Pročitah u Glasu Koncila (br. 9) članak »Pokora nekad i danas« pa sam odlučio pitati vas i zamoliti da nam objasnite što u Evanđelju po Ivanu (20, 19-23) znači kako je Isus učenicima rekao da će biti otpušteni grijesi onima kojima oni otpuste, a bit će zadržani kojima zadrže. Što to znači »zadržani«? Jesu li to privremeno zadržani grijesi i mogu li svećenici nekomu »zadržati« grijehe? Je li pokorniku potrebno saznati jesu li mu grijesi zadržani i kaže li svećenik pokorniku da su mu grijesi zadržani? Tko ih onda može otpustiti: samo isti svećenik koji ih je zadržao ili to može i drugi svećenik?
Čitatelj
Odgovor na Vaše pitanje počet ćemo uvodnim tumačenjem širega konteksta važnosti ispovijedi u crkvenoj praksi, koje nam donosi Katekizam Katoličke Crkve (br. 1440-1442):
»Grijeh je prije svega uvreda Boga, prekid zajedništva s njim. U isto vrijeme on nanosi štetu i zajedništvu Crkve. Zato obraćenje donosi istodobno i Božje oproštenje i pomirenje s Crkvom; sakrament pokore i pomirenja na liturgijski način to izražava i ostvaruje. Bog jedini otpušta grijehe. Budući da je Sin Božji, Isus veli za sebe: ‘Sin Čovječji ima vlast na zemlji otpuštati grijehe’ (Mk 2, 10); on tu božansku vlast i vrši: ‘Otpuštaju ti se grijesi!’ (Mk 2, 5). I ne samo to, nego snagom svoje božanske vlasti on tu vlast daje i ljudima da je vrše u njegovo ime. Krist je htio da svekolika njegova Crkva, u molitvi, životu i u djelovanju, bude znak i oruđe opraštanja i pomirenja što nam ga je on pribavio cijenom svoje krvi. Ipak je vršenje vlasti odrješivanja povjerio apostolskoj službi. Njoj je povjerena ‘služba pomirenja’ (2 Kor 5, 18). Apostol je poslan ‘u ime Kristovo’, a ‘sam Bog’ po njemu potiče i zaklinje: ‘Dajte, pomirite se s Bogom!’ (2 Kor 5, 20).«
Isus je dakle svojim apostolima i njihovim nasljednicima dao udioništvo u moći opraštanja grijeha, a to znači da im je također dao vlast da pomiruju grješnike s Crkvom.
Toj crkvenoj dimenziji njihove službe, kako nastavlja Katekizam, najjasniji je izraz u Kristovoj svečanoj riječi Šimunu Petru: »Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima, a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima« (Mt 16, 19). A ta služba vezivanja i odrješivanja, predana Petru, očito je dana i apostolskomu zboru združenu s njegovom Glavom (Mt 18, 18; 28, 16-20). »Riječi vezati i odriješiti znače: koga vi isključite iz svoga zajedništva, bit će isključen iz zajedništva s Bogom; koga vi ponovno primite u vaše zajedništvo, Bog će ga također primiti u svoje. Pomirenje s Crkvom neodvojivo je od pomirenja s Bogom« (KKC, br. 1445).
Konkretno, kada se neki pokornik ispovijeda, za valjanu ispovijed mora biti ispunjeno nekoliko uvjeta, među kojima su i potpuno ispovijedanje svih grijeha, kajanje i iskreno obećanje da ih se pokornik odriče i da ih više ne će činiti. Ako bi na ispovijedi neki pokornik, na primjer, svećeniku rekao da se ne može odreći nekoga grijeha i kada bi svećenik na temelju ispovjednoga razgovora zaključio da kod takvoga pokornika ne postoji iskreno kajanje zbog grijeha i iskrena želja i obećanje da ih više ne će činiti, on bi mu bio dužan uskratiti odrješenje, tj. njemu bi grijeh bio »zadržan« jer se nije nakanio iskreno pomiriti ni s Crkvom ni s Bogom i u njemu ne bi rasla posvetna milost.
Dakako da u takvu stanju taj pokornik ostaje izvan zajedništva Crkve u punom smislu i ne smije pristupiti euharistijskomu oltaru, to jest na misi se ne smije pričestiti prije nego što se ponovno ispovijedi, svećeniku prizna da na prethodnoj ispovijedi nije dobio odrješenje i zbog čega ga nije dobio, ali da se sada iskreno kaje i obećava da ne će ustrajati u tom grijehu, jer grijehom se nanosi rana i zajedništvu s Crkvom. Zato svakomu vjerniku sakrament pokore ili ispovijedi pruža »novu mogućnost obraćenja i ponovnoga dobivanja milosti opravdanja«. »Zato crkveni Oci predstavljaju taj sakrament kao ‘drugu dasku (spasa) nakon brodoloma gubitka milosti’« (KKC, br. 1446).
Katekizam nas također upozorava da »pokora obvezuje grešnika da dragovoljno prihvati sve njezine dijelove: u svom srcu kajanje, u svojim ustima ispovijed te u svom vladanju potpunu poniznost i plodnu zadovoljštinu« (KKC, br. 1450) te navodi da je »među pokornikovim činima kajanje na prvome mjestu«. To je »bol duše i osuda počinjenog grijeha s odlukom više ne griješiti« (KKC, br. 1451), »ispovijed (priznanje) grijeha nas, i s čisto ljudskog gledišta, oslobađa i olakšava naše pomirenje s drugima«. »Tim priznanjem čovjek se izravno sučeljava s grijesima zbog kojih se osjeća krivim; preuzima odgovornost za njih i na taj način se ponovno otvara Bogu i zajedništvu Crkve da sebi omogući novu budućnost«, a »priznanje grijeha svećeniku bitni je dio sakramenta pokore« (KKC, br. 1455-1456) koji, kako smo naveli, pomiruje i s Bogom i s Crkvom. »Oni koji primaju sakrament Pokore raskajana srca i s religioznim raspoloženjem postižu ‘mir i spokoj savjesti zajedno s jakom duhovnom utjehom’.«
»Sakrament pomirenja s Bogom donosi istinsko ‘duhovno uskrsnuće’, vraća dostojanstvo i dobra života djece Božje, od kojih je najdragocjenije Božje prijateljstvo«, jer grijeh nagriza ili prekida i bratsko zajedništvo u Crkvi. Zato ga sakrament pokore popravlja ili ponovno uspostavlja.
»U tom smislu sakrament ne ozdravlja samo onoga koji je opet primljen u crkveno zajedništvo, nego ima životvoran učinak također na život Crkve koja je zbog grijeha jednoga od svojih članova trpjela. Opet vraćen ili utvrđen u zajedništvu svetih, grešnik biva osnažen razmjenom duhovnih dobara između svih živih članova Kristova Tijela, bilo da su još u stanju putnika bilo da su već u nebeskoj domovini« (KKC, br. 1468-1469). O svemu tome valja voditi računa kada pristupamo sakramentu pomirenja ili pokore, za koji je najbolja priprema temeljit ispit savjesti.
