Ovonedjeljnim prvim čitanjem nastavlja se niz čitanja koja kroz korizmene nedjelje donose povijest savezâ s Bogom. Ovaj odlomak pred čitatelje donosi zaključak Druge knjige Ljetopisa, što je u židovskim izdanjima hebrejske Biblije ujedno zaključak čitava Svetoga pisma.
Spis je nastao nakon povratka iz babilonskoga progonstva, 300. pr. Kr., a kao svoje središte ima jeruzalemsko bogoslužje te se svi događaji prosuđuju u odnosu na nj. Odlomak se sastoji od dva dijela, od kojih prvi nastoji objasniti razloge propasti izraelskoga kraljevstva, a drugi daje naslutiti buduće izbavljenje. Glavno je pitanje bilo kako je Bog mogao dopustiti propast kraljevstva svoga izabranoga naroda i nije li time bio nevjeran svomu Savezu. Nakon što je sveti pisac prikazao kako su kraljevi činili »što je zlo u očima Gospodnjim« i nisu slušali riječi prorokâ, sada tumači da je isto činio i narod, predvođen svećeničkim poglavarima. Nije Bog iznevjerio svoj Savez, nego je nevjeran bio narod, slijedeći božanstva okolnih naroda. Nevjera se naroda očitovala i time što, poput svojih kraljeva, nisu slušali Božje »glasnike«, koji su ih trebali potaknuti na obraćenje i na pravu službu u hramu, Božjem »Prebivalištu«. Time Knjiga Ljetopisa ponavlja ocjene o narodu što ih donose proroci Jeremija i Ezekiel. Stanje u Jeruzalemu prije babilonskoga progonstva osobito dobro ocrtavaju Božje riječi proroku Jeremiji: »A ti ne moli milosti za narod ovaj, ne diži glasa za njih i ne moli, ne navaljuj na me jer te neću uslišiti.« Bog tada ostaje iznevjereni Zaručnik te ima pravo biti ljubomoran na svoju nevjernu zaručnicu, kako kaže prorok Ezekiel, jer narod je otišao za drugim bogovima. Stoga se s pravom podigla njegova »jarost na njegov narod te više nije bilo lijeka.« Ipak, sveti pisac ne završava svoj izvještaj propašću kraljevstva i progonstvom, nego prenosi čitatelja do prve godine perzijskoga kralja Kira čiji su postupci predstavljeni kao ostvarenje Božje riječi izrečene »na Jeremijina usta«. Kir je predstavljen kao Božji poslanik, štovatelj jedinoga Boga, što svakako ne odgovara povijesnoj istini, no pisac se time služi kao sredstvom kojim dokazuje da je povratak naroda i ponovna gradnja Hrama djelo Božje.
Evanđelje donosi završetak razgovora između Isusa i njegova tajnoga posjetitelja Nikodema.
Razgovor započinje Nikodemovim priznanjem da je Isus došao od Boga, a Isus mu odgovara da se svatko mora roditi nanovo, odozgor. Nikodem razumije tu riječ doslovno pa pita: »Kako se čovjek može roditi kad je star?« Isus kroz nekoliko koraka odgovara na to pitanje. Isus, kako bi konačno odgovorio na Nikodemovo pitanje, utječe se starozavjetnoj slici zmije što ju je Mojsije podigao u pustinji. Kao što je ta uzdignuta zmija donijela spas svakomu tko je u nju pogledao, tako će biti uzdignut i Sin Čovječji. Tko god u njega upravi pogled vjere imat će »u njemu život vječni«. To je plod Božje ljubavi prema svijetu, to jest prema ljudima, ljubavi koja se ne susteže od toga da dade »svoga Sina Jedinorođenca«. Po vjeri čovjek izbjegava sud koji ga inače neizbježno stiže i kojim je već osuđen. Krist donosi spasenje od suda. Ta već prisutna osuda čovjeka ostvarena je jer su ljudi odbili Svjetlost, Riječ koja je »došla na svijet«, te su se tako sami osudili na tamu zbog svojih zlih djela, kako ona ne bi izišla na vidjelo. Tko pak »čini istinu, dolazi k svjetlosti«. Na taj način evanđelist naglašava neodvojivost novoga života što ga čovjek ima po vjeri u Krista od djelâ što ih u tom novom životu vjernik treba vršiti. Spasenje, dar Božje ljubavi prema svijetu, podrazumijeva korjenitu promjenu života.
Pisac Poslanice Efežanima, nakon što je predstavio tragično stanje u kojem se nalazilo čovječanstvo, mrtvo zbog prijestupa i grijeha, te su svi tako svojom voljom, slijedeći svijet, Sotonu i prohtjeve tijela i ćudi, postali djeca gnjeva, prelazi na opis Božjega djela. Tako je s jedne strane predstavljeno djelovanje ljudsko koje je grješno i donosi smrt, a s druge strane djelovanje Božje koje donosi spasenje i život. Suprotnost je naglašena rastavnim veznikom »ali Bog«. Bog djeluje iz bogatstva svoga milosrđa i iz svoje velike ljubavi. Po pravdi ljudima bi bio namijenjen Božji gnjev, kako to na drugom mjestu kaže Pavao: »Buntovnicima i nepokornima istini, a pokornima nepravdi – gnjev i srdžba«. Božje djelo spasenja nije, dakle, plod pravednosti, niti je ičim zasluženo, nego je to plod njegove milosti, a sastoji se u ponovnom davanju života. Bog je oživio ljude »zajedno s Kristom«, to jest njegovim uskrsnućem, po kojem smo i mi posađeni na nebesima. Kršćani, koji su s Kristom u krštenju suukopani, u njemu su već i suuskrsnuli. Njihovo se uskrsnuće, dakle, već dogodilo, sigurno je, a to sa sobom donosi i posebnu odgovornost, da teže za »onim gore, ne za zemaljskim«. Tim svojim djelom, kojim iz temelja mijenja čovjekovo stanje, Bog pokazuje »preobilno bogatstvo milosti svoje«. Pristup u tu milost, u to zajedništvo s Kristom, čovjek ima »po vjeri«. Pisac Poslanice upravo naglašava da nema u tome nikakve čovjekove zasluge, nego je riječ o Božjem daru. Po tom daru čovjek je nanovo stvoren kao djelo Božje i to dobro djelo Božje pozvano je činiti dobra djela.
