Ovih dana u jednoj radijskoj emisiji postavljeno je pitanje otkud jednoj velikoj sili pravo da si pridaje ulogu svjetskoga policajca, a gosti u emisiji otprilike su u svom odgovoru rekli da je to posljedica moći, političke, gospodarske i svakako vojne, koju ta velika sila ima, toga je svjesna pa u sučeljavanju sa slabijima uspješno istjeruje svoje interese. U suvremenom svijetu sličan obrazac ponašanja prevladava u gotovo svim međunarodnim ustanovama, državama, privrednim granama, političkim strankama, formalnim i neformalnim ljudskim zajednicama. Narod je davno spoznao da takav poredak prevladava u međunarodnim i međuljudskim odnosima pa je iznjedrio poznatu poslovicu: »Tko jači taj kači.« Premda bi se po sebi očekivalo da bi pravo, osobito međunarodno i pozitivno pravo, tj. zakonodavstvo, ispravljalo taj obrazac ponašanja, u stvarnosti često i pravo, na svim razinama, postaje tek instrument u rukama onih moćnijih. Po samoj svojoj logici postojanja moćnici okupljaju oko sebe sposobnije, ali i slabije, ranjivije i nesigurnije, pa jedne potkupljuju, korumpiraju raznim obećanjima ili stvarnim povlasticama, a druge ucjenjuju, te svima zapravo otimaju slobodu, a oni maleni, na svim razinama, nemaju dovoljno snage da bi se othrvali nametnutomu zagrljaju. Funkcioniranje čovječanstva po tom obrascu nužno rađa veći broj skupina kojima su na čelu moćnici te je neizbježno sukobljavanje među tim skupinama, u kojima uvijek većinu čine ipak mali, neutjecajni ljudi. Gledajući s toga stajališta, za male obične ljude, bez obzira kojoj skupini pripadali, slaba je stvarna perspektiva, štoviše za njih ne bi bilo ni stvarne utjehe ni nade da Bog nije intervenirao u ljudsku povijest i u ljudske odnose i da Isus Krist nije svojim životom, mukom, smrću i uskrsnućem ponudio čitavomu čovječanstvu novi obrazac ponašanja.
Upravo je čudesna Božja intervencija u ljudsku povijest i u ljudske odnose: Bog je poslao Sina da postane čovjek, da bude građanin poput svih drugih ljudi koji nisu povlašteni. Isus je živio svoj, moglo bi se reći, mali život sve do javnoga nastupa, a za vrijeme javnoga nastupa ponovno je bio lišen ikakvih povlastica, no ostao je svoj, slobodan, a svojom božanskom moću koristio se isključivo da bi pomagao onima koji su u velikim potrebama i nevoljama. No, i takav: skroman, neambiciozan, na strani malih i ugroženih, vjesnik vječnoga života u miru i ljubavi, postao je moćnicima nepodnošljiv pa su ga odlučili ukloniti. Pripremili su lažnu političku optužnicu da buni narod protiv vladajućih i silom krenuli na njega, spremni skršiti svaki pokušaj njegova otpora. Ti moćnici nisu ni slutili da se Isus predaje slobodno, dragovoljno te je to potvrdio zapovjedivši apostolu Petru da vrati mač u korice i zacijelivši ranu koju je apostol Petar zadao slugi moćnika. Upravo Isusova potpuna sloboda i bespridržajna spremnost da se preda na muku i u smrt izraz je novoga obrasca međuljudskoga ponašanja, sposobnoga preporoditi čitavo čovječanstvo.
Isus je slobodno, svjesno i dragovoljno prihvatio mučenje i žrtvu svoga ljudskoga života jer je znao da samo takva žrtva može zaustaviti rast spirale zla koja je prisutna svu ljudsku povijest. Upravo Isus, ne samo nedužan, nego baš najbolji čovjek koji je ikada kročio zemaljskom kuglom, prihvatio je svoju likvidaciju da bi omogućio svima oslobođenje od »klasičnoga« obrasca ponašanja i moćnih i podčinjenih, da bi svima omogućio novi život. Pokazao je svoju neizmjernu ljubav prema svakomu čovjeku te je na sebe preuzeo krivnju baš svakoga čovjeka, za tu krivnju svojom krvlju platio cijenu, i tako svima omogućio ne samo oslobođenje od krivnje, nego i stupanje na put mira u neopozivoj ljubavi i sreći. Isus je dao svoj život za sve ljude koji čine zlo na bilo kojoj razini, od onih koji podliježu tek ljudskim slabostima pa do onih uz koje se vežu najgori i najteži zločini, a da nije ni od koga tražio da se najprije popravi ili da prestane činiti zlo. Isus je sili suprotstavio svoju osobnu dragovoljnu žrtvu, ljudskoj mržnji suprotstavio je svoju bogočovječansku ljubav, te je tako otkrio što je nova paradigma ponašanja koju je Bog po njemu neiskorjenjivo unio u ljudsku zajednicu.
Takva i tolika Isusova dragovoljna žrtva i ljubav ne samo da nije mogla biti poražena, nego je upravo trijumfirala u Isusovu uskrsnuću, u Isusovu životu nakon sramotne smrti na križu i nakon pokopa u ljudski grob. Isusovo uskrsnuće tako otkriva da je snaga žrtve, odnosno snaga ljubavi jedina stvarna moć za koju nema nikakve zaprjeke i koju ne može ugroziti čak ni smrt, a kamoli materijalna, politička, vojna ili ikakva druga ljudska moć. Za razliku od ljudskih moći, koje imaju snagu u različitim oblicima sile, moć žrtve i ljubavi ima svoju pravu snagu u omogućavanju drugima da žive, razvijaju se, rastu, donose plodove i ispunjavaju svoja srca pravom neopozivom srećom. I dok su ljudske moći i sile uvijek za vremena, tj. privremene, moć žrtve i ljubavi je vječna. Stoga za sve Isusove učenike i kršćane primjereno slavljenje Isusova uskrsnuća je veliki izazov otkrivati novi, Isusov obrazac ponašanja suvremenomu čovječanstvu, ljudima s kojima se dijeli svakodnevni život. Ispovijedati pak pravu vjeru u Isusovo uskrsnuće znači živjeti taj Isusov novi obrazac ponašanja: svaku moć, vlast ili potencijal pretvarati u skromno, pošteno i predano služenje drugomu i drugima, svakomu čovjeku kojega životni put donese u susret. Što bude u stvarnosti suvremenoga čovječanstva više živio novi Isusov obrazac ponašanja, to će biti više mira, sklada, solidarnosti, slobode, zadovoljstva, sreće i ljubavi.
