Blažena ti što povjerova! (Lk 1, 45)
Dostupnost je danas postala toliko dostupna da rijetko tko više i pomišlja da bi se od nje moglo odstupiti. Brže, više, lakše – glasilo bi geslo olimpijskih igara u svakidašnjici. Zaslugom suvremenih alata čovjek pristupa čitavu svijetu; njihovom krivnjom čitav se čovjek svijetu ustupa. No dok se i to može činiti bezazlenim, štoviše krjeposnim, svaka krjepost bez mjere brzo se prometne u prijestup. Što je više toga čovjeku dostupno, to će on manje tragati. Onaj komu je svijet nadohvat ruke nema zašto stupiti nogom izvan svoga stana.
Makar se to često previđa, stan što stoji na mjestu izum je mlađega datuma. Sve dok se čovjek nije odao obradi zemlje, stan mu je bio šator – oveći komad platna ovješen o nekoliko motki, privezan užađu za kolce zabijene u zemlju. Ta jednostavna nastamba jedinstveno je moćna: ona omogućuje čovjeku da bude ondje gdje treba tek toliko koliko treba. Najslavniji od svih šatoraša, sveti Pavao, lako je stoga u njemu prepoznao znak ljudskoga tijela. Poput šatora, tijelo čovjeku omogućuje da se dade na potragu za onim čega nema, a za čime mu duh čezne. Jedno i drugo zato su biljezi vjere: Bog pohađa svoj narod u Šatoru sastanka i tijelu Kristovu.
U Marijinu pohodu Elizabeti razjašnjava se Gabrijelov pohod Mariji. I Mariju samu zbunjuje zašto je Gabrijel naziva blagoslovljenom. No jasno joj je da je Elizabeta, puna dara nadnaravnoga znanja, naziva blaženom zbog dara vjere. Blaženstvo je plod odgovora na blagoslov; no i taj je odgovor moćni dar Duha. Marija je tu moć mogla primiti jer je bila poput šatora. Dopustila je da postane stanom Kristova tijela, ali je odlučila da taj stan ipak ne ostane na mjestu; da ga ustupi svima, kao sastajalište. Zato je Isus i danas po Mariji najlakše dostupan.
