako su se nekada dogovoreni sastanci ili susreti, pa i određena događanja poštivali, a danas se upotrebom mobitela s lakoćom odgađaju ili mijenjaju, često zbog nevažnih ili izmišljenih razloga. Pri tome se ne misli da se tako remete dogovoreni termini drugih, što opet izaziva daljnju lančanu reakciju pa i drugi odgađaju svoje obveze. Takvo ponašanje posebno se zlorabi u politici pa se tako brojne sjednice raznih tijela vlasti, čak i vlade, dogovaraju, odgađaju, utvrđuju kvorumi ili donose odluke, sve preko mobitela. Političari se sve češće, izlazeći iz službenih automobila, koriste mobitelom kao »zaštitnim sredstvom« od nezgodnih pitanja novinara pa hodaju s mobitelom na ušima.
Zbog tobožnje praktičnosti i potrebe brzine, koju donosi mobitel, gube se međusobni osobni kontakti u komuniciranju, kojima se »oči u oči« moglo prepoznavati iskrenost nečijih riječi ili mimike sugovornika (komunikolozi to nazivaju »govor tijela«), iz čega se dalje moglo prepoznati pozitivne ili negativne vibracije i emocije sugovornika, kao što su tuga, žalost, ljutnja, nesigurnost, prijezir, nesebičnost, suosjećajnost, naklonost i drugo. Dakle, sve se podvrgava »brzini«, na štetu održavanja normalnih ljudskih odnosa u komuniciranju.
Valja upozoriti i na posebno zabrinjavajuću pojavu u ponašanju djece koja se mobitelom isključuju od komuniciranja u nazočnosti odraslih. Tako npr. djeca, dolazeći s roditeljima u obiteljske posjete drugim obiteljima, ne sudjeluju niti prate razgovore odraslih (od kojih bi mogli nešto naučiti), pa odmah uključe svoj mobitel, razgovaraju ili pišu i čitaju poruke, igraju igrice i slično. Pri tome viču ili komentiraju, često neartikuliranim uzvicima. Roditelji takvu odsutnost vlastite djece unatoč njihovoj nazočnosti često i ne primjećuju. A to se kasnije višestruko osvećuje u međusobnom nerazumijevanju i nepoštovanju, dakle otuđenju.
Sve to ne treba čuditi jer i televizija kao medij komuniciranja s gledateljstvom sve više prilikom davanja vijesti ili prikazivanja određenih emisija pokazuje na dnu ekrana skraćeni tekst nekih događanja, koja nemaju veze s onim što gledatelj prati na cijelom ekranu. Takva titlovanja skraćenih obavijesti često odvuku pozornost, pa iako gledatelj sluša ili gleda izabrani program ili sluša govor spikera, ne sluša ga potpuno pozorno, dakle informacije prima samo polovično, često s posljedicom da se najzad ne razumije ni jedno ni drugo. Kao da se traži površnost u kojoj nitko pažljivo ne sluša niti prati sugovornika, odnosno događanja na ekranu. Ljude se sili da nekritički prihvaćaju površne i nepotpune informacije i poruke, čime im se nameće iluzija da su o svemu informirani. Tako nestaje sustavan, analitičan i kritičan čovjek individualac, a nastaje površan, otuđen i neinformiran pojedinac, bez suosjećanja za probleme drugoga čovjeka i društva u cjelini.
Treba se nadati da će »mobitelomanija« s vremenom ipak splasnuti, kao što se dogodilo i s već zaboravljenom upotrebom tranzistora, koji su sredinom prošloga stoljeća bili u masovnoj upotrebi u tramvajima, autobusima i na plažama.
Sebičnost i samoživost, koja se manifestira i pretjeranom uporabom mobitela i interneta, iako negativnosti, postaju u liberalnom kapitalizmu obilježje današnjega, a nažalost sve više i budućega čovjeka. Nestaje ljudskost, duhovnost i suosjećajnost. Ljude se sve više pretvara u površne promatrače događanja, umjesto da se aktivno uključuju u nastojanju ostvarenja humanijega društva u kojem će razmišljanja biti pozitivna, ali ne samo promatranjem, nego i djelovanjem.
