Dan života, kultura smrti, negativni demografski trendovi, iseljavanje iz Hrvatske, osobito Slavonije, uloga vjeroučitelja u prenošenju evanđeoskih vrjednota, blasfemije u javnom prostoru… Navedene aktualne teme ujedinjuje spektrom svoga zvanja i svojih zanimanja mr. Igor Jakobfi, teolog i vjeroučitelj rođen 1978. godine u Osijeku. Magistar je moralne teologije, predsjednik udruge »Prijatelji sv. Martina«, tajnik Ureda za promicanje socijalnoga nauka Crkve Đakovačko-osječke nadbiskupije i vjeroučitelj u tri belomanastirske srednje škole, gdje živi sa suprugom i dvoje djece.
MR. JAKOBFI: Na kraju svake kalendarske godine u našim je župama običaj predstaviti takozvanu statistiku župe, u kojoj se među ostalim predstave podatci o broju krštenih, vjenčanih i preminulih. Iz godine u godinu ti nas podatci sve više i više upozoravaju na vrlo zabrinjavajuću činjenicu da naša sela postaju sve opustošenija, da gradovi još samo preživljavaju zahvaljujući iseljavanju iz sela, a da se mladi ljudi sve rjeđe odlučuju za zajedništvo bračnoga i obiteljskoga života. Zasigurno postoje različiti više ili manje opravdani društveni, politički i gospodarski razlozi zašto je to tako. Nažalost, postoje i oni neopravdani osobni razlozi. Život s drugim i za drugoga shvaća se sve češće kao zaprjeka, a ne kao naravan način za vlastito samoostvarenje. Htjeti živjeti dobro i sretno duboko je utkano u ljudsko biće i razumljivo je da svatko od nas čini sve kako bi mu život dosegnuo puninu. Te isto tako da je život za drugoga prije žrtva nego nešto romantično što jamči prigodan i prolazan osjećaj ugode, ali upravo jer je žrtva, jer se drugoga prepoznaje kao blagoslov, a ne zaprjeka, daje puninu života, jamči istinsko dobro i sreću na koju je čovjek po svojoj naravi pozvan. Pa je stoga odgovor na pitanje je li život obezvrijeđen i ponižen zasigurno ne ako se pod životom isključivo misli na vlastito »ja«, razvoj i uspjeh, a zalaganje za život drugoga neopravdano, besmisleno i beskorisno zadiranje u tuđu privatnost. No ako život uključuje prepoznavanje drugoga kao dar i blagoslov, oduševljenost i skrb za život drugoga, a čini se da župne statistike ne idu tomu u prilog, možemo nažalost zaključiti da se život sve više obezvrjeđuje i ponižava.
MR. JAKOBFI: Nažalost, Slavonija i Baranja se osim s odumiranjem, kontinuirano suočavaju i s velikim iseljavanjem, što dodatno opterećuje ionako lošu demografsku sliku. Migracija je bilo i bit će ih, one same po sebi nisu loše. Čak štoviše, one mogu pozitivno pridonijeti vrijednosnomu, kulturnomu, ekonomskomu i inomu obogaćivanju naroda. Premda se mnogi odseljavaju zbog ozbiljnih nepremostivih i nerješivih materijalnih poteškoća, problem nastaje kada migracije poprime dimenziju euforije. Kada počne prevladavati mišljenje da je »ovdje« loše, a tamo u drugoj zemlji bezrezervno dobro. Da je ovdje loše samo zbog onih drugih kojima je dobro. Da ja i moja obitelj ne snosimo nikakvu odgovornost za loš život. Da moje nezalaganje oko stjecanja što boljih radnih kvalifikacija i nepristajanje na zaposlenje u manje atraktivnim zanimanjima nije u neposrednoj povezanosti s lošom vlastitom materijalnom situacijom. Da je negdje tamo bolje jer tamo nema korumpiranih, pokvarenih i željnih bogaćenja na tuđi račun. I uistinu tamo negdje je život zaista bolji, ali ne sam od sebe, nego upravo zbog dugotrajnoga osobnoga zalaganja koje pojedinci ulažu i nemalih žrtava koje podnose. Stoga svi imaju legitimno pravo odseliti se, biti slabije plaćeni u odnosu na domaće stanovništvo, živjeti u nekoliko kvadrata radničkoga hotela, dijeliti intimni higijenski prostor s desetak stranaca, i pritom biti na dobitku nekoliko stotina eura. Imaju pravo na to prije nego živjeti u skromnijim uvjetima u svom gradu ili selu u punom zajedništvu s obitelji, ali tek ako su prije donošenja tako prevažne životne odluke u obzir uzeli i vlastitu odgovornost za manjak općega dobra u vlastitoj domovini.
MR. JAKOBFI: Činjenica je da je mnogo toga što su izrekle političke elite u posljednja dva desetljeća, o izgradnji ekonomski konkurentne i socijalno osjetljive klime ili konkretnoga boljitka svakoga Slavonca i Baranjca, ostalo samo na razini pukih obećanja. Ipak, nepravedno bi bilo odgovornost svesti samo na lokalnu ili državnu vlast, premda ona snosi vrlo veliku odgovornost. Čini se da nismo ozbiljno shvatili riječi sv. Ivana Pavla II. izrečene prije gotovo trideset godina u dokumentu »Centesimus annus« da postkomunističke zemlje moraju usporedno s političkom i ekonomskom tranzicijom proći i onu moralnu. Tranziciju koja ponajprije uključuje rast u samoodgovornosti, radišnosti, povjerenju i društvenoj odgovornosti. Riječ je o obnovi za koju nikada nije kasno, koja može i mora započeti već danas, počevši od pojedinca i obitelji preko gospodarstvenika do političara. Tek kada svi nabrojeni počnu prepoznavati dobro drugoga kao da je vlastito, možemo očekivati ozbiljnije pomake k izgradnji povjerenja kao bitne dimenzije svakoga zdravoga društva. Neovisno o kakvoj je razini društvenoga života riječ, je li to obitelj, susjedstvo, radno mjesto, gospodarstvo ili država, povjerenje je bitna pretpostavka njihova postojanja. Bez njega nisu zamislivi nikakvi međuljudski odnosi, najjednostavnije rečeno, ono je jamac društvenoga života. Ako se naruši na samo jednoj razini, dugoročno će negativno utjecati na sve. Tek kada drugi počnu vjerovati u mene kao zaposlenika, poslodavca ili političara, tek tada otac i majka ne će pitanje o siromaštvu svoje obitelji, a poljoprivrednik ili poduzetnik o neuspješnosti svojega gospodarstva – tvrtke, ponajprije uputiti gradonačelniku, županu ili premijeru, već samima sebi, trudeći se u suodgovornosti s drugima oko izgradnje vlastitoga dobra i općega dobra ukupno.
MR. JAKOBFI: Raduje me jer postoji jedna, po broju doduše mala, ali po kvaliteti vrlo motivirana skupina vjernika laika od kojih su neki uključeni i u rad različitih vjerničkih društava. To su vjernici koji ne samo da redovito posjećuju socijalne tribine, nego se mnogi od njih aktivno i uključuju u raspravu, obogaćujući osobnim iskustvima zajedničko traganje za najprikladnijim modelima primjene učenja socijalnih enciklika u konkretnoj društvenoj stvarnosti. Ipak, koliko god je u manjim skupinama plodonosnije raditi, ne mogu ne izraziti određenu zabrinutost jer ne postoji šira zainteresiranost za teme koje obrađujemo na tribinama. Riječ je o ozbiljnom pastoralnom fenomenu koji bi svima nama koji se naviještanjem bavimo profesionalno trebao biti upozorenje i poziv da moramo uložiti dodatan napor u približavanju oslobađajuće snage evanđelja i na području društvenoga života.
MR. JAKOBFI: Crkva nije društvo misica kojemu je cilj preko noći izgraditi mir u svijetu, niti ima mehanizme prisile koji će ljude i strukture disciplinirati – učiniti ih pravednijima i solidarnijima. Crkva je zajednica vjernih koju je Krist ustanovio da na temelju iskustva euharistijskoga zajedništva svjedočki živi i u svijetu uprisutnjuje obrise novoga čovječanstva. I upravo je to njezina najveća obnoviteljska snaga svijeta. Drugim riječima mjera župnoga zajedništva, izgradnju kojega je na poseban način kao zahtjev postavila i naša Druga biskupijska sinoda, jest mjera uspješnosti koliko će Crkva snažnije i učinkovitije pomoći potrebitima. Stoga polazište od kojega Crkva mora započeti svoj hod prema njima jest i mora biti na prvom mjestu skrb za vlastite potrebite, koja će posljedično s jedne strane oduševiti svijet za konkretnu ljubav koja je u Crkvi prisutna, a s druge strane potaknuti same vjernike na iskorak prema potrebitima u društvu zalažući se za izgradnju svijeta po mjeri čovjeka. Ipak ne smije se zaboraviti troje: Crkva nema gotovih rješenja, zalaganje kršćana ne smije biti nestrpljivo i savršeno društvo ovdje na zemlji nije moguće. Crkva svoj socijalni nauk kojim rasvjetljava društvene nepravde i uskvasava društveni život trajno razvija u dijalog sa svijetom, pri čemu presudnu ulogu imaju laici. Upravo ih njihova svjetovna narav čini najprikladnijima da međusobno udruženo i u suradnji sa svim ljudima dobre volje trajno tragaju za dobrom drugoga kao da je vlastito. Međutim, koliko god truda čitava Crkva, a posebno laici uložili, neopravdano je očekivati značajne opipljive rezultate u bliskoj budućnosti. Opće dobro, njegova izgradnja nije reducirana na aktualnu sadašnjost, jer unatoč zahtjevu za velikim trudom i odricanjem u sadašnjem trenutku, rezultati će nerijetko postati vidljivi mnogo kasnije u budućim generacijama. Na kraju krajeva, krajnji cilj pomoći drugomu nije materijalno blagostanje u zemaljskom raju, nego samo doprinos izgradnji takvoga ljudskoga okoliša u kojem će pojedinci oslobođeni materijalne bijede moći tragati za Bogom kao vrhovnim dobrom.
MR. JAKOBFI: Nismo mi kršćani ti koji biraju komu ćemo biti poslani, nego je Bog taj koji nas šalje. Tako i nas danas šalje – poziva nas da pred sve prisutnijom potragom za instantnim rješenjima, površnošću i konzumizmom ne zatvaramo oči, a kamoli izražavamo hladnu i nemilosrdnu osudu, nego da ih shvatimo kao žalosti i tjeskobe preko kojih čovjek današnjega vremena upućuje apel i jauk. Kojega doduše nije svjestan, ali koji itekako odzvanja preko sve većega broja kronično nesretnih, depresivnih i nezadovoljnih ljudi. Upravo to iskustvo da dobra ovoga svijeta samo kratkoročno čine sretnim, da ne jamče potpunost, snažno je svjedočanstvo da naše ljudsko srce stremi k nečemu višemu, neprolaznomu. Upravo smo mi kršćani danas poslani baš takvim ljudima, da im u vjernosti spram Boga svojim zalaganjem za dobro svakoga čovjeka navijestimo neprolaznu evanđeosku poruku.
MR. JAKOBFI: Nakon zločinačkoga terorističkoga napada na francuski satirički časopis tadašnji francuski predsjednik je izrekao znakovitu izjavu: »Sloboda govora naša je svetinja i mi ćemo ju braniti pod svaku cijenu.« Očito je pri tome smetnuo s uma da su napadači na spomenuti časopis ono »pod svaku cijenu« proveli u djelo, ali na vrlo radikalan način. Razumljivo je da su svakomu njegove svetinje svete, ali kako to da se istodobno ne smatra obvezujućim izraziti uvažavanje i poštivanje tuđih svetinja? Proteklih mjeseci i tjedana svjedočili smo vrlo ružnu i uvrjedljivu ophođenju spram mnogobrojnih katoličkih svetinja. Posebno me se dojmila jedna. Nemali broj internetskih portala i njihovih posjetitelja tijelo sv. Leopolda Bogdana Mandića nazivalo je »smrdljivom lešinom«, »balzamiranom lešinom«, »trulom lešinom« ili pak samo »lešinom«, a vjernike koji su mu hodočastili zatucanima, glupima, praznovjernima, budalastima, a nerijetko i nekrofilima. Pitanja zašto si netko takvo što dopušta, kako obraniti dostojanstvo svojih svetinja i slična ne bi trebala zaokupljati one čije se svetinje napadaju jer su odgovori vrlo prosti. Netko si takvo što dopušta jer je ponajprije tužan, a tek posljedično zločest. Onaj tko je istinski sretan nema potrebu druge vrijeđati i činiti ih tužnima. Također, dostojanstvo katoličkih svetinja ne treba braniti od tužnih ljudi. Oni im dostojanstvo nisu ni dodijelili pa ga i ne mogu narušiti. Ali ono što sa svojim blasfemičnim izražavanjem i ponašanjem mogu jest razarati ukupno dobro društva raslojavanjem društvenoga tkiva, poticanjem na mržnju i nasilje. Bitnije bi bilo pitati se kako se trebaju katolici postaviti spram takvih ljudi kako bi se takve pojave iskorijenile ili barem svele na najmanju moguću mjeru? Treba li odgovoriti istom mjerom? Uvrjedom na uvrjedu? Ili možda nepreglednim izvođenjem više ili manje uvjerljivih dokaza da je riječ o svetinji, a prema tome i nepovrjedivu ljudskom pravu. Ako je svaki takav odgovor izvan okvira radosnoga življenja evanđelja, već u početku će biti osuđen na neuspjeh. Tužnih ljudi željnih rastuživanja i vrijeđanja drugih uvijek će biti, ali kada je u pitanju vrijeđanje svetinja, katolici se mogu i moraju trajno zalagati za izgradnju društva te tako pružiti svjedočanstvo sreće i oduševljenosti vlastitim svetinjama koje ih na tu izgradnju i obvezuju.
MR. JAKOBFI: Hvala Bogu pa legitimitet poslanja Crkve ne ovisi o medijskom senzacionalizmu, mišljenju javnosti, političkoj volji ili ekonomskim zakonitostima. Ipak premda mi kršćani račun ne polažemo ovomu svijetu, polažemo ga Bogu za ovaj svijet. Premda nekad u savjesti potpuno čisti, ne smijemo smetnuti s uma da smo poslani i »malenima« koje nam je najstrože zabranjeno povrijediti. Ali zabrinjava što se medijski nevoljko prate pozitivni doprinosi Crkve ili ako ih se katkada i poprati, nerijetko ih se prikazuje u negativnom svjetlu kao nazadne, konzervativne, glupe i slično, a sve s ciljem tobože nesebične skrbi za opće dobro društva. Tako je bilo i prošloga prosinca. Određeni novinari dali su se na nimalo lak posao, popisali su se grijesi biskupa, svećenika, vjeroučitelja, počupale su se izjave iz konteksta, odali su se hvalospjevi onima koji su uspjeli na što ružniji način progovoriti o crkvenim ranama i propustima, istaknulo se sve što u Crkvi ne valja, pa čak i više od toga. Kako ne bi bilo zabune, valja još jednom istaknuti: nema ničega lošega ako se progovara o nepoželjnim i negativnim pojavama u Crkvi, ali ni u kojem slučaju nije u skladu s pravednošću i poslanjem medija to da neke od njih sve više obuzimaju farizejsko licemjerje i cinizam namjesto poželjnoga konstruktivnoga praćenja i objektivnoga informiranja. Stječe se dojam da takav oblik medijskoga rada sve više dobiva na vrijednosti jer pruža neograničene mogućnosti za ostvarenje samopromocije pod krinkom skrbi za opće dobro, a istodobno ne zahtijeva gotovo nikakav intelektualni, etički, a kamoli duhovni napor. Dovoljno je prepustiti se primitivnim nagonima za preživljavanjem u sve većem i surovijem medijskom prostoru namjesto zahtjevnoga traganja za konstruktivnim rješenjima te licemjerno predstaviti osobnu dobrobit kao prokazivanje zloće s ciljem izgradnje općega dobra. Ipak, postoji jedno spomenuto ali, poslani smo i »malenima« koji nerijetko više ili manje namjerno zapostavljaju uočavati pozitivno, a ističu negativno. I upravo zbog njih prevelika javna i medijska senzibiliziranost za život Crkve može svima nama biti dobra prigoda za samoprocjenu i dodatan poticaj da evanđeoske vrijednosti živimo što autentičnije.
