Aktualne teme demografije, zaposlenja i reindustrijalizacije komentira mr. Marijan Ožanić, stručnjak koji je dvadeset godina radio u proizvodnji, u »Končaru«, bavio se razvojem tehnologija, a zatim dvadeset godina bavio se razvojem poduzetništva temeljenoga na znanju. Vodio je Tehnološki park Zagreb, koji je po svojim rezultatima na području inovacija, razvoja proizvoda i izvoza bio jedan od najboljih tehnoloških parkova srednje Europe. Napisao je i objavio sedam knjiga te stotine članaka o tim temama, održao mnogo predavanja i vodio jedan od studija na Zagrebačkoj poslovnoj školi. Od jeseni 2012. na Hrvatskom katoličkom radiju urednik je i voditelj emisije o poduzetništvu. Svaku svoju emisiju završava riječima: »Vjerujte u bolju Hrvatsku.«
MR. OŽANIĆ: Odgovor nije jednostavan i seže u samu bit razvoja novoga hrvatskoga gospodarstva nakon propasti komunizma. Da bismo mogli o tome govoriti, najprije nam trebaju biti jasni osnovni pojmovi – što je industrija, a što je reindustrijalizacija. U nas dominiraju ljudi koji o industriji, poduzetništvu i samom gospodarstvu nemaju pojma. Još su mi se nedavno razni naši znanstvenici čudili što govorim o industriji jer je »nastupilo vrijeme usluga«. A razgovor o industriji, posebno o reindustrijalizaciji, izazivao je podsmijeh. Vodeći su se »mudraci« smijali govoreći: »Zar ćemo ponovno graditi Željezaru Sisak?« Kada se govori o industriji, mnogi ljudi imaju sliku velikih dimnjaka, radnika u čeličanama, Charlieja Chaplina na industrijskoj traci i velikih komunističkih parola o »pretvaranju seljaka u radnike«. Međutim, oni u svojim glavama imaju sliku industrije XIX. i početka XX. stoljeća. Takvu industriju ni Zagreb ni Hrvatska više ne trebaju. I kada govorim o reindustrijalizaciji, sigurno ne mislim na ponovnu izgradnju stare industrije koja je propala. Možda je bolji naziv »nova industrijalizacija« koja se temelji na novoj industriji, poduzetništvu temeljenom na znanju. Kada sam u srpnju 2011. u Gradskoj skupštini govorio o potrebi reindustrijalizacije Zagreba, napala su me poslije u časopisu »Lider« dva sveučilišna profesora s tezom da je Zagreb preskup za industriju.
Početkom studenoga 2015. godine održao sam predavanje o reindustrijalizaciji, rekavši da dolazim s Hrvatskoga katoličkoga radija, gdje imam svoju redovitu emisiju o poduzetništvu. Moji gosti bili su poduzetnik dr. Ivica Siladić, čije poduzeće svojim proizvodima satelitske navigacije pokriva 80 posto indijskoga tržišta i velikoga broja drugih zemalja, te poduzetnik inženjer Zdravko Ivančić koji sa svojim poduzećem izvodi najsloženije proračune za projekte u Iranu. U emisiji prije toga gost mi je bio Zvonko Viduka, čije poduzeće izvozi svoje visokotehnološke proizvode u 40 zemalja svijeta. To je nova hrvatska industrija, industrija XXI. stoljeća koja nam treba, industrija temeljena na znanju, to je najbolji primjer hrvatske reindustrijalizacije.
Velika državna poduzeća za koja me pitate nisu najbolji primjer za reindustrijalizaciju, nego su to državna poduzeća koja zahtijevaju opsežno i pametno restrukturiranje koje bi ih moglo preobraziti u moderna poduzeća konkurentna na tržištu. Mi imamo primjere odličnih restrukturiranja u kojima su poduzeća nakon stečaja postala uspješna i konkurentna na svjetskom tržištu i koja sada zapošljavaju više ljudi nego što su ih imala u socijalizmu, a produktivnost im je deset puta veća. Imamo ljude koji su to proveli i znaju što treba napraviti.
MR. OŽANIĆ: Cijeli svoj radni vijek bavim se inovativnim radom, a tijekom rada u Tehnološkom parku Zagreb jako puno truda i energije uložili smo razvijajući inovativni rad i pružajući potporu inovatorima pri dolasku na tržište. U javnosti je uobičajeno sljedeće razmišljanje: »Mi imamo inovatore koji vani dobivaju mnogobrojne nagrade, oni su primjeri naše pameti, a država za njih nema sluha, ne pomaže im. I gdje bi nam bio kraj da podržavamo inovatore.«
Međutim, to jednostavno nije točno. Prvo treba reći da država, ministarstva, gradovi i županije daju jako puno novca inovatorima. I postoji snažna poduzetnička infrastruktura koja daje i savjete i obrazovanje i potporu inovatorima u njihovu razvoju. I sva kukanja inovatora preko medija nisu opravdana. Ako netko misli da je uloga države da umjesto inovatora nastupa na tržištu ili otkupljuje nečije »genijalne« inovacije, jako je u krivu. »Genijalni« inovatori koji svoje inovacije ne mogu nikomu prodati mene ne zanimaju. Zanimaju me samo inovatori koji postaju poduzetnici i kroz poduzetništvo nastupaju na tržištu. Inovacije služe samo zato da poduzetnici budu konkurentni na tržištu i to im daje jedinu vrijednost.
U Tehnološkom parku Zagreb svi su se poduzetnici bavili razvojem novih proizvoda, bili su inovatori, osvajali su stotine nagrada za svoje inovacije po cijelom svijetu, dobili su mnogo patenata, ali sve su te inovacije uspjele na tržištu i bile su temelj za rast i razvoj njihovih poduzeća i zapošljavanje. Time smo pokazali kako treba pristupati inovacijama. Naše društvo slabo razumije inovacije pa se u to područje ubacilo lukavo i spretno ponašanje pojedinaca koji su do vrhunca razvili »inovatorski turizam«. Savez inovatora Grada Zagreba to je razvio do savršenstva. Oni na trošak Grada Zagreba obilaze izložbe inovacija po cijelom svijetu od Malezije, Amerike do Moskve, troše golem novac, a možda putuju više i od Ministarstva vanjskih poslova. A nakon povratka prenemažu se pred političarima i kukaju kako ih nitko ne razumije, jer »samo što nisu potpisali velike ugovore«.
MR. OŽANIĆ: Mene jako rastužuje kada vidim da naši tehnički fakulteti imaju malo inovacija, malo se bave razvojem proizvoda za tržište i imaju malo patenata. Akademsko poduzetništvo uopće nije prisutno ili se pod tim pojmom skriva nešto što uopće nije poduzetništvo. Na primjer, američko akademsko poduzetništvo koje se temelji na znanstvenim rezultatima stvorenim na sveučilištu pokreće gospodarstvo. Na američkim fakultetima vlada poduzetnički duh, a studenti i profesori stalno razmišljaju o poduzetničkim projektima, mnogi osnivaju svoja poduzeća, znanstveni rezultati uvelike se patentiraju. Nažalost, taj poduzetnički duh ne vlada na našim fakultetima. U nas dominiraju istraživanja samo za objavljivanje u stranim časopisima, završavaju »u ladicama« i od njih ima malo realne koristi. A primjera suradnje znanosti i gospodarstva ima vrlo malo jer je u većini slučajeva znanstvena zajednica sama sebi dovoljna, odvojila se od gospodarstva i živi u svom posebnom izoliranom svijetu.
MR. OŽANIĆ: Mislim da nije u pitanju politička volja jer ne vjerujem da netko u politici ima nešto protiv toga da se više povežu znanost i gospodarstvo. Vjerujem da je u pitanju obično neznanje jer ne znaju što i kako to napraviti. Treba samo pogledati kroz ovih tridesetak godina tko su sve bili ministri znanosti i obrazovanja. U mnogo slučaja to su bili filozofi te u velikom broju liječnici. A ni jedna ni druga profesija o gospodarstvu, inovacijama i razvoju proizvoda za tržište i o poduzetništvu ne zna ništa. Političari smatraju da je dovoljno da netko ima doktorat iz bilo kojega područja pa da može biti ministar ili ministrica znanosti. Nažalost, ni inženjeri kada su postali ministri znanosti nisu puno napravili. Meni se čini da je jedan od problema i u tome što ministre znanosti i obrazovanja već na početku »pojedu« golemi problemi u obrazovnom sustavu, od srednjih škola do fakulteta, i kroz cijeli svoj mandat većinu vremena bore se sa sindikatima, s medijima, bave se plaćama profesora i učitelja, financiranjem sustava i raznim reformama. I nemaju vremena baviti se znanošću, vezom znanosti i gospodarstva i onim temama koje su na području razvoja gospodarstva nužne za razvoj Hrvatske. A većina od njih nikada nije bila u gospodarstvu i ne znaju što bi trebali napraviti.
Dok sam vodio Tehnološki park Zagreb, upoznao sam nekoliko doministara znanosti i obrazovanja koji su bili zaduženi za znanost, tehnologiju, tehnološke i znanstvene parkove te za razvoj poduzetništva temeljenoga na znanju. Iznenadio sam se njihovu nepoznavanju problematike. A neki su svoje neznanje prikrivali arogancijom.
MR. OŽANIĆ: Država posjeduje golemu imovinu koja u velikoj mjeri stoji neiskorištena jer godinama nije znala što s tim napraviti. Tu imovinu čine nekretnine, npr. bivše vojarne, te mnogobrojna, uglavnom neuspješna državna poduzeća, i treba imati mnogo znanja i iskustva da se nešto od toga napravi. Mogu istaknuti jedan pozitivan i jedan negativan primjer koji dosta govore o tom problemu. Pozitivan primjer je u Križevcima, a negativan, nažalost, u Zagrebu. U Križevcima su 2016. godine bivšu vojarnu uz pomoć sredstava EU-a pretvorili u veliki Tehnološki park od 8490 m2 u kojem će razvijati poduzetništvo.
Dvadeset godina sanjao sam da Zagreb dobije takav objekt, kakav poduzetnici Zagreba zaslužuju. Na kraju sam najviše energije uložio u projekt »Zagrebačkoga tehnopolisa«, »tehnološkoga grada na Savi«, od 200 000 m2, prave naše Silicijske doline koja bi trebala biti realizirana na prostoru »nesuđene« Sveučilišne bolnice Zagreb, u naselju Blato, uz Savu, na zapadnom ulazu u Zagreb. Objekt se stalno uništava, već su ukradeni veliki transformatori, svakodnevno se odnose prozori, a prostor sada služi za skladištenje razne robe. Svi mi građani Zagreba financirali smo izgradnju svojim samodoprinosom. Kada je 1995. zaustavljena gradnja, gotovo 40 posto objekta bilo je završeno. Danas je Zagreb okružen trgovačkim centrima, u kojima stotine stranih dućana prodaju stranu robu. A ja sam sanjao da Zagreb na svojim »ulaznim vratima« bude okružen tehnološkim parkovima, u kojima će stotine naših poduzetnika proizvoditi robu za strana tržišta. A kruna svega bio bi Tehnopolis na Savi. Stotine poduzetnika, velikih i malih poduzeća smjestilo bi se u tom velikom objektu i zapošljavalo tisuće zaposlenika.
Pisao sam projekte, držao predavanja, nastupao na televiziji, zainteresirao naše iseljenike, moguće investitore, a sve moje aktivnosti bile su samo »lajanje na mjesec«. U Gradu nisam našao sugovornika koji bi išta razumio o čemu govorim.
MR. OŽANIĆ: Nažalost, ima ih mnogo, ali usredotočit ću se na one koji se često čuju u gospodarstvu. Na primjer, menadžer ne treba biti stručnjak jer ima stručnjake oko sebe. To je jedno od najčešćih, najštetnijih, ali općeprihvaćenih stajališta. To je donijelo mnogo štete i zla u našem društvu jer opravdava postavljanje potpuno nekompetentnih ljudi na važna rukovodeća mjesta. To zastupaju ljudi koji nemaju pojma što rade menadžeri, a što stručnjaci. Stručnjaci izrađuju prijedloge, a menadžeri donose odluke. A za odluke treba puno znati. Menadžer mora znati izabrati stručnjake i razumjeti što mu govore i predlažu. I zato mora biti stručnjak.
Nadalje, teza da je Zagreb preskup za industriju užasavajuća je tvrdnja koju sam godinama imao prilike slušati u Gradskom poglavarstvu, a zastrašujuće je da su to zastupali i neki profesori s Ekonomskoga fakulteta. Stvorena je komotna situaciju u kojoj je Gradsko poglavarstvo imalo »opravdanje« da se ne bavi ni industrijom ni poduzetničkim zonama ni poduzetništvom. Pa se pročelnik mogao u miru posvetiti pisanju knjiga poezije i inovatorskomu turizmu. Zagreb je, naravno, preskup za industriju koja proizvodi serije jeftine robe, za što je potrebna neobrazovana, jeftina radna snaga kakva se može naći npr. u Bangladešu. Jako je žalosno ako se logika takve industrije rabi za razgovor o razvoju grada. Ali Zagreb nije preskup za industriju XXI. stoljeća, industriju znanja koja treba razvoj, istraživanje i obrazovanu radnu snagu. U Zagrebu su tvornice, npr. Transformatori u Jankomiru, koje su konkurentne na svjetskom tržištu, gotovo svu proizvodnju izvoze, zapošljavaju i dobro plaćaju visokoobrazovanu radnu snagu. Od njih nikada nisam čuo da je Zagreb preskup za industriju.
Sljedeća je tvrdnja da će makroekonomisti pronaći rješenje za probleme gospodarstva. Tako u temama o gospodarstvu dominiraju makroekonomisti. U jednom uglednom poslovnom časopisu poznati ekonomist rezolutno je napisao: »U stvaranju nove arhitekture hrvatske industrije Vladi preostaju samo fiskalne i porezne politike…« Teza toga cijenjenoga ekonomista može potaknuti izvozne mogućnosti gospodarstva na isti način kao da kažemo da će »samo Zakon o športu omogućiti da Dinamo uđe u Ligu prvaka i da je to jedino što možemo učiniti«. Zakonom se mogu regulirati pravila igre, sudačka pravila i širina igrališta. Ali u utakmicama (i tržnim i nogometnim) pobjeđuju dobri igrači i dobre momčadi, oni koji postižu golove. Kao što u nogometu, u prvom redu, trebamo igrače koji će biti sposobni zabiti gol, tako i u gospodarstvu trebamo poduzeća koja će znati i moći prodati svoj proizvod na svjetskom tržištu. Trebamo stvarati nove, konkurentne proizvode i nova, poslovno efikasna poduzeća. I Vlada mora pomagati u tom procesu. Sama porezna i fiskalna politika ne će stvoriti nove proizvode konkurentne na svjetskom tržištu, ne će dati sposobnost za razvoj onima koji tu sposobnost nemaju. Naravno, porezna i fiskalna politika mogu stvoriti okvir u kojem će poduzetnici lakše poslovati i biti motiviraniji za izvoz. Ali to nije dovoljno i sigurno nije »jedino što nam preostaje«.
MR. OŽANIĆ: U cijeloj 2017. godini tema demografije i iseljavanja ušla je u središte pozornosti. To je »pitanje svih pitanja« koje zahtijeva poduzimanje izvanrednih mjera. Demografska izvješća i prognoze profesora Stjepana Šterca toliko su crne i dramatične da ih više nemam snage čitati. Siguran sam da Vlada želi na najbolji način riješiti taj ključni problem s kojim se suočava cijelo društvo. Ali to je problem koji se ne može riješiti u okviru socijalne obiteljske politike, dječjim doplatcima i porodiljnim naknadama, nego djelovanjem u svim segmentima društva i rješavanjem uzroka. Hrvatska se smanjuje jer se mladi iseljavaju i rađa se sve manje djece. Mislim da to dolazi u prvom redu zbog krize i lošega gospodarstva. Dakle mnogo je ljudi ostalo bez posla, nema dovoljno radnih mjesta i ljudi traže posao u inozemstvu. Zbog toga se mladi teže odlučuju za više djece jer je ekonomska sigurnost bitna za obitelj. Nadalje, u mnogim našim državnim organizacijama, institucijama i poduzećima odnosi su poremećeni i vlada destimulirajuća negativna kadrovska selekcija koju mnogi više ne mogu izdržati. U društvu dominiraju nekompetentni, trećerazredni ljudi koji su u svemu zakočili razvoj. Također, kroz medije se provodi »specijalni rat protiv Hrvatske«. Svakodnevnim pričama kako je u Hrvatskoj grozno, kako je vani super nagovaraju mlade da se isele i uvjeravaju ih da je to »cool«. Razara se društvo, potiču sukobi, razvija pesimizam, uništava samopouzdanje i razaraju društvene vrijednosti. Zato se ne iseljavaju samo oni koji nemaju posla, nego odlaze i oni koji imaju dobro plaćene poslove jer su ih mediji uvjerili da Hrvatska nema budućnost. Sljedeći je problem što se u društvu agresivno napadaju svi oni koji se zalažu za obitelj i obiteljske vrijednosti.
Trendovi u Europi i ostalom suvremenom svijetu takvi su da se mladi usmjeravaju samo na traženje ugode i osobnoga, površnoga zadovoljstva. A obitelj traži odgovornost, ljubav i pružanje ljubavi drugima, što više nije »moderno«.
Velik dio problema riješit će se razvojem gospodarstva i otvaranjem novih radnih mjesta. Pozitivni pomaci već se vide. Ali je nešto još važnije. Stvaranjem hrvatske države 1990. ljude je, a posebno mlade, ponio val optimizma i vjere u budućnost te su svoju novu državu htjeli graditi svojim obiteljima. Ubrzo nakon toga društvo se počelo razarati, optimizam je nestajao, zavladao je pesimizam i depresija i to nije ozračje u kojem se stvaraju velike obitelji. Zato treba ponovno stvoriti ozračje povjerenja u budućnost, povjerenja u društvo i društvene vrijednosti, kakvo smo imali početkom devedesetih.
Gdje god mogu i kad mogu, a posebno u svojim emisijama na Hrvatskom katoličkom radiju, borim se protiv toga razarajućega pesimizma ističući mnogobrojne pozitivne i optimistične primjere o kojima glavni mediji govore jako malo. Na primjer, naši mediji Slavoniju prikazuju kao nesretno, turobno mjesto iz kojega se svi trebaju odseliti. U razgovoru mi je Denis Sušac, poduzetnik iz Osijeka, rekao da mladi ljudi svojom inicijativom donose optimizam i perspektivu Osijeku. Otvorili su 1000 novih radnih mjesta, izvoze u cijeli svijet, pozivaju ljude da dođu u Osijek raditi, aktivni su u svojoj zajednici, pokreću gospodarski razvoj Osijeka, svojim entuzijazmom i upornošću stvaraju novo društvo i pokazuju kakva bi Hrvatska mogla biti i kakva će, vjerujem, uskoro i biti. Ili primjer iz Preloga, maloga mjesta iz Međimurja koje je okruženo gospodarskim zonama i halama 50 uspješnih, modernih tvornica i ima najbrži gospodarski rast u Hrvatskoj. Ljudi se iz Preloga ne iseljavaju, nego se doseljavaju u Prelog. Preloški gradonačelnik Ljubomir Kolarek i poduzetnik Mario Petković govorili su o »gospodarskom čudu u Prelogu«. Zaključili smo: »Da imamo 100 Preloga, Hrvatska bi bila kao Švicarska.« Znači, može se.
