MR. MARKO GRUBIŠIĆ, PREDSJEDNIK HRVATSKOGA DRUŠTVA POLITIČKIH ZATVORENIKA Nakon »hajke širokih razmjera« nije moglo biti neosuđenih

Mr. Marko Grubišić
Snimio: B. Čović | Mr. Marko Grubišić

Povodom nedavnoga Europskoga dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima visoki državni dužnosnici, kao i nekoliko udruga u Hrvatskoj, odali su počast žrtvama, objavljeno je nekoliko ozbiljnih novinskih napisa o toj problematici, uz, dakako, nezaobilazna i očekivana prozivanja i optužbe od ljevičarskih novinara i predstavnika točno određenih nevladinih udruga na račun Hrvatske, hrvatskih vlasti, pa i cijeloga hrvatskoga naroda. U tom raznolikom spektru istaknutih aktera dobro je čuti što o tom danu, žrtvama i progoniteljima misli netko niz »baze«, tko je na vlastitoj koži osjetio sve zlo totalitarnoga režima. Jedan od zasigurno mjerodavnih sugovornika je i mr. Marko Grubišić, sadašnji predsjednik Hrvatskoga društva političkih zatvorenika.

Rođen je u Imotskom 1958., a šesteročlana obitelj mu se već sljedeće godine odselila iz Sovića, Bobanove Drage, u Slavonski Brod, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Upisao je Ekonomski fakultet u Zagrebu, gdje je, kako često ističe, zbog redovitoga pohađanja misa zadušnica za kardinala Alojzija Stepinca bio označen kao »nacionalist«, čak i »kleronacionalist«.

Zajednička patnja zbližava ljude
G. Grubišiću, predstavite nam na početku Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, njegovu povijest, broj podružnica, članova i slično.
»Po zadnjoj rekonstrukciji Službe državne sigurnosti, tj. Udbe, zaključno sa 31. prosinca 1990., od njihova 851 djelatnika u tom trenutku, njih 754 prešla su u nove hrvatske službe: SZUP, SIS, HIS, pa kad se to pomnoži sa suradnicima i ešalonom doušnika, i to na visokim pozicijama u politici, gospodarstvu, osobito financijskim institucijama i drugdje, dobije se odgovor na mnoga pitanja koja se stalno nameću!«

MR. GRUBIŠIĆ: Pokušat ću odgovoriti na vaša pitanja kroz kronologiju, rekao bih kronologiju života Hrvatskoga društva političkih zatvorenika (HDPZ). To je jedna velika hrvatska obitelj koja živi upravo svoju 27. godinu postojanja, a živi smo zato što smo homogena cjelina. Od početnih oko 44 000 članova godine 1990., još nas je živih oko 6500. No sve više nam pristupaju pridruženi članovi. Dobro smo organizirani i imamo podružnice gotovo u svim županijama te u Bosni i Hercegovini. Ljude ništa ne može tako zbližiti kao zajednička patnja, zajednička žrtva za ideju, osobito ideju samostalne hrvatske države, koja je ostvarenje svih uzničkih snova, ali i neprospavanih noći po jugokomunističkim kazamatima. To nas i danas drži, jer naša ljubav prema domovini nije pitanje trenutka, nije pitanje boljega ili lošijega standarda. Zato trajemo i opstali smo od 17. veljače 1990. kad je društvo osnovano u kongresnoj dvorani Ekonomskoga fakulteta u Zagrebu. Za prvoga smo predsjednika tada izabrali dr. Marka Veselicu, a kasnije su to bili Drago Stipac, Kaja Pereković, Jure Knezović, Alfred Obranić i evo posljednje četiri godine moja malenkost. Točan broj političkih zatvorenika od 1945. do 1990. još nije utvrđen, ali ih je bilo više od 130 tisuća! Broj osuđenica, političkih zatvorenica, zna se preciznije, bilo ih je u tom istom razdoblju osuđeno 3016 na ukupno 12 297 godina zatvora. Neke od njih osuđene su i na smrt, neke na dugogodišnje kazne od 10, 15 i 20 godina. Ako se preračuna, prosječno su robijale četiri godine. Nažalost mnoge od njih nikad nisu postale majke te im je uništen život.

Možete li ukratko opisati odnos dosadašnjih političkih opcija na vlasti prema vašemu društvu? Tko vas je doista podržavao, a tko ignorirao i »kočio« svaku vašu djelatnost?

MR. GRUBIŠIĆ: Do g. 2000. bili smo podržavani i moralno i materijalno pa je uz članarinu društvo moglo egzistirati te podnijeti financijske troškove izdavanja našega glasila »Politički zatvorenik«, koji je tada bio mjesečnik i ujedno proglašen najbolje uređenim glasilom političkih zatvorenika od naše međunarodne udruge »Interasso«, a podrazumijeva konkurenciju svih listova koji se izdaju u postkomunističkim zemljama. Vrijedno je napomenuti da je glavni urednik našega glasila već dugo godina dr. Tomislav Jonjić, koji je naslijedio Andriju Vučemila, i on ima najveće zasluge za njegov doista kvalitetan sadržaj. Za glasilo pišu ugledni povjesničari: dr. Anđelko Mijatović, dr. Vladimir Gajger, dr. Zlatko Hasanbegović, Ljubo Brdar, Alfred Obranić, Ivan Gabelica, Maja Runje, dr. Vjeko Božo Jarak, dr. Radovan Kranjčev, dr. Drina Blažeković, mr. Marijan Čuvalo i drugi. Ne trebam posebno objašnjavati da je g. 2000. bila prekretnica, dakako, u negativnom smislu, odnosa hrvatskih vlasti prema našemu društvu.

Izgurani smo na marginu političkoga života 
Zasigurno naslućujete razloge te promjene!

MR. GRUBIŠIĆ: Kad se uzme u obzir koliko su politički zatvorenici sudjelovali u najbitnijem razdoblju, tj. stvaranju višestranačja, onda s ponosom ističem da su lideri i vodeći nositelji većine tada osnovanih stranaka u novoj hrvatskoj državi bili odreda politički zatvorenici pa utemeljeno mogu reći da su tada stranke, kao i njihovi vođe, izgledale puno ozbiljnije i vjerodostojnije te se sigurno nisu doimale kao danas – »zatvoreni klubovi«, u kojima se vodi briga više o osobnim, a ne o nacionalnim interesima. Ni ta »devalvacija« utjecaja političkih zatvorenika na stanje u hrvatskom društvu, koji su nakon 27 godina izgurani na marginu društveno-političkoga života, nije slučajan proces.

Kratko rečeno, nekomu je bilo u interesu da izgubite utjecaj kakav ste imali devedesetih?

MR. GRUBIŠIĆ: Takvih je jako puno, od onih koji su sprječavali svaku pomisao na lustraciju do onih koji osporavaju da se otvore svi arhivi. Kad kažem svi, onda ne mislim samo na one iz »državnoga arhiva« ili zagrebačke »kockice«, dakle, bivšega komunističkoga Centralnoga komiteta, arhive bivših partijskih gradskih komiteta, nego i arhive policije, suda, HRT-a, zagrebačkoga, zadarskoga i drugih sveučilišta, itd.

Kako ocjenjujete odnos sadašnjih medija prema djelatnosti vašega društva i njegovim članovima?

MR. GRUBIŠIĆ: Što se tiče medija, bit ću izravan. Bili smo ne samo diskriminirani od 2000., nego smo bili onemogućeni poslati bilo kakvu poruku hrvatskoj javnosti! Tek prije nepune dvije godine poboljšava se odnos medija prema nama političkim zatvorenicima.

Krimen: rušenje poželjne liste i “Marijane” bez Tita 
Prijeđimo na Vaš konkretan »slučaj«. Kada ste, zbog čega i na koliko bili osuđeni te gdje ste izdržavali kaznu zatvora?

MR. GRUBIŠIĆ: Moj politički »angažman«, ako to možemo tako nazvati, počinje po »njihovu« mojim rođenjem, a ja sam shvatio da sam ušao u politiku onu noć kad sam se našao u samici istražnoga zatvora u Petrinjskoj 18 u Zagrebu. Osobito sam shvatio da sam duboko u politici kada sam nakon pet mjeseci pritvora osuđen na kaznu zatvora od četiri godine te proslijeđen u lancima i mračnom furgonu u Lepoglavu na izdržavanje kazne, dakle bez puštanja iz pritvora!

»Točan broj političkih zatvorenika od 1945. do 1990. još nije utvrđen, ali ih je bilo više od 130 tisuća! Broj osuđenica, političkih zatvorenica, zna se preciznije, bilo ih je u tom istom razdoblju osuđeno 3016 na ukupno 12 297 godina zatvora. Neke od njih osuđene su i na smrt, neke na dugogodišnje kazne od 10, 15 i 20 godina. Ako se preračuna, prosječno su robijale četiri godine.«

Suđen sam po čl. 134. stav 3. tadašnjega KZ-a SFRJ – što je »politički« član, a skraćeno nacionalizam ili »širenje nacionalizma te netrpeljivosti između naših naroda i narodnosti«. Zapravo, kad bi imali toliko prostora i objavili dijelove te presude, svaki bi se vaš čitatelj upitao što je zapravo krimen. Lako bi se došlo do zaključka da su u to vrijeme »oni« mogli izrežirati politički proces po za »njih« idealnom scenariju, a tko će biti žrtva, to njih nije interesiralo.

Konkretno, tijekom boravka pete godine u studentskom domu na zagrebačkoj Lašćini skupina studenata u kojoj sam bio i ja odlučila je rušiti listu kandidata u tzv. samoupravljačku skupštinu spomenutoga doma te smo zahtijevali na izbornoj skupštini da se njih jedanaest izabere javno podizanjem ruku svih prisutnih. Tako smo učinili ono što se nametnutoj listi aktivista SK-a u domu nije svidjelo, tj. srušili smo njihovu listu i izabrali jedanaest drugih studenata od kojih nitko nije bio u Savezu komunista! To je razbjesnilo prisutne iz općine Maksimir poslane iz Gradskoga komiteta da nadziru izbore, te već sutradan šalju izvješće i alarmiraju sve potrebne snage iz tadašnje »kockice« – CK SKH!

Nedugo zatim, 23./24. listopada 1982. slavili smo rođendan u domu i pjevali pjesmu »Marijane, Marijane«, koja je teško povrijedila studenta Dušana Čelara jer je dio teksta »naprijed partizani« i ime Titovo zamijenjeno imenom Isusovim, Zrinskim i Frankopanima, te imenom Dinamovim! Nakon što nas je spomenuti student prijavio verbalno smo se sukobili, što je već sutradan rezultiralo organiziranjem hajke od tadanje Službe državne sigurnosti na studente nacionaliste u studentskom domu na Lašćini.

»Pohapsiti studente hrvatske nacionaliste!«
Saznali ste kasnije, možda, imena »drugova« koji su donijeli odluku o progonu lašćinskih studenata?

MR. GRUBIŠIĆ: Iz arhiva, tek ove g. 2017., doznao sam da smo kao »grupa nacionalista« bili pod nadzorom već dvije godine prije uhićenja, a u Gradskom komitetu Zagreba već u svibnju/lipnju 1982. vođeni su razgovori kako provesti akciju Lašćina i »pohapsiti« studente koji djeluju »s pozicija hrvatskoga nacionalizma«, te su uputili »drugarsku« kritiku na »budnost« aktiva SK-a među studentskom omladinom, posebice u studentskom domu na Lašćini.

Predlažući hitnu »akciju Lašćina«, na toj sjednici sudjelovali su Josip Vrhovec, Celestin Sardelic, Kolja Družić, Vjekoslav Koprivnjak, Zdravko Mustać, Josip Gobac, Miroslav Cukon i još neki. Zanimljivo je spomenuti da dok su oni dogovarali hajku na mene i moje kolege, mi smo mirno spavali i ne sanjajući što nam slijedi jer smo živjeli potpuno normalno, kao i ostali studenti. Možda jedina razlika što moji prijatelji i ja nikada nismo prešućivali ili skrivali pripadnost svojoj vjeri i narodu i u tom nismo vidjeli ništa loše, naprotiv! Kasnije sam tek shvatio koliko je to bilo opasno za nas, ali već je slijedilo uhićenje 11. studenoga 1982.

Hapšenje – scenarij zastrašivanja
Budući da još uvijek ima popriličan broj onih koji spominju »komunizam s ljudskim licem« u ondašnjoj Jugoslaviji/Hrvatskoj, ispričajte nam barem nekoliko detalja uhićenja.
MR. GRUBIŠIĆ: Akcija koju je proveo tadašnji Republički sekretarijat unutarnjih poslova (RSUP) s velikim brojem »milicije«, civila, specijalne milicije sa psima, specijalnih vozila, uz velik broj tzv. »marica« s rotacijskim svijetlima, bila je gotovo neviđena do tada. Bilo je to rano ujutro oko 4 sata. Stravična hajka, cijeli dom bio je opkoljen, a u moju sobu, u kojoj je uhićen i moj cimer Milan Sušac iz Čitluka, upalo je gotovo 15 što civila što uniformiranih milicajaca. Kada su nas u lisicama izgurali na hodnik te ispred paviljona, pomislio sam: »Nešto se u Hrvatskoj veliko događa« jer su u tom trenutku privodili još 30-ak mojih prijatelja, kolega i kolegica. No jedini smisao te »hajke širokih razmjera« bio je – napraviti scenarij, nakon kojega ne može biti neosuđenih, tj. zaplašiti studente za barem sljedećih desetak godina. Na žalost našu, to im je i uspjelo.

 

»Putovnica mi je vraćena tek 1990.« 
Što se događalo s Vama nakon izlaska iz zatvora?

MR. GRUBIŠIĆ: Poslije izlaska iz zatvora Lepoglava upućen sam u tadašnju vojsku JNA, i to u Prokuplje, 30-ak km južno od Niša. Čovjek si može samo zamisliti kako mi je bilo u JNA nakon što sam bio u zatvoru kao »hrvatski nacionalist«. Vratio sam se u Zagreb 1987. nastaviti studij na Ekonomskom fakultetu, no program se promijenio nekoliko puta pa je razlike ispita bilo mnogo! Ipak, nisam dao da me slome ni fizički, ni duhovno, ni moralno te sam uspio ne samo diplomirati, nego kasnije i magistrirati na vanjsko-trgovinskom poslovanju, čime se i u praksi bavim posljednje 24 godine! Očekivano, cijelo vrijeme do 1990. godine pratili su moje kretanje i privodili me šest puta. Zaključali bi me po 24 sata opominjući me da ne smijem odlaziti u studentske domove i studentski centar jer bih svojom nazočnošću mogao negativno utjecati na ostale studente. Putovnica, koju su mi oduzeli 1982., vraćena mi je tek uspostavom nove vlasti 1990.

Bilo je puno i drugih neugodnosti, npr. kad sam jedno vrijeme živio u Sinju zbog obiteljskih razloga, g. 1989. opkolili su kuću u kojoj sam živio s trudnom suprugom, »uhapsili« me i optužili da sam postavio bombu pod spomenik »palih boraca« u Hrvacama, te me htjedoše ponovno osuditi na robiju! Slučajnost je htjela da sam imao tvrd alibi jer tih dana nisam uopće bio na tom području. Zašto to spominjem? Ima velikoga razloga. Zato što su te iste osobe tadašnje Udbe, tj. modernijega naziva Službe državne sigurnosti, koje su kreirale takve monstruozne podvale s ciljem uništenja mene i sličnih meni, vodeće i u novoj hrvatskoj državi! Koliko god se upirali novi vlastodršci to objasniti već otrcanim razlozima oprosta, pomirbe, rata itd., nedopustivo je ono što je činjenično i na papiru, a vrijedno je spomenuti, ako treba po stoti put, da su po posljednjoj rekonstrukciji Službe državne sigurnosti, tj. Udbe, zaključno sa 31. prosinca 1990., od njihova 851 djelatnika u tom trenutku, njih 754 prešla u nove hrvatske službe: SZUP, SIS, HIS, pa kad se to pomnoži sa suradnicima i ešalonom doušnika, i to na visokim pozicijama u politici, gospodarstvu, osobito financijskim institucijama i drugdje, dobije se odgovor na mnoga pitanja koja se stalno nameću! Kao npr. zašto nije provedena lustracija, zašto se toliko dugo štitila ploča s natpisom zločinca, čijim imenom ne želim oskvrnuti ovaj list, i slično!

Na robiji su me očuvali vjera i šport 
Da se vratimo još malo na zatvorske dane. Kako ste kao mlad čovjek, student, izdržali robiju?

MR. GRUBIŠIĆ: Što se tiče zatvoreničkih dana u Lepoglavi, mogu reći da sam vjerojatno imao dobru »šifru« za robijanje. Prihvatio sam, tj. pomirio se s tom činjenicom da sam tu gdje jesam i da je sljedeće četiri godine to jedini život i jedino okruženje. Na meni je bilo postaviti se prema zatvorenicima, izgraditi svoj status, što među takvim ljudima nije lako, ali prije svega ostati čovjek. Siguran sam da je iskustvo koje sam ponio iz tih dana neprocjenjive vrijednosti i usudim se reći da me je obogatilo kao čovjeka. Mislim da sam se izgradio u bolju osobu nego što bih bio da kroz takav »pakao« nisam prošao. Istina, platio sam visoku cijenu, ali spoznaje o sebi, o emocijama koje čovjek posjeduje mogu najdublje biti dodirnute samo u posebnim uvjetima, tamo gdje vrijeme stoji, a intenzitet osjećaja koji navire proizvodi nekakav čudan adrenalin, za koji nikad ne bih znao da ga posjedujem da se nisam našao u takvim uvjetima. Činjenica je da je patnja puno dublji i intenzivniji osjećaj od bilo kojega zadovoljstva i ugode i neizbježno obogaćuje dušu, otvara nove spoznaje za nove osjećaje. Zato danas ne mogu ne primijetiti patnju drugih ljudi i kroz empatiju biti solidaran s drugima. Na žalost, današnja svakodnevnica i tempo života osudio je ljude na površnost, ispraznost, nerazumijevanje za drugoga!

Ne zamjerite, ali nadam se da im ne ćete valjda još i zahvaliti što su Vas zatvorili?

MR. GRUBIŠIĆ: Mnoge su uspjeli zatvorom poniziti, pobijediti ih, baciti na koljenja, no ja sam se po izlasku osjećao kao da sam dobio još jednu diplomu, koja me kvalificira za najviše socijalno razumijevanje! Jedne prigode za govornicom u šibenskoj vijećnici upitao me biskup Ante Ivas, nakon što sam se šalio na račun svoje robije: »Pa dobro, Marko, što te drži u tako dobroj energiji, što te je očuvalo«? Rekao sam mu: »Otče biskupe, postoje dvije stvari koje su me na robiji očuvale: vjera i šport.« Danas to nije samo moj moto, to je moja svakodnevnica, moj način života!

Profesor Fakulteta političkih znanosti vezao me za radijator i mučio 
Kako je moguće da nitko ništa ne poduzima budući da ste imenom i prezimenom prozvali progonitelje? Ima li barem etičkih osuda?
MR. GRUBIŠIĆ: Samo ću spomenuti da su neki od njih iz tzv. »Lašćinskoga procesa« zauzeli visoke pozicije u mladoj hrvatskoj državi, kao što su Franjo Vugrinec, Mišo Deverić, Darko Starčević, Goran Ljubičić Gejo, a čak za savjetnika za sigurnost tadašnjemu predsjedniku dr. Franji Tuđmanu instaliran je Ante Barišić, koji me je vezao lisicama za radijator, držao na detektorima danima iznuđujući odgovore, kako bi me optužio za teška djela diverzije o kojima nisam imao pojma. Inače je radio po »pitanju« klera te se hvalio kako je uhodio i ozvučio Kaptol. Najporaznija je za naše hrvatsko društvo činjenica da je takva osoba danas predavač na Fakultetu političkih znanosti, odgaja našu djecu, naše studente. I to se sve događa uz činjenicu da hrvatska država postoji 27 godina. To je ono što teško podnose hrvatski politički zatvorenici. Mnogi više nisu među nama, a napustili su ovaj svijet sa spoznajom da ni hrvatska država za koju su dali toliku žrtvu ni jednim konkretnim djelom kroz svoje institucije nije osudila jugoslavenski državni terorizam! Porazno je da je tu činjenicu do sada utvrdio jedino njemački sud u poznatom procesu Perkoviću i Mustaću!

IZVORGlas Koncila br. 36/2017.
Prethodni članakUDRUGA »MOJE DIJETE«, SOLIN Skrb za djecu s poteškoćama u razvoju
Sljedeći članakKAPELA MARIJE KRALJICE MIRA U DOBRIM ZDENCIMA Bl. Stepinac blagoslovio temeljni kamen