MONS. VITALIJ KRIVICKIJ, RIMOKATOLIČKI BISKUP KIJEVA I ŽITOMIRA »I naš je naraštaj pozvan izgrađivati živu Crkvu«

Snimio: B. Čović | Biskup Vitalij Krivickij

Nedavno, usred ljetnih žega, Zagreb je posjetio ukrajinski rimokatolički biskup Kijiva i Žitomira mons. Vitalij Krivickij. Sugovornik je rođen 1972. godine u Odesi, a premda je i prije bio kršten, tek je kao adolescent, kako kaže, »svjesno i samostalno ušao u Crkvu«. Kao redovnik salezijanac bogosloviju je završio u Krakovu u Poljskoj. Za svećenika je mons. Krivickij zaređen 1997. godine, a nakon 20 godina svećeničkoga i redovničkoga služenja diljem Ukrajine godine 2017. imenovan je i posvećen za kijevsko-žitomirskoga biskupa, sa sjedištem u ukrajinskoj prijestolnici. Biskup Krivickij zastupa ukrajinske katoličke biskupe u Sveukrajinskom vijeću Crkava i vjerskih organizacija.

Plod složene povijesti kršćanstva
Možete li ukratko prikazati opću sliku kršćanstva u Ukrajini, s posebnim naglaskom na rimokatolicima čiji ste biskup?

Biskup Krivickij: Kršćanstvo izrazito prevladava u Ukrajini, s više od 1000 godina povijesti. Ipak, ta je povijest podosta složena. Naime, upravo usporedno s ukorjenjivanjem kršćanstva na našem tlu dogodio se istočni crkveni raskol. Područje Ukrajine bilo je pod utjecajem Bizanta, više se razvijao istočni obred pa je i u jurisdikcijskom smislu prevladalo pravoslavlje, premda treba reći da, primjerice u Kijivu, prvih dvjesto godina nakon raskola ljudi uopće nisu bili svjesni da se on dogodio. Treba reći i to da se kroz povijest usmjerenje mijenjalo. Tako je u jednom razdoblju, u vremenu Kijivske Rus’, to usmjerenje bilo izrazito prozapadno, prema Litvi i Poljskoj, tako da je u Kijivu bilo puno rimokatolika. Potom se stanje promijenilo, a rimokatoličke su crkve oduzete ili uništene. U svakom slučaju, kad govorimo o rimokatoličkom biskupu u Kijivu, njegova stolica ima tisućljetnu povijest. Upravo početkom sljedeće godine slavimo 1000. obljetnicu uspostave i 700. obljetnicu obnove Kijivske biskupije. Naš najveći problem kasnije bila je politika Ruskoga Carstva koje je nametalo pravoslavlje, a u 20. stoljeću najveći je problem, kao što je poznato, bio borbeni ateizam.

»Kad je riječ o razvojnim pitanjima, dakle o organizaciji gospodarstva, trgovine, o razvoju demokracije, Ukrajina svakako konstantno više teži prema Zapadu, što ne znači da nekritički prihvaća sve što od Zapada dolazi. Na tu kritičnost ne gledam poglavito kao na politički euroskepticizam, nego je riječ o vrijednosnom pitanju, o vrjednotama kao što su odnos prema kršćanstvu, prema obitelji…«

Danas se većina ljudi u Ukrajini smatra pravoslavcima, no među njima ima mnogo nominalnih kršćana, onih koji ne prakticiraju ili malo prakticiraju svoju vjeru. Katolika je manje, ali među njima veći broj prakticira vjeru. Kad govorimo o rimokatolicima, ima nas oko milijun, odnosno oko 2 posto ukupnoga stanovništva. Grkokatolika ima oko pet milijuna ili oko 10 posto. U posljednje vrijeme u velikom su porastu nove, takozvane slobodne ili evangelikalne Crkve protestantskoga nadahnuća, koje su izrazito proamerički usmjerene.

Dva različita lica iste Crkve
Ukrajina je zemlja s, uvjetno rečeno, dvije katoličke Crkve, Ukrajinskom grkokatoličkom Crkvom i Rimokatoličkom, »latinskom«, Crkvom. S prvom Hrvatska zapravo ima dobre veze zahvaljujući razmjeni, studijskoj i pastoralnoj, naših grkokatoličkih svećenika iz ukrajinske nacionalne manjine te ukrajinskih svećenika koji dolaze ovamo. Kakvi su odnosi između grkokatolika i rimokatolika u Ukrajini?

Biskup Krivickij: Obje su Crkve povezane s Petrovom Stolicom pa je zapravo riječ o jednoj, Katoličkoj Crkvi koja se manifestira u svoja dva različita lica. Zato su odnosi općenito govoreći dobri i bilo bi čudo da je drugačije. Grkokatolika ima više i bogatiji su duhovnim zvanjima. Stoga, usprkos tomu što su do sada razvili svoje institucije poput bogoslovija i teoloških učilišta, ipak šalju svoje svećenike i bogoslove na studij u inozemstvo. Riječ je poglavito o neposrednoj pastoralnoj potrebi jer ukrajinskih iseljenika ima gotovo posvuda u svijetu. Time grkokatolička Crkva pridonosi i očuvanju nacionalne svijesti u tih ljudi, a posebnost istočnoga obreda u tome joj pomaže. Naime, ako Ukrajinac rimokatolik dođe, primjerice, u Hrvatsku, brzo će se asimilirati. No grkokatolik će zbog posebnosti obreda i kroz više naraštaja očuvati svijest da potječe iz ukrajinskoga naroda. S druge strane Ukrajinci grkokatolici u velikom su rimokatoličkom svijetu posvuda, u Europi, u SAD-u i drugdje, dobro prihvaćeni i osjećaju se kao kod kuće. Rekao bih da je takvo zajedništvo unutar Katoličke Crkve nešto normalno. U Ukrajini odnos između rimokatolika i grkokatolika ipak ponešto varira od područja do područja. Ponegdje se u odnosima znaju pojaviti napetosti, a u drugim područjima toga nema. Mislim da je, kad je riječ o napetostima, problem u prodoru svjetovne logike u Crkvu. Ako je neka zajednica na nekom području snažnija te ako ne provodi ispit savjesti, u napasti je da pokuša dominirati nad drugima, manjima i slabijima. No to vrijedi za sve, za rimokatolike, grkokatolike, pravoslavne…

Vodi se bitka oko Istanbulske konvencije
Trenutačno se čini da je prozapadno opredjeljenje Ukrajine neupitno, tj. da se gleda prema Europskoj uniji. Posebno se stječe dojam da to vrijedi za katolike u Ukrajini. Kako, međutim, gledate na vrijednosno usmjerenje koje prevladava u EU-u? Za čim zapravo zemlja teži? Što se očekuje?
Biskup Krivickij: Naša je zemlja oduvijek na granici između Istoka i Zapada, između katolištva i pravoslavlja, između šume i stepe. To joj na neki način omogućuje birati. Kad je riječ o razvojnim pitanjima, dakle o organizaciji gospodarstva, trgovine, o razvoju demokracije, Ukrajina svakako konstantno više teži prema Zapadu, što ne znači da nekritički prihvaća sve što od Zapada dolazi. Na tu kritičnost ne gledam poglavito kao na politički euroskepticizam, nego je riječ o vrijednosnom pitanju, o vrjednotama kao što su odnos prema kršćanstvu, prema obitelji… Proruska strana nam poručuje: »Odete li u Europu, poprimit ćete vrjednote koje su tamo na snazi, a tuđe su ukrajinskomu biću.« Većina političara vjeruje i tvrdi da je moguće približiti se Europi, a ne izgubiti svoju autentičnost. Štoviše, vjerujemo da i mi možemo pridonijeti Europi svojim vrijednostima te zadržati svoju samobitnost zahvaljujući također savezu s onima koji su nam u vrijednosnom smislu najbliži, a tu svakako spadaju Poljska i Litva.
Jedna od vrijednosnih bitaka koje se trenutačno vode u Ukrajini jest pitanje ratifikacije takozvane Istanbulske konvencije. Mi smo spremni u svoje zakonodavstvo implementirati elemente zaštite žena i djece koji nam nedostaju, ali ne možemo prihvatiti ideološke elemente koje taj sporazum sadrži. Oko toga zapravo u društvu nema neke velike dvojbe, no velik su problem lobisti i njihov novac kojim na neki način iznuđuju ratifikaciju. Najesen ponovno očekujemo velike borbe oko toga pitanja. Mnogi gledaju u susjednu Poljsku u kojoj se inicira proces izlaska iz Istanbulske konvencije, tako da ljudi počinju shvaćati da nije istina da Crkva zagovara nasilje u obitelji, što im se neprestano servira.
»Ne možemo prodavati ono što jesmo«
Koliko su različite Crkve u Ukrajini jedinstvene po tom i sličnim pitanjima?

Biskup Krivickij: Ja sam predstavnik Katoličke Crkve u Ukrajini u Sveukrajinskom vijeću Crkava i vjerskih organizacija. Osim kršćanskih Crkava u Vijeću su i muslimani i Židovi. Naravno, po mnogočemu se razlikujemo i imamo drugačija stajališta, no mnoge su nam temeljne vrjednote zajedničke: vrijednost obitelji, suzbijanje korupcije, moralni odgoj djece i mladih u odgojno-obrazovnom sustavu. Sadašnja vlada, a posebno lobističke skupine, u tom vijeću imaju snažnoga oponenta kad je riječ o pitanjima kao što je Istanbulska konvencija. I svaka nas vlada uzima u obzir. Jer nije riječ o stajalištu samo jedne Crkve, primjerice većinske pravoslavne, nego naše zajedničko stajalište upućuje na objektivni značaj vrjednota koje zagovaramo.

Na temelju onoga što ste rekli nazire se da bi država ipak željela »progurati« Istanbulsku konvenciju?

Biskup Krivickij: Ne bih rekao država, nego ljudi koji imaju svoj interes, koji onda nastoje nametnuti preko vlade. Oni argumentiraju ovako: »Ako ratificiramo Istanbulsku konvenciju, od EU-a ćemo dobiti novac; novac nam je potreban, stoga je naša dužnost ratificirati je.« Mi pak kažemo: »Ne možemo prodavati ono što jesmo.«

Pat-pozicija mnogima odgovara
O ratu na istoku Ukrajine često se govori kao o »zaboravljenom ratu« koji se vodi na razmjerno malom području, drugi dio zemlje živi, uvjetno rečeno, svoj život… Kako biste komentirali pitanje rata u Vašoj zemlji?

Biskup Krivickij: Taj je rat uistinu teško razumljiv. Bez obzira na smjenu vlasti u Ukrajini i obećanja da će završiti, on ipak traje, što je znak da nekomu i odgovara. Ljudi su inače umorni od rata, koji ne može ne djelovati na cijelu zemlju, premda je ratnim zbivanjima zahvaćen njezin manji dio. Ako ništa drugo, dio gospodarstva radi samo za rat. Zbog zamora ratom neki su skloni reći da ta područja treba pustiti i time prekinuti rat. Drugi su pak svjesni da će se, prestane li se Ukrajina boriti, teritorijalne pretenzije separatista proširiti i da ne će stati. Stoga su sva obećanja s ukrajinske strane o zaustavljanju rata ipak samo prazne riječi. Jasno je svima da Donbas ne može sam financirati rat i tko je njegov sponzor. No često se to ne želi otvoreno reći. Kao što smo svjesni i toga da nije riječ samo o Ukrajini, nego je ona poligon na kojem se sukobljavaju interesi velikih. Očito je da ovakva pat-pozicija mnogima odgovara.

»Mi u Ukrajini čuvamo živo svjedočanstvo o žilavosti žive Crkve. Posebno to vrijedi za Grkokatoličku Crkvu koja je za vrijeme Sovjetskoga Saveza bila apsolutno zabranjena. No nastavila je živjeti u podzemlju riskirajući najgora progonstva. Kad su se prilike promijenile, zapravo je samo izišla u javnost, preko noći. (…) I naš je naraštaj pozvan izgrađivati živu Crkvu koja će se znati nositi s novim izazovima.«

Naravno, rat ima svoju bolnu ljudsku stranu. Na crti razdvajanja ljudi i dalje ginu, i to s jedne i s druge strane, ne samo vojnici, nego i civili. Stoga, ako na zapadu zemlje i ima ljudi koji za rat na neki način ne žele znati i žive kao da ga nema, ima i onih koji ga i te kako bolno osjećaju. Najteže su pogođeni oni koji su ostali u takozvanoj sivoj zoni, na područjima koja su bila okupirana, a potom su oslobođena. Ti ljudi uistinu žive u teškoj bijedi. Mnogi su umorni od svega i svjesni su da bi se teško izborili za bolje uvjete kad bi se preselili u druge dijelove Ukrajine. Dvaput sam posjetio Donbas i osobno sam se u to uvjerio.

Čekanje dogovora pravoslavnih – pravi put
Nemoguće je biskupu iz Ukrajine ne postaviti pitanje o autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne Crkve. Grkokatolička je Crkva za to izrazila simpatije, Sveta je Stolica ostala strogo neutralna…

Biskup Krivickij: Grkokatolička Crkva na temelju svojih povijesnih zasada sigurno bolje razumije pitanje autokefalnosti od nas rimokatolika koji tu instituciju ne poznajemo pa je razumljivo da se življe uključila u to pitanje. Ta grkokatolička Crkva i sama u svom službenom nazivu nosi nacionalni element, zove se Ukrajinska grkokatolička Crkva. Sada smo u situaciji da su se emocije smirile i mi smo se, i rimokatolici i grkokatolici, priklonili stajalištu koje nam se jedino čini poštenim: na najvišoj crkvenoj razini, dakle na razini Svete Stolice, ne može se službeno priznati novoproglašena autokefalna Crkva sve dok to ne učine sve pravoslavne Crkve.

Što bi moglo značiti nikad…

Biskup Krivickij: Pa za priznanje Moskovskoga patrijarhata bilo je potrebno tristo godina. Stoga ne bih rekao nikad. U V. se stoljeću iskristaliziralo pravilo prema kojem se spor između dviju ili više crkvenih stvarnosti rješava dogovorom postojećih patrijarhata. Ako se nisu mogli dogovoriti, obratili su se prvomu među jednakima, tj. rimskomu biskupu. U XI. je stoljeću rimski biskup maknut iz igre. Komu će se obratiti? Potreba za prvakom riješena je isticanjem Carigrada kao »drugoga Rima«, potom Moskve kao »trećega Rima«… Takav je put izabran, mi ga poštujemo i ozbiljno ga uzimamo. Dakle, kad se pravoslavne Crkve dogovore, i mi ćemo na temelju toga djelovati. No ne bi bilo pošteno da mi katolici dodatno unosimo klin razdora u svjetsko pravoslavlje. Naravno, svakodnevno se susrećemo i s jednima i s drugima, surađujemo oko konkretnih pitanja. Osim toga svatko ima pravo na svoje preferencije i na svoja mišljenja. To što su ih neki grkokatolički biskupi i izrazili, još nije službeno priznanje. Na službenoj je razini čekanje pravi put.

Nova evangelizacija već se dogodila
Za pontifikata pape Franje misijsko djelovanje i evangelizacija iskristalizirali su se kao prioriteti djelovanja Crkve. U većini Europe ta zadaća često poprima obrise nove evangelizacije. Kakve obrise ta zadaća ima u Ukrajini?

Biskup Krivickij: Zapadna Europa i bivši Sovjetski Savez išli su različitim putovima pa je i pristup vjeri danas drugačiji. Dok je većini Europe danas potrebna nova evangelizacija, područja bivšega Sovjetskoga Saveza svojevrsnu su novu evangelizaciju već doživjela u devedesetima. Taj se proces u različitim dijelovima Ukrajine odvijao različitim tempom i na različite načine. Na zapadu zemlje, posebno kod grkokatolika, ljudi su se gotovo preko noći vratili u crkve. Naravno, to nas je sve obradovalo, no imalo je i svoje naličje. Svećenicima je bilo fizički nemoguće raditi sa svim tim ljudima, tako da mnogi sakramente koje prakticiraju doživljavaju kao magiju. U središnjoj Ukrajini taj je proces tekao postupnije: postupno su izgrađene župne zajednice koje nisu tako brojne, ali su žive. Istok zemlje ostao je pustinja.

S obzirom na različito stanje, evangelizacija danas mora imati drugačije crte. Na zapadu je potrebna snažna katehizacija kojoj je cilj produbljenje i osobno prihvaćanje vjere. Vjera koja postane rutinom teško će se održati pred naletom novih izazova i mogla bi se dogoditi sekularizacija slična onoj kakva se dogodila u zapadnoj Europi. Mi u središnjem dijelu zemlje također moramo izgrađivati vjernike koje imamo kako bi postali svjesniji i aktivniji članovi crkvene, ali i društvene zajednice. Nama se dogodilo da se još nismo pravo podigli na vlastite noge, a zapljusnuli su nas novi izazovi od kojih smo neke spomenuli u ovom razgovoru. Kad je riječ o politici, s tim se izazovima suočava generacija političara koja ni sama od svojih roditelja nije primila vjeru. Zato je stanje tako složeno. Što se tiče istoka zemlje, nije pretjerano reći da se radi o misionarskom području, s malo zvanja, s malo župa, s malo vjernika, kojemu je potrebna naša pomoć.

Općenito govoreći, nakon stjecanja neovisnosti razmjerno smo brzo izgradili naše porušene i devastirane crkve, a možda smo malo zapostavili izgradnju žive Crkve. Stanovnici Zagreba su, nažalost, imali priliku doživjeti da je snažniji potres dovoljan da bi crkve od kamena u trenu učinio neupotrebljivima. Mi pak u Ukrajini čuvamo živo svjedočanstvo o žilavosti žive Crkve. Posebno to vrijedi za grkokatoličku Crkvu koja je za vrijeme Sovjetskoga Saveza bila apsolutno zabranjena. No nastavila je živjeti u podzemlju riskirajući najgora progonstva. Kad su se prilike promijenile, zapravo je samo izišla u javnost, preko noći. Bili su to ljudi koji su znali što je molitva, koji su znali što je život sa živim Bogom. Bilo je tu bračnih parova koji su cijeli život ostali vjerni bračnomu savezu koji su sklopili u ilegali, u podzemlju. No od stare se slave ne može živjeti. I naš je naraštaj pozvan izgrađivati živu Crkvu koja će se znati nositi s novim izazovima.

»Preobrazba se u mojem životu dogodila postupno«
Dok ste se u uvodu u ovaj razgovor predstavljali, dali ste do znanja da ste i sami doživjeli iskustvo otkrića Boga i Crkve. Biste li mogli reći nešto iscrpnije o tome?
Biskup Krivickij: Da, mogu reći da sam svoj put do živoga Boga otkrio zahvaljujući dobrim ljudima i vjernicima. Bila je to obitelj mojega strica koja je, za razliku od moje vlastite obitelji, živjela svoju vjeru. Ja sam osobno do svoje petnaeste, šesnaeste godine bio izdanak onodobnoga ateističkoga sustava. Sjećam se prigode kad je jedan prijatelj u razgovoru na kavi spomenuo Boga. Malo me to začudilo pa sam ga pitao: »Zar ga ima?« Dao mi je neku vrstu filozofskoga odgovora, nešto u stilu: kad bi se sve dobro ovoga svijeta, sva ljubav, dobrota, poštovanje, odanost… stavilo na jedno mjesto – to je Bog. Ne mogu do kraja odobriti ni ulaziti u to što je on rekao, no njegove su me riječi ponukale na razmišljanje o Bogu. Sa šesnaest sam godina shvatio da u meni postoji velika praznina, vakuum koji sam imao potrebu ispuniti. Počeo sam iznalaziti razloge kako bih otišao do stričevih i razgovarao s njima o Bogu i vjeri. Oni su me pripravili za prvu ispovijed i pričest.
Kad sam ušao u Crkvu, pronašao sam apsolutno nove prijatelje, novo društvo. Do tada sam živio u, da tako kažem, banditskom dijelu Odese. Raskid s dotadašnjim društvom doveo je do izvjesnoga konflikta koji je za mene bio svojevrsna prva kriza vjere. Bilo je u mojem dotadašnjem društvu narkomana, ozbiljnih nasilnika, i dobro sam znao da su neke slične situacije završile s ozbiljnim posljedicama. Bio je to prvi veliki problem s kojim sam došao pred Boga. Rekao sam mu: »Stavljam to tebi u ruke. Kako ti to razriješiš, tako neka bude.« Ukratko, situacija se razriješila gotovo sama od sebe. Tada sam shvatio da me Bog ljubi i da se prema njemu moram odgovorno postaviti; odgovorno u smislu da nije dovoljno znati da Bog tamo negdje jest, nego je potrebno graditi s njim živi odnos koji podrazumijeva ozbiljne posljedice za moj život. Tako se postupno dogodila preobrazba u mojem životu, potom i u životu mojih roditelja. Služio sam kao ministrant na misi na kojoj su se oni vjenčali. Kako je moja vjera rasla, tako je prešla u želju za služenjem, a iz te se želje rodilo moje duhovno zvanje u salezijanskoj družbi.

IZVORGlas Koncila br. 35/2020.
Prethodni članakCRKVICA SV. BARBARE U BLATU Zahvala za oslobođenje iz turskoga zatočeništva
Sljedeći članakZAŠTO SU NEODVOJIVI RAD I MOLITVA? (Ne)sklad molitve i djelovanja