Gledanje slika iz bilo kojega dijela svijeta donosi spoznaje o određenoj zemlji, zbivanjima u njoj, ljudima i prirodi. Promatrajući slike na internetu, u novinama, na televiziji, ljudi gledaju prirodne ljepote, tehnološka čuda, kulturne spomenike i događaje, šport i zanimljive društvene pojave. Slike, bila riječ o fotografijama ili videosnimkama, oblikuju gledateljevo mišljenje o toj zemlji. Slike iz Sjeverne Koreje uvijek su iste. Na njima je Veliki Vođa okružen uzbuđenim ljudima u odorama. On gleda u nešto, njihovi pogledi prate njegov ili su pak usmjereni na njega. Kad se smije, smiju se i oni; kad je ozbiljan, i njihova su lica ozbiljna. Većina njih drži u rukama bilježnice u koje povremeno nešto zapisuju. Društvo s tih slika, ma koliko se djetinjastim činilo, u stanju je izazvati svjetski rat. Bez obzira na to što država na čijem su čelu praktički ne igra nikakvu ulogu u svjetskoj politici, gospodarstvu, kulturnoj razmjeni, športu ni u bilo kojem području ljudske djelatnosti. Katkad iz Sjeverne Koreje procure slike koje upućuju na prazninu društvenih sadržaja u toj državi. One prikazuju ljude koji kolektivno plaču ili izražavaju bijes, prometnu policiju dok regulira promet kojega nema, bezizražajna lica slučajnih prolaznika. Sjeverna Koreja najizoliranija je država na svijetu. Kao nekoć Albanija, ona je kontakte s vanjskim svijetom svela na najmanju moguću mjeru, njezini građani ne mogu putovati u inozemstvo, a stranci koji onamo zalutaju mogu posjetiti samo dopuštena mjesta, i to pod strogim nadzorom, dok njezino vodstvo narodu priča bajke o vlastitim uspjesima i zaostalosti svijeta. Komunističke diktature imale su redom tu osobinu da su narodu silom nametale uvjerenje o vlastitoj nadmoći, a Sjeverna Koreja jedna je od posljednjih takve vrste. Premda, prema škrtim informacijama koje odande pristižu, njezini građani žive u teškoj bijedi, premda je razina njezina tehnološkoga razvitka i gospodarske snage nevjerojatno niska, Sjeverna Koreja prijeti ratom nikomu drugom nego najvećoj svjetskoj sili, Sjedinjenim Američkim Državama. I time petlja po smrtonosnom ventilu sukoba svjetskih razmjera.

Nitko normalan ne želi rat. No on se opak dogodi, kao što se dogodi tučnjava na ulici. Sukobi interesa, konstelacije odnosa u svijetu, borbe za utjecaj izmaknu kontroli i oružje počne »govoriti«. Prema nekim istraživačima svjetske povijesti ratovanja, u svijetu je od njegovih početaka do danas zabilježeno oko 14 400 ratova, u kojim je život izgubilo između milijardu i 3,5 milijarde ljudi. Rat je, sukladno tim podatcima, konstanta u ljudskoj povijesti. I danas u svijetu bjesne brojni ratovi i manji oružani sukobi, a mirovni napori, čak i oni usustavljeni i na najvišim razinama, samo omogućuju određena razdoblja bez rata, ali ne jamče budućnost u miru.

Svjetskim odnosima upravljaju kalkulacije. Težnje za blagostanjem i utjecajem vodilje su država i središta moći, koje u međusobnim natjecanjima paze da ne prijeđu crtu, da ne dosegnu točku s koje nema povratka i koja vodi u kaos. Zateći konkurenta na spavanju, biti brži od njega, smisliti neko rješenje ili tehnološku inovaciju koja osigurava prednost na tržištu, u borbi za utjecaj, svakodnevni je posao država, tvrtki, skupina i pojedinaca koji se, svatko na svoj način, bore za svoje mjesto pod suncem. I onda se umiješa netko neuračunljiv, netko tko po mogućnosti nema što izgubiti, i izazove požar.

Režimi koji se hrane strahom

Svijet je posljednjih tjedana suočen s pitanjem: hoće li doći do nove eskalacije, do sukoba svjetskih razmjera? Ovoga su puta oči uprte u Sjevernu Koreju, čudnu državu koja s jedne strane doslovce skapava od gladi, dok se istodobno s druge strane zabavlja smišljajući nove prijetnje svjetskoj sigurnosti. Ako ni u čemu nije uspješna, u jednom jest: zna kako iskoristiti odnose među svjetskim silama kako bi posijala nemir. Jedan od razloga takvomu ponašanju mogao bi biti u pokušaju kompenziranja siromaštva. Gospodarske i socijalne krize često dovode do agresivnoga ponašanja prema van. Stvar ne olakšava ni činjenica da je na čelu Sjeverne Koreje osebujni izdanak diktatorske obitelji Kim. Naposljetku, Sjeverna Koreja naprosto je sustavno predodređena za nevolje, jer su njezin politički sustav i društvo do temelja prožeti duhom militarizma.

Sjeverna Koreja nastala je kao posljedica neriješenih geostrateških odnosa na azijskom istoku i njihove uloge u svjetskoj politici

Sjeverna Koreja od svojega nastanka 1948. država je bez ikakvoga širega utjecaja i privlačnosti. Danas, uoči sedamdesete obljetnice postojanja, odjednom je u središtu pozornosti kao država koja bi mogla izazvati svjetski rat. Nitko ne zna kolika je ta opasnost. Svijet se i ne priprema na takvu kataklizmu, premda se valja podsjetiti da ni uoči izbijanja prva dva svjetska rata nisu zabilježene javne bojazni da bi do njih moglo doći.

Sjeverna Koreja nastala je kao posljedica neriješenih geostrateških odnosa na azijskom istoku i njihove uloge u svjetskoj politici. Korejski je poluotok tijekom povijesti uglavnom bio podređen kineskim kolonijalnim interesima, a krajem 19. stoljeća tu je ulogu preuzeo Japan, koji je Korejom upravljao kao protektoratom sve do kapitulacije 1945. godine. Sjeverni dio zemlje zauzele su snage Sovjetskoga Saveza, a južni Sjedinjene Države. Ta je podjela utjecaja dovela do osnutka dviju država, Demokratske Narodne Republike Koreje pod komunističkim vodstvom na sjeveru i Republike Koreje s demokratskim, pluralističkim sustavom na jugu. Godine 1950. izbio je Korejski rat, kad je Sjeverna Koreja napala Južnu. U sukob su se umiješali Kina i SAD, što je izazvalo bojazan od svjetskoga rata. Na kraju je 1953. sklopljeno primirje, koje traje do danas, a granica između dviju država postala je tadašnja demarkacijska crta. Južna Koreja do danas uživa političku i vojnu potporu SAD-a, a Sjeverna se oslanja na podršku Kine. No Sjeverna Koreja, s osebujnim političkim vodstvom obitelji Kim, s vremenom je postala nepouzdan partner i Kini, koja nema odveć razumijevanja za ratoborne poteze svojega štićenika. S druge pak strane, vlasti u Pekingu svjesne su da bi padom režima u Sjevernoj Koreji porastao utjecaj Zapada u tom području, što nikako ne žele dopustiti.

Režimi koji se hrane strahom svojih podanika, pred njima se u pravilu nastoje legitimirati tako da taj strah projiciraju na vanjske čimbenike, na strane sile koje predstavljaju kao oličenje zla. Osnivač države Kim Il-sung s vremenom se distancirao i od svojih komunističkih zaštitnika u Moskvi i Pekingu i stvorio sustav koji je odnose s vanjskim svijetom sveo na minimum. Tu politiku slijedio je i njegov sin Kim Jong-il, kao i unuk, Kim Jong-ilov sin, sadašnji vođa Kim Jong-un. Neuspjeh u vođenju države kompenzirali su pričama o vlastitoj vojnoj moći, a čini se da je u međuvremenu i samo vodstvo povjerovalo u te svoje priče. Doista, u onoj mjeri u kojoj se moć očituje u zastrašivanju protivnika, moć Sjeverne Koreje raste usporedno s neuračunljivošću režima.

Poput piromana koji se igra vatrom, Pjongjang izaziva zabrinutost i oprez svijeta i hrani se time. Kako je Sjeverna Koreja i odakle nabavila tehnologiju koja joj omogućuje izradu dalekometnih raketa i atomskih bombi, nije poznato. Postoje naznake da je motore za rakete uspjela dobaviti iz Ukrajine, iz bivših sovjetskih arsenala koji su nakon raspada Sovjetskoga Saveza izmaknuli strogoj kontroli. U svakom slučaju, nakon što je ispalila nekoliko raketa koje bi mogle čak dosegnuti tlo Sjedinjenih Država i napravila ozbiljne nuklearne pokuse, svijet se uozbiljio.

Zveckanje oružjem

Premda Pjongjang u svojoj razmetljivosti najviše prijeti Americi, očito je da njegova agresivnost cilja u prvom redu na Južnu Koreju. Britanski ministar vanjskih poslova Boris Johnson nedavno je upozorio da bi režim Kim Jong-una svojim nuklearnim oružjem mogao doslovce spaliti Južnu Koreju.

Svi su ključni svjetski čimbenici osudili novo sjevernokorejsko zveckanje oružjem, ali te osude imaju različitu težinu. Čak je i Kina Pjongjangu uručila prosvjednu notu, a ruski predsjednik Vladimir Putin poručio je kako se problem može riješiti jedino političkim i diplomatskim putem. Time je izravno reagirao na bojazan da bi Amerika vojnom akcijom pokušala neutralizirati Kima i njegov režim. Južna Koreja na prijetnju je odgovorila stacioniranjem američkoga proturaketnoga sustava, a zajedno s Amerikom i Japanom nastoji se izboriti za sankcije protiv ratobornoga susjeda.

Sjeverna Koreja odavno nema više nikoga na svojoj strani. Ali vješto koristi jedinu kartu koja joj je preostala, napetost u odnosima velikih sila. Kina i Rusija protive se američkoj intervenciji jer bi ona automatski značila rast američkoga utjecaja u svijetu. Posebice bi u ovom slučaju moguća američka akcija pomrsila račune Kini, koja upravo nastoji ojačati vlastitu prevlast na Tihom oceanu. Kad je riječ o mogućoj agresivnoj reakciji Amerike, Washington u tom slučaju ne može računati ni na potpunu lojalnost Japana, koji je na popisu neprijatelja Sjeverne Koreje, ali također iz povijesnih razloga nije odveć naklonjen ni Južnoj Koreji. Ako se dakle promatra uloga najvažnijih sila u zbivanjima oko Sjeverne Koreje, a to su Sjedinjene Države, Kina, Rusija i Japan, one imaju nesređene račune jedna s drugom i problem Sjeverne Koreje gledaju iz te perspektive. Izravna posljedica sadašnje napetosti, ako se ona i ne pretvori u nešto gore, bit će nova utrka u naoružanju na zapadnom Pacifiku.

Koliko je oružja na svijetu?
Pogledaju li se podatci o količini oružja, nameće se zaključak da je svijet zasad dobro prošao. Doduše, nemoguće je dobiti podatke o ukupnoj količini oružja na svijetu, ali postoje statistike o najmoćnijim oružjima i procjene stanja u državama s najvećom oružanom snagom. Na svijetu postoji nešto manje od 15 tisuća nuklearnih bojevih glava, oko 90 posto njih posjeduju Rusija i SAD. Deset zemalja s najvećom količinom naoružanja posjeduje oko 65 tisuća tenkova i više od 28 tisuća vojnih zrakoplova. To je naravno samo dio, jer sve ostale zemlje s manjim brojem oružja nisu uračunate, ali i tolika količina oružja, pribroje li se tomu brodovi i podmornice, raketni sustavi, topovi, ručno i drugo oružje, kad bi se većina toga upotrijebila – pitanje je što bi ostalo od svijeta.
Pozornica apsurda

Poznato je da se svjetske sile opasno igraju svjetskom sigurnošću kako bi ostale velike. Čitava povijest izgleda kao velika pozornica apsurda, bez obzira na to što ljudska narav, uključujući nesposobnost sporazumijevanja, pohlepu, strah, predrasude, sebičnost i zablude, nije ni kadra dovesti do nekoga drugoga stanja stvari. Uostalom, svaka politika, od lokalne preko nacionalne do međunarodne, predstavlja samo krizni menadžment, pokušaj upravljanja neredom koji ljudi uspijevaju stvoriti. Napetosti među svjetskim silama zapravo su preslika napetosti koje se svakodnevno svagdje po svijetu događaju u međuljudskim odnosima.

Početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća njemačka pjevačica Nena u svojem je hitu »99 Luftballons« opisala prilike u svjetskoj politici riječima: »Devedeset i devet ministara rata spore se oko kanistara goriva«. Stih izvrgava ruglu svjetsku politiku u duhu antiratnoga raspoloženja toga vremena, ali kritičari svjetskih strateških igara prečesto zaboravljaju da su one odraz procesa na svim razinama ljudskoga društva.

No, uz izazivanje napetosti, politika velikih sila, a i onih manjih, uključuje i mehanizme popuštanja i dijaloga, kako bi se izbjeglo najgore. Nekad je međutim zavrzlama tolika da se više nije moguće mirno razići. Nastane poremećaj u sigurnosnoj arhitekturi, obično izazvan ambicijama nekoga tko ne mari za posljedice, i svijet eksplodira.

U slučaju Prvoga svjetskoga rata to su bili Srbi i njihova fanatična želja za dominacijom nad susjedima, a Drugi svjetski rat izazvala je Hitlerova Njemačka u želji da zavlada svijetom. No koliko god upirali prstom u neuračunljive, najveća je odgovornost ipak na najvećima i najmoćnijima. Jer su oni jedini u mogućnosti spriječiti takve eskalacije nasilja. Drugim riječima, piromani su u stanju izazvati požar samo ako postoje pretpostavke za njega. U sadašnjem slučaju, teren je iznimno zapaljiv. Diplomatski incidenti između Sjedinjenih Država i Rusije gomilaju se posljednjih mjeseci. Kina, kao što je već spomenuto, već godinama pomno širi mrežu vojnoga utjecaja na zapadnom Pacifiku i moguća američka intervencija u Koreji uništila bi joj sve te napore.

Odnosi između velikih sila očituju se i u drugim kriznim žarištima u svijetu, onima što plamte kao i onima što tinjaju. Istodobno, rat nije jedino sredstvo rješavanja sukoba. Štoviše, u globaliziranom svijetu, uslijed međusobne isprepletenosti svijeta, nastao je prostor na koji se prenose sukobi, ali se u njemu i otupljuju ili čak rješavaju. Sukobljene države ne oslanjaju se samo na vojnu tehniku. Svijet je postao toliko isprepleten da je jednoj državi teško donijeti odluku protiv neke druge države, a da pritom ne ugrozi vlastite interese. Ako bi upravo Sjeverna Koreja bila jedina država koja je u tom pogledu potpuno neovisna, možda misli da si može priuštiti ispade zbog kojih se o njoj u posljednje vrijeme govori.

IZVORPrilika br. 9/2017.
Prethodni članakNEIZBJEŽNOST SUOČAVANJA S NEPRAVDAMA Važnost opraštanja i razumijevanja
Sljedeći članakMODNI PARADOKS Kako to da živimo u demokraciji, a svi isti?