MONS. PROSPER BALTHAZAR LYIMO, POMOĆNI BISKUP ARUSHE U TANZANIJI »Crkva u Africi se širi«

Prosper Balthazar Lyimo biskup Arushe u Tanzaniji
»Nemamo dovoljno svećenika, ali ne zato što bi se domaći sinovi slabo odazivali na svećenički poziv (nadbiskupija u formaciji ima 45 bogoslova), nego zato što neprestano otvaramo nove župe i filijale koje postojeći svećenici ne mogu pokriti. (…) Ako nemamo dovoljno svećenika, imamo jako mnogo katehista, više od četiri stotine. Oni dopiru do zajednica do kojih svećenici ne uspiju redovito doći.«

»Došao sam posjetiti Hrvatsku, posebno Đakovačko-osječku nadbiskupiju. Svojedobno sam susreo njezina nadbiskupa mons. Đuru Hranića i govorio sam mu o stanju u našoj Crkvi, o našim potrebama. Tada me je pozvao da dođem i da se obratim vjernicima u nekoliko župa, da im izravno objasnim naše potrebe. Ovo mi je prilika da prije povratka u domovinu istaknem kako sam bio vrlo lijepo primljen i da zahvalim svima. Nadam se da će se ta naša razmjena unutar naših mjesnih Crkava nastaviti, barem u molitvi. A susrećući se ovdje s različitim ljudima, neprestano ponavljam: Dobro došli u Tanzaniju! Nadam se da će se kod nekih i to ostvariti.«

»Na svim se relacijama njeguje dijalog«

Tako je neposredno prije odlaska u zagrebačku zračnu luku Pleso zborio mons. Prosper Balthazar Lyimo, pomoćni biskup nadbiskupije Arusha na sjeveru Tanzanije, zemlje na istočnoj obali Afrike. U nepuna dva tjedna koliko je boravio u Hrvatskoj 46-godišnji biskup posjetio je nekoliko župa u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, posebno se susrevši sa župnim misijskim skupinama.

Predstavljajući svoju zemlju Tanzaniju, biskup Lyimo na prvom mjestu ističe: »Živimo u miru. Imamo različitih vjerskih skupina, kao i različitih kršćanskih konfesija. No na svim se relacijama njeguje dijalog: dijalog između kršćana i muslimana, dijalog između različitih kršćanskih Crkava«, kaže biskup. Tanzanija ima više od 55 milijuna stanovnika, među kojima je više od 60 posto kršćana, oko 35 posto muslimana, a ostali su uglavnom pripadnici staroga afričkoga animizma. Na području nadbiskupije Arusha, u kojoj je na službi pomoćnoga biskupa, živi oko dva milijuna ljudi, od kojih je više od 500 tisuća katolika. »Imamo mnogo crkava, mnogo misija. Crkva raste vrlo brzo«, kaže biskup.

»Svima im nastojimo pomoći«

Upravo je, iščitava se iz riječi mons. Lyima, brzi rast Crkve u nadbiskupiji os oko koje se »vrte« mnogi elementi crkvenoga života. »Pastoralne potrebe Crkve u Arushi i u Tanzaniji uvelike su povezane s materijalnim potrebama. Većina župa nalazi se u vrlo udaljenim područjima. Ne samo da su potrebna prometna sredstva radi komunikacije, nego na tim područjima nema škola, nema ambulanata, nema bolnica, nema vrtića. Kad dolazimo k tim ljudima, nastojimo im pomoći i uspostavom tih ustanova. Zato smo kao Crkva u stalnoj materijalnoj potrebi«, rekao je biskup Lyimo, ne krijući da je njegov dolazak u Hrvatsku dobrim dijelom uvjetovan tom potrebom. Drugim riječima, želio je susresti darivatelje i potaknuti nove. Kao posebne skupine osoba kojima Crkva nastoji priskočiti u pomoć gost iz Tanzanije ističe velik broj siročadi čiji su roditelji preminuli od AIDS-a, osobe s tjelesnim oštećenjima te djecu siromašnih roditelja koji ne mogu platiti školovanje. »Svima im nastojimo pomoći«, kaže biskup.

Katehisti – snažna strana Crkve

Na pitanje ima li njegova mjesna Crkva dovoljno svećenika, odnosno prestaje li biti ovisna o misionarima iz inozemstva, biskup daje zanimljiv negativno-pozitivan odgovor. »Nemamo dovoljno svećenika, ali ne zato što bi se domaći sinovi slabo odazivali na svećenički poziv (nadbiskupija u formaciji ima 45 bogoslova), nego zato što neprestano otvaramo nove župe i filijale koje postojeći svećenici ne mogu pokriti. U nadbiskupiji Arusha imamo 62 dijecezanska domaća svećenika te 70-ak misionara. Mnogi misionari rade u sjemeništima i kućama za formaciju. Treba reći da na području nadbiskupije djeluje i 200-tinjak domaćih redovnika i 400-tinjak redovnica. No svi oni nisu dovoljni da bi pokrili potrebe. Trenutačno biskupija ima 55 župa, uz koje je međutim vezano 200-tinjak filijalnih crkava, često prostorno vrlo udaljenih.« Mons. Lyimo, međutim, podsjeća na jaku stranu Crkve u Africi općenito. »Ako nemamo dovoljno svećenika, imamo jako mnogo katehista, više od četiri stotine. Oni dopiru do zajednica do kojih svećenici ne uspiju redovito doći.«

Na primjedbu da mnogi u Crkvi u Europi sve više gledaju na Crkvu u Africi kao izvor velike nade – posebno je to, u pravilu nakon svojih pastirskih putovanja u afričke zemlje, naglašavao sadašnji papa u miru Benedikt XVI. – biskup odgovara: »Istina, Afrika je velika nada zato što Crkva u Africi raste. No mislim da jedni drugima možemo pomoći: Europa može pomoći Africi, Afrika može pomoći Europi. Možemo jedni za druge moliti, možemo razmjenjivati iskustva, možemo razmjenjivati misionare, bilo svećenike bilo laike.« Ovih posljednjih u Tanzaniji ima, »ali ne tako mnogo«.

I Hrvatska daje misionare Tanzaniji

»Potrebni su nam i misionari laici, ljudi koji će provesti određeno vrijeme radeći u bolnicama, ambulantama, sirotištima i drugim ustanovama«, kaže mons. Lyimo. I u vlastitoj nadbiskupiji osjeća europski trend da se sve više mladih odlučuje provesti koji mjesec ili godinu kao volonteri u zemljama trećega svijeta. »Neki dolaze sami, druge šalju njihove organizacije, ili pak biskupije. Došavši k nama, neki se snalaze bolje, neki imaju poteškoća. No mislim da je to iskustvo dragocjeno, kako za te ljude tako i u smislu da oni, vrativši se, drugima pripovijedaju o svojem angažmanu kod nas. Tako nas ti ljudi postupno povezuju i više nego što se čini«, kaže pomoćni biskup Arushe.

Govoreći o potrebi za misionarima, gost iz Tanzanije nije zaboravio spomenuti da i Crkva u Hrvatskoj daje svoje misionare Crkvi u njegovoj zemlji. Spominje don Velimira Tomića i o. Tomislava Mesića, koje očito ili osobno poznaje ili su mu ta dvojica u razgovoru u brzini pala na pamet. Na internetskoj stranici Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj stoji da osim spomenute dvojice u Tanzaniji djeluju još i don Ante Batarelo, don Dražen Klapež, s. Kaja Perić i don Nikola Sarić.

Odgojem osoba u ratu protiv AIDS-a

Problem AIDS-a uvijek je zanimljiva tema za razgovor s gostom iz subsaharske Afrike. Biskupove riječi potvrđuju ono o čemu govore brojke koje iznose nadležne međunarodne organizacije: broj je novozaraženih i broj umrlih od HIV-a u trajnom padu, tako da problem u Tanzaniji nije ni izdaleka tako izražen kao, primjerice, u Južnoafričkoj Republici, Bocvani, Mozambiku ili Namibiji. No u odnosu na ostatak svijeta stopa je još jako visoka. Prema mons. Lyimu problem širenja AIDS-a izravno je vezan uz odgoj te općenito uz društveni razvoj. »U zajednicama gdje nema odgoja i obrazovanja, gdje ljudi ne rade, gdje su vrlo siromašni, bolest se lako širi. Zato mi kao Crkva poseban naglasak stavljamo na odgoj ljudi, počevši od djece pa do odraslih. U tu svrhu organiziramo seminare o problemu, nastojimo organizirati savjetodavnu službu, a onima koji se razbole nastojimo, naravno, osigurati lijekove.«

Iz Hrvatske će, kaže, ponijeti lijepe uspomene, koje će se odraziti i na njegovo viđenje Europe. »Ovdje sam doživio da je vjera ljudi još snažna. Za nas koji smo primili kršćanstvo iz Europe to je svakako radosno iskustvo«, kaže biskup.

Dakako, kad se govori o odgoju, Crkva kao navjestiteljica evanđelja ima drugačiji pristup od mnogih međunarodnih institucija koje pod riječju odgoj podrazumijevaju informiranje i opremanje za navodno sigurne spolne odnose bez etičkih okvira. »Za nas kondomi nisu rješenje. Mi ljudima predlažemo da dobro žive, da žive prema Božjoj volji, da budu moralne osobe, da se ozbiljno pripremaju za brak, da u braku budu vjerni. Smatramo da time pridonosimo ne samo zdravlju, nego i istinskoj humanizaciji afričkoga čovjeka, bio on kršćanin ili ne«, kaže biskup Lyimo. Vlasti u zemlji, međutim, popuštajući pred međunarodnim pritiscima, pa i financijskim ucjenama, promiču spolni odgoj uvezen sa Zapada. Takav je odgoj sastavni dio utjecaja koji papa Franjo običava zvati »ideološkom kolonijalizacijom«. »No Crkva se mora držati svojega nauka, vjerujući da on odgovara istini o čovjeku te da je riječ o jedinom putu koji uistinu može čovjeka učiniti sretnim i odgovornim. I na nas se vrše pritisci da odstupimo od vlastitoga nauka, no mi ga se držimo jer iskreno vjerujemo da je to jedini dobar put«, kaže sugovornik.

»U Arushi ste uvijek dobro došli!«

Iz Hrvatske će, kaže, ponijeti lijepe uspomene, koje će se odraziti i na njegovo viđenje Europe. Do sada je Europu doživljavao kroz godine studija u Italiji (Rim), koja ipak nije toliko sekularizirana. »A ovdje sam doživio da je vjera ljudi još snažna. Za nas koji smo primili kršćanstvo iz Europe to je svakako radosno iskustvo«, kaže biskup. I oprašta se riječima za koje nije posve jasno jesu li usmjerene novinaru, čitateljima ili – što je najvjerojatnije – pomalo i jednomu i drugima: »Dođite k nama, posjetite nas! U Arushi ste uvijek dobro došli!«

Roditelji ustanovili prvu katoličku zajednicu
Životni put mons. Prospera Balthazara Lyima govori ponešto i o životu Crkve u Africi. Rođen je 20. kolovoza 1964. u mjestu Kyou-Kilemi u biskupiji Moshi. Već su mu roditelji, otac Balthazar i majka Ida, odrasli u katoličkoj vjeri. Obitelj je bila brojna: biskup ima šestero braće i tri sestre. Kasnije se obitelj preselila u oko 50 km udaljeno mjesto Ngurdoto u nadbiskupiji Arusha. »Tu su moji roditelji ustanovili prvu katoličku zajednicu i prvu školu. Otac mi je, naime, po zanimanju učitelj«, kaže mons. Lyimo.
Za svećenika je zaređen 4. srpnja 1997., nakon što je u domaćim sjemeništima i školama završio teološke studije i prošao svećeničku formaciju. Osim izravnoga pastoralnoga rada mons. Lyimo bio je odgojitelj u malom sjemeništu te u dva navrata nadbiskupijski kancelar. Radi studija u dva je navrata privremeno napuštao domovinu: na Papinskom sveučilištu »Urbaniani« stekao je titulu magistra kanonskoga prava, a doktorat je stekao na Sveučilištu sv. Pavla u Otawi u Kanadi. Pomoćnim biskupom Arushe imenovao ga je papa Franjo 11. studenoga 2014., a biskupski je red primio 15. veljače 2015.