MOŽEMO SE OSLANJATI NA BOŽJU MILOSRDNU LJUBAV Je li nas dohvatila Božja srdžba i kazna?

Snimio: B. Čović | Potres u Zagrebu

Pandemija koronavirusa zahvatila je svijet, potres u Zagrebu i okolici, koji me izbacio na ulicu, još nas je jednom upozorio da smo slabi i jadni, da ništa ne možemo i da smo krhki. Zatvaranje ljudi i nemogućnost putovanja; nastava u školama na televiziji i »na daljinu« i djeca bez međuvršnjačkih kontakata, mladi koji štiteći sebe štite i nas starije… sve nas je to pogodilo ovih tjedana, a kraj se ne vidi. Na misu idem cijeli život, misa na televiziji nije mi misa. Nekada smo zazivali: »Od kuge, rata i gladi, oslobodi nas, Gospodine!« Jesu li ovo znakovi da smo negdje gadno pogriješili? Neki pišu da se priroda osvećuje. Neki da je Božja kazna. Čega su ovo znakovi? Hoće li ovo dovesti do kraja svijeta i jesu li ovo znakovi Božje kazne i srdžbe?

Čitateljica, Zagreb

Doba poput našega svakako pred nas postavlja cijeli niz pitanja na koja ponekad uspijemo pronaći smislenije odgovore, a ponekad i ne. Takvi su odgovori možda najočitiji baš u stavu da nam se priroda osvećuje ili da nas Bog kažnjava, a ni jedan ne možemo prihvatiti kao točan. Možda bismo odgovor trebali potražiti u našem životnom stilu, pohlepi i iskorištavanju prirodnih izvora, u nepoštovanju svojega okruženja i nepoštenu izrabljivanju tuđega, a nikako u Božjoj kazni. No sva događanja koja nabrajate svima nama mogu biti, kao što i sami pišete, i poruka i znak.

U »Rječniku biblijske teologije« nabraja se: »Nesreće, potop, dijaspora, neprijatelji, pakao, rat, smrt, patnja – sve te kazne otkrivaju čovjeku troje: određeno stanje – stanje grijeha; određenu logiku – onu koja od grijeha vodi do kazne; osobno lice – lice Boga koji sudi i spašava.« U Starom zavjetu kazna je znak grijeha i plod grijeha, jer grješnik odbija Božji poziv na obraćenje, na prihvaćanje Božjega kraljevstva. »Kraljevstvo Božje u znaku je blaženstva«, a Biblija, eto, »govori o Božjim kaznama; Božji naum ide za tim da svako stvorenje pomiri s Bogom, a evo pakla koji zauvijek odvaja od Boga«. »Nepodnosiva je to sablazan«, piše u »Rječniku biblijske teologije«, koji posebno ističe da upravo »zaslugom te sablazni vjernik se klanja tajni Božje ljubavi koja strpljivošću i milosrđem postizava od grješnika obraćenje«.

Premda Stari zavjet govori o Božjoj srdžbi (koja nije mitološka, nego stvarno opisana), a iz Novoga zavjeta znamo da se i Isus srdio te da se posebno rasrdio na trgovce u hramu (Mt 21, 20 i dalje), »Božji je naum milosrdni naum, i posude ispunjene ako se obrate mogu postati ‘posudama ispunjenima milosrđem’ koje je on unaprijed pripremio za slavu« (Rim 9, 23). Dakle, kao i u Starom zavjetu »Bog ne pušta maha svojoj srdžbi, očitujući tako svoju moć (on podnosi grješnika), ali i objavljujući svoju dobrotu (on poziva na obraćenje)«. S Isusovim se dolaskom nešto ipak korjenito promijenilo: od »srdžbe što dolazi«, kako piše evanđelist Matej (Mt 3, 7) više nas ne izbavlja zakon, nego Isus, što je i zapisano u Prvoj poslanici Solunjanima, koje sv. Pavao podsjeća da su se od idola obratili k Bogu kako bi »služili Bogu živomu i istinskomu i iščekivali s nebesa Sina njegova koga uskrisi od mrtvih, Isusa koji nas izbavlja od gnjeva što dolazi« (1 Sol 1, 10). U istoj toj poslanici jasno piše da nas Bog »nije odredio za svoju srdžbu, već za postignuće spasenja« (1 Sol 5, 9), što nam jamči da će nas »spasiti od srdžbe sada kada smo već opravdani« (Rim 5, 9), »još više: da nas je naša vjera ‘spasila’ (1 Kor 1, 18)«, piše RBT, u kojem se još jednom vrlo jasno i obrazlaže da je Isus uzeo grijeh svijeta na sebe, da je on učinjen, to jest da je postao grijehom da mi postanemo Božja pravednost u njemu, da je umirao na križu, bio učinjen »prokletstvom« da nam dadne blagoslov, a ne prokletstvo.

»U Isusu se susrela moć ljubavi i moć svetosti, tako da u času kad se njegova srdžba obara na onoga koji je bio ‘postao grijehom’, pobjeđuje ljubav; mukotrpni put čovjeka koji iza srdžbe nastoji nazreti ljubav dovršava se i usredotočuje na trenutak kad Isus umire i tako anticipira srdžbu svršetka vremena, da bi od nje zauvijek izbavio svakoga koji vjeruje u njega.« To vrijedi i za nas i za naše vrijeme jer je Crkva posve izbavljena od srdžbe, premda »i dalje ostaje mjestom gdje se odigrava bitka protiv Sotone«. Zato se ne trebamo bojati Božjih kazna, nego se oslanjati na Božju milosrdnu ljubav, jer Bog zna kako smo sazdani, »spor je na srdžbu i vrlo milostiv, ne postupa s nama po grijesima našim« (Ps 103, 8).

Tema Božje kazne, a posebno srdžbe i suda, uvijek je prisutna, pa i u našim razmišljanjima, ali se smijemo pouzdati u Božje opraštanje te pred Bogom koji i nas nekada kuša u patnjama otkrivati smisao tih patnja i zauzimati stav strpljivosti koji će i nama donijeti dobre plodove. Sliku strpljivoga patnika imamo u Jobu kojega su neshvatljivo pogodile najteže obiteljske i osobne nesreće, ali on se ponizno podložio, premda nije proniknuo smisao svoje kušnje, a zajedno s njime i mi možemo ostati vjerni u podnošenju kušnja radi Isusova imena koji je za nas trpio da bismo ušli u njegovu slavu.

Slažemo se s Vama: misa na televiziji nije kao misa s vjerničkom zajednicom u našim župama. Ali je doista dio pastoralnoga djelovanja Crkve već dugo i posebno je namijenjena onima koji nisu u mogućnosti, posebno zbog starosti i bolesti, sudjelovati na misnim slavljima u crkvama. Ovih nedjelja nismo mogli ni mi ostali vjernici. I baš se u ovo doba pokazalo kako su nam i mediji, u kojima Crkva vidi čudesni Božji dar, doista darovani kako bismo mogli, makar u tom virtualnom svijetu, zajedno moliti i slaviti Gospodina.

IZVORGlas Koncila br. 19-20/2020.
Prethodni članakKAKVE SU OBVEZE PLAĆANJA DOPRINOSA MALIH PODUZETNIKA Nepuno radno vrijeme i doprinosi u malom poduzetništvu
Sljedeći članakUZORI VJERE Komu se moliti protiv korone?