Komunikacija je najbolja kada gledamo onoga s kim razgovaramo oči u oči. Tehnologija nam nudi različite mogućnosti komunikacije, no bilo da razgovaramo zvukovno preko telefona ili porukama preko interneta, ipak osjećamo da se najbolje razumijemo kada vidimo svojega sugovornika.
Molitva je posebna vrsta komunikacije s Bogom koji je nevidljiv i stoga je često lakše moliti ako su nam oči zatvorene. Da bi nam molitva bila stvarni i živi susret s Bogom, moramo se sabrati, postati svjesni sebe i Boga pred nama. To je i značenje geste zatvorenih očiju o kojoj ovdje govorimo.
Činjenica je da Crkva u svojim službenim liturgijskim molitvama nikad ne traži od vjernika da zatvore oči, ali nema ni išta protiv. Nabožni predmeti poput raspela, svetih slika i crkvenih simbola također nam pomažu da se, gledajući njih, sasvim usmjerimo na Gospodina kojega kroz te predmete častimo. Naše su oči otvorene u Crkvi kako bismo potpunije sudjelovali u zajedničkom slavljenju i molitvi. U privatnoj i osobnoj molitvi stvar je drukčija. Tada smo nasamo s Bogom i važno je od sebe maknuti sve što bi nas ometalo.
Isus Krist svojim je učenicima dao ovaj savjet o molitvi: »Kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti.« To vrijedi i za nas. Kad želimo biti nasamo s Bogom, moramo ući u svoju sobu i zatvoriti vanjska vrata. Tu se ne radi toliko o našoj spavaćoj sobi ili nekoj drugoj prostoriji jer i na tim mjestima puno nas toga odvlači od molitve, mobitel, slatkiši, igračke… Isus govori o »sobi duše«. Vrata koja moramo zatvoriti jesu naše oči, naše uši, naša usta i tada se Bog objavljuje u skrovitosti naše duše.
Biblija na nekoliko mjesta govori o ljudima koji gledajući ne vide i slušajući ne čuju. Kako je moguće da netko ima oči, a ne vidi? To je zato što ljudi gledaju površno, a ne primjećuju ono bitno. Ako pred sobom svakodnevno imamo tisuću nepotrebnih stvari, ne uspijevamo prepoznati ono što nam Bog želi staviti pred oči.
Svakomu se od nas dogodilo da je tražio ključeve koje je već držao u ruci, ili naočale koje su mu cijelo vrijeme na licu. Slično je s Bogom. Ljudi ga traže uokolo, u dalekim svetištima, u posebnim pobožnostima, a on je već ovdje s nama. Bog je nama tako blizu da je dovoljno zaviriti u svoju dušu. Zatvorenim očima pronaći ćemo u sebi tu sobu duše u kojoj nas Bog čeka i gdje možemo s njim slobodno razgovarati i povjeriti mu sve tajne svojega srca.
Bilo da smo u svojoj sobi, u crkvi, na vrhu snježne planine, gdje god bili, zatvarajući oči naći ćemo se na istom mjestu gdje ćemo biti s Bogom zajedno. Nije nužno zatomiti sva osjetila. Štoviše, može nam biti od pomoći ako molimo slušajući zvukove iz prirode ili instrumentalnu glazbu koja potiče našu maštu da istražuje prostore naše nutrine, našega uma i srca – i sve to podijelimo s Gospodinom.
Kao što nas sklapanje očiju prije spavanja uvodi u svijet snova, svjesno zatvaranje očiju u molitvi uvodi nas u skrovitu sobu naše duše gdje susrećemo Boga. Gesta zatvaranja očiju zapravo označava otvaranje očiju naše vjere.
To je prvi korak prema razmatranju Božje prisutnosti, što poslije prerasta i u takozvanu kontemplaciju, a na svojem vrhuncu vodi i do mističnoga sjedinjenja s Bogom koje su mnogi svetci doživjeli.
Priređuje: A. Katanec
2. Sklopi ruke i zatvori oči.
3. Zamisli kako se u tami pali svjetlo koje te obasjava.
4. U mislima si predoči Isusa Krista kako stoji pred tobom i započni razgovor s njim, a slobodno i u mašti s njim učiniš svoju omiljenu aktivnost.
5. Nakon otprilike 5 minuta otvori oči i završi molitvu.
