MR. MIRKO ĆOSIĆ, AUTOR KNJIGE »PRIJEPOR CRKVE I KOMUNIZMA« Mjesto rođenja Hrvatske izvire iz Stepinčeve sudbine

Mirko Ćosić

»Prijepor Crkve i komunizma (s posebnim osvrtom na stanje u bivšoj Jugoslaviji)« naslov je knjige mr. Mirka Ćosića, objavljene nedavno u izdanju Naklade »Dominović«. Trajna aktualnost teme, pa i ususret Danu pobjede i domovinske zahvalnosti te Danu hrvatskih branitelja, 5. kolovoza, navela nas je na razgovor s autorom, rođenim 1969. u Kupresu. Diplomirao je na Šumarskom fakultetu, a stekao je i zvanje teologa na Institutu za teološku kulturu laika na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Objavljuje teološke, književne i politološke radove. Suprug je i otac četvero djece. Za »Glas Koncila« rado je predstavio osnovne teze svojega djela, magistarskoga rada na Fakultetu političkih znanosti, obranjenoga još 2010., ali proširenoga duljim prologom te predgovorom dr. Miroslava Akmadže i recenzijama dr. Jurja Kolarića i dr. Bože Skoke. 

Najkolosalniji zločinački sustav u povijesti 
Ako krenemo već od naslova Vaše knjige, ima li uopće prijepora Crkve i komunizma s obzirom na različite »početne točke«, nepomirljive u svojim temeljima?

MR. ĆOSIĆ: »Prijepor« zapravo nosi u sebi pitanje zašto je Crkva od svog izlaska na povijesnu scenu bila progonjena. Od prvih progona i mučenika u Jeruzalemu odmah nakon smrti utemeljitelja Crkve, povijesne osobe Isusa iz Nazareta, možemo pratiti nevjerojatan niz ljudi i vjernika koji su bili spremni radije umrijeti nego zanijekati ili se odreći Crkve i Krista. Od stravičnih razapinjanja na križ i bacanja u arene pred divlje životinje do suludih tvornica smrti tijekom Hitlerova i Staljinova terora Crkva je bila udarana nekom iracionalnom mržnjom i progonima. Primjerice, Neron ili Kaligula progonili su i ubijali kršćane pod izlikom da su opasni za društvo i bezbošci. U srednjem vijeku Crkvu su poistovjećivali s feudalnim društvom pa su njezine pripadnike, zajedno s feudalcima u Francuskoj buržoaskoj revoluciji, masovno vodili na giljotine i pustošili crkve. Hitler je imao krajnje negativan scenarij za Crkvu planirajući ju likvidirati nakon što ostvari primarne ciljeve. U naše vrijeme, točnije u 20. stoljeću, mnogi su bili svjedoci najstrašnijega progona i napada na Crkvu koje je provela komunistička diktatura. Primjerice, u Rusiji je srušeno više od 100 000 samostana i ubijeno oko 200 000 svećenika, redovnika (monaha) i crkvenoga osoblja. Nemoguće je ovom prigodom nabrojiti sve žrtve i zločine koje je podnijela Crkva iza željezne zavjese.

Kod nas u Hrvatskoj bilo je osobito teško jer se ispod krinke antifašizma sakrila crvena komunistička neman (pada mi na um epska slika nasrtaja crvenoga zmaja na Ženu, opisanu u posljednjoj biblijskoj knjizi Otkrivenju) koja je Crkvu lažno optužila za kolaboracionizam i izdaju, što im je dalo za pravo da započnu državni teror protiv Crkve.

Kod nas u Hrvatskoj bilo je osobito teško jer se ispod krinke antifašizma sakrila crvena komunistička neman (pada mi na um epska slika nasrtaja crvenoga zmaja na Ženu, opisanu u posljednjoj biblijskoj knjizi Otkrivenju) koja je Crkvu lažno optužila za kolaboracionizam i izdaju, što im je dalo za pravo da započnu državni teror protiv Crkve. Gledajući na broj žrtava i posljedice na cjelokupno društvo, komunizam je bio najkolosalniji zločinački sustav u povijesti. U svom najvrjednijem i najpoznatijem djelu »Arhipelag gulag«, koje se smatra jednom od najutjecajnijih knjiga 20. stoljeća, Aleksandar Solženjicin piše o »nositeljima revolucije koji su 1941. godine znali što nitko diljem svijeta još nije shvatio: u čitavoj povijesti nije bilo zlobnijeg, krvavijeg, a u isto vrijeme lukavijeg i podmuklijeg režima od boljševičkog«. Taj režim neusporediv je i po broju žrtava i po svom tajanstvenom širenju po čitavu planetu, i po unificiranom totalitarizmu koji prožima cijelo društvo; s njim se ne može usporediti nijedan režim, pa ni režim Staljinova učenika Hitlera, piše Solženjicin. 

Utopija komunističkih ideja 
Zašto je komunizam u teoriji i praksi prezirao vjernike? Može li zavarati svijet neki virtualni, mutirani komunizam koji naizgled »tolerira« Boga?

MR. ĆOSIĆ: Ideja da se masovnim terorom može napraviti bolji svijet glavno je obilježje komunističke ideologije. Bit i cilj komunističke opsjene jest »sada i ovdje« stvoriti »raj na zemlji«. Za ostvarenje toga cilja komunizmu su bile potrebne duševne religiozne energije i čuvstva da bi mogao opstati i ostvariti to imaginarno besklasno društvo pravde i jednakosti. I sama ideja »proleteri svih zemalja, ujedinite se« te bratstvo i zajedništvo na kojem počiva njegova zamamna snaga kršćanskoga su podrijetla. Komunizam je bio umotan humanim i moralnim načelima pravednosti, jednakosti i bratstva, što mu »daje za pravo« obračunati se s pokvarenošću izrabljivača, čime će biti dokinute sve nepravde i širom otvorena vrata zemaljskoga raja. Ljudska je savjest umirena jer za to idealno ljudsko društvo mogu se i moraju bez skrupule likvidirati svi nepoćudni. U svijesti običnih ljudi takve ideje i stajališta postaju zamamna utopija i izlaz iz nepodnošljive stvarnosti. U tome su najperfidnije, najopasnije snage i privlačnost komunizma, za čije su ciljeve njegovi fanatični pristaše bili spremni učiniti i najgnjusniji zločin, ne žaleći pritom žrtvovati ni vlastiti život. Iza tih floskula kojima su »upecani« milijuni ljudi stajala je mala skupina manipulatora, vrhunski privilegirana i uhljebljena: njihov je jedini cilj bio spremnost na sve kako bi ostali na vlasti. O tome je maestralno pisao Dostojevski u svom poznatom romanu »Bjesovi« (»Zli dusi«), u kojem prikazuje kako je, došavši u provincijski gradić, komunistički povjerenik okupio grupicu istomišljenika s kojima je ušao u sve pore društva. Nakon izvjesnoga vremena intriga i indoktrinacije on optužuje jednoga od drugova za izdaju i uski krug dojučerašnjih prijatelja likvidira dojučerašnjega prijatelja. Sada partijski povjerenik ide u sljedeći grad ostavljajući njih da šire naučene ideje, dajući im do znanja da od njih očekuje apsolutnu poslušnost s obzirom na to da su postali taoci i okrvavili ruke ubivši nevina čovjeka.

Represije nisu slomile otpor 
Drugi dio Vašega djela posvećen je prekidu diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Jugoslavije. Bavite se mijenama od Kraljevine Jugoslavije preko FNR Jugoslavije do SFRJ. Što je, uz promjene imena države, ostajalo isto u svim razdobljima?

MR. ĆOSIĆ: Karađorđevićevski je režim samo od 1918. do 1928. godine donio 24 smrtne presude, potaknuo i organizirao 600 političkih ubojstava i uhitio 30 000 ljudi. Represija nije slomila otpor, a ubojstvo Stjepana Radića ujedinilo je hrvatski korpus i dovelo do sporazuma o uspostavi Banovine Hrvatske. U FNR Jugoslaviji i SFRJ kasnije hrvatsko nacionalno pitanje bilo je pokopano komunističkom retorikom o klasnim neprijateljima, intencijama etiketiranja cijeloga hrvatskoga naroda kao genocidnoga i klerofašističkoga te provlačenjem teze o najsurovijem i najužasnijem logoru smrti Jasenovcu, čime započinje demonsko etabliranje crnoga jasenovačkoga mita kojim se pokušalo zauvijek likvidirati i najmanju hrvatsku samostalnost te slomiti kralježnicu svakomu otporu ili ponosu hrvatskoga puka. To se sve događa nakon poslijeratnih suludih likvidacija osoblja NDH-a te hrvatskih vojnika i civila u kojima je bez ikakvih istraga ili suđenja ubijeno stravično mnogo ljudi.

Nezapamćeni zločini i u Domovinskom ratu
Podsjećate na činjenicu da su 663 crkvene osobe ubijene pod jugoslavenskim komunističkim režimom, posredno i neposredno, među kojima su i četiri biskupa. Uz bl. Alojzija Stepinca stradali su Josip Marija Carević, Dragutin Čelik i Janko Šimrak. Koliko ste duboko uranjali u biografije ubijenih i razloge zbog kojih su im oduzimani sloboda i život?

MR. ĆOSIĆ: Totalitarna se sila nije zadovoljavala poslušnošću i pasivnim stanovništvom. Ona je u danom trenutku nastojala uništiti nutarnji poticaj kreativnosti, čija je opstojnost pak ovisna o slobodi od svake manipulacije. Ona u svojim podanicima nužno mora pronaći i izbrisati svaki otpor, svaku duhovnu autonomiju, svako dostojanstvo. Sve to što je komunizam nastojao uništiti, kao samostalnost, postupanje po savjesti, čast i etičnost bilo je sublimirano u Crkvi. Ponovno u dugoj crkvenoj povijesti pojavljuju se novi Neroni koji žele uništiti Crkvu računajući na svoju moć i teror. I zbilja je nevjerojatno koliko je bilo progona i mučenja vjernika, koliko je bilo sablazni i slabosti unutar same Crkve, koliki raskoli i antagonizmi, koliki su narodi nestali s povijesne scene, kolika su carstva propala, a Crkva stoji. Prvi korak u likvidaciji Crkve uvijek je bio po onoj biblijskoj: »Udarit ću pastire i ovce će se razbježati.« Tragom toga idu i spomenuti napadi na biskupe, poglavito na bl. Stepinca. I kao što su nekad partijski poslušnici intuitivno osjećali da je Crkva posljednja utvrda hrvatske misli i integriteta, tako su velikosrpski ideolozi i »brkati majori« bez imalo skrupula rušili crkvu za crkvom tijekom Domovinskoga rata, što je nezapamćen zločin u povijesti ratovanja s obzirom na ukupan broj porušenih i oskrnavljenih sakralnih objekata.

Put izlaska iz laži dug je i trnovit 
Kako to da je komunistička mitologija, gotovo šest desetljeća nakon Stepinčeve smrti i dvadeset godina nakon njegove beatifikacije, još vrlo snažna u hrvatskom medijskom prostoru?
Tadašnji su partijski vlastodršci arogantno i primitivno krenuli slomiti Stepinca ne birajući sredstva i načine. Međutim, pokazalo se da pojedinac koji je zbog svojih uvjerenja spreman žrtvovati i život može pobijediti cijeli iskvareni sustav primitivaca, beskičmenjaka, izdajica, doušnika i mrzitelja. Možemo sa sigurnošću reći da mjesto rođenja slobodne i samostalne Hrvatske izvire upravo iz Stepinčeve sudbine: njegov »poraz« i žrtvovanje postaju inspiracija za mnoge.

MR. ĆOSIĆ: Jedna kineska poslovica kaže: ako želite vidjeti je li neka osoba ili državnik uistinu velik, izbrojite koliko ima neprijatelja. Što ima više neprijatelja, veći je čovjek. Prateći tiskovine iz vremena nakon dolaska komunista na vlast 1945., čovjek je zatečen mržnjom i sustavnim sotoniziranjem kardinala Stepinca. Hajka i svojevrsna histerija koja je vladala tijekom suđenja poprimila je začuđujuće razmjere te se čak provodila peticija u kojoj se tražilo strijeljanje za Stepinca. Nije se uzelo u obzir što je spasio tisuće ljudi, nije ih zanimalo što su čak i Židovi više puta predlagali da bude imenovan pravednikom među narodima. Naravno njihov je krajnji cilj bio slomiti Stepinca te Crkvu iskoristiti za svoje partijske zadaće, od kojih je najvažnija bila učvršćenje frankenštajnske države Jugoslavije koja, osim totalitarnoga terora, i nije imala neke kohezijske elemente uzevši u obzir različitu povijest i svijest naroda od kojih je bila skovana voljom vladara ondašnjega svijeta. Tadašnji su partijski vlastodršci arogantno i primitivno krenuli slomiti Stepinca ne birajući sredstva i načine. Međutim, pokazalo se kako pojedinac koji je zbog svojih uvjerenja spreman žrtvovati i život može pobijediti cijeli iskvareni sustav primitivaca, beskičmenjaka, izdajica, doušnika i mrzitelja. Možemo sa sigurnošću reći da mjesto rođenja slobodne i samostalne Hrvatske izvire upravo iz Stepinčeve sudbine: njegov »poraz« i žrtvovanje postaju inspiracija za mnoge. Ima jedan kojega nisu slomili, koji se ne boji svih prijetnja i pritisaka. Tisuće mladića i djevojaka u Domovinskom ratu dovršilo je ono što je započeo naš kardinal: »Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.« Zato je Stepinac i danas znak osporavan! Ipak sjaj istine uvijek iznova očituje svoje božansko podrijetlo. Vezano za našega kardinala Stepinca može se vidjeti kako je taj put izlaska iz laži dug i trnovit, ali raduju neke nove okolnosti, kao primjerice gesta ministra obrane Države Izrael Avigdora Liebermana, koji je nedavno posjetio zagrebačku katedralu i grob bl. Alojzija Stepinca. Na žalost ta vijest nije imala odjeka u našem medijskom prostoru.

Prijepori Crkve i komunizma nisu bili svojstveni samo drugoj Jugoslaviji. U SSSR-u 1945. uhićen je nadbiskup Lavova Josif Slipij, zatim 1948. u Mađarskoj kardinal Jozef Mindszenty, tri godine kasnije praški kardinal Josef Beran, a 1953. godine u Poljskoj kardinal Stefan Wyszyński. Kako tumačite komunističku »šprancu« prema kojoj su crkveni velikodostojnici suđeni i(li) ponižavani?

MR. ĆOSIĆ: Povjerenstvo koje je osnovao tadašnji ruski predsjednik Boris Jeljcin 1995. godine objavilo je šokantne podatke da je od 1917. do 1989. godine ubijeno čak 200 000 episkopa, svećenika, monaha i monahinja Ruske pravoslavne Crkve. Predsjednik povjerenstva Aleksandar Jakovljev izjavio je da je otkrivanje tajnih dokumenata o progonu Crkve bilo traumatično. Naime, dokumenti su sadržavali minuciozne opise razapinjanja, strijeljanja i zvjerskih mučenja svih vrsta, primjerice: bacanje svećenika zimi pod led dok su drugi uhićeni svećenici bili prisiljeni gledati kako njihova subraća umiru pod ledom. Taj obračun s vjerskim zajednicama iz tadašnjega SSSR-a prelio se na cijelu istočnu Europu, samo zbog novih okolnosti ne tako brutalno. Crkveni dostojanstvenici o kojima sam pisao u svojoj knjizi isplivali su u javnost samo zbog toga što nisu bili ubijeni ni slomljeni od satelitskih boljševičkih režima unutar sovjetskoga lagera. Teško je iz današnje perspektive izreći što je značilo svjedočanstvo poljskoga kardinala Wyszyńskoga ili herojsko držanje mađarskoga kardinala Mindszentyja koji je oslobođen iz nacističkoga zatvora u travnju 1945. kada u Mađarsku ulazi Crvena armija. Naravno, ubrzo pada u nemilost komunističkoga režima i spašava se bijegom u američku ambasadu nakon krvavih događaja tijekom mađarske revolucije 1956. On je zanimljiv iz više razloga, a poglavito jer se suprotstavio papi Pavlu VI. i njegovoj tadašnjoj istočnoj politici ne želeći prihvatiti osudu komunističkoga suda te napustiti Mađarsku i mjesto primasa Mađarske iako mu je to papa u više navrata predlagao.

»Ostpolitik« i urušavanje komunizma 
Na kraju, ima li odgovora na ono vaše retoričko pitanje iz knjige: Je li Alojzije Stepinac bio u pravu kad je kategorički odbijao napraviti i najmanji kompromis komunističkom sustavu ili je vatikanska istočna politika bila bolje rješenje?

MR. ĆOSIĆ: U svojim diplomatskim aktivnostima još se papa Leon XIII. posebno bavio istočnom slavenskom crkvenom politikom i poviješću Katoličke Crkve kod Slavena tražeći rješenja za unaprjeđenje odnosa Svete Stolice s pravoslavnim slavenskim narodima. Papa je inkognito vodio pregovore preko bečkoga nuncija, kardinala Jakobinija, s Ruskom pravoslavnom Crkvom vezane za ponovnu uspostavu odnosa. Svoje ideje o sjedinjenju Katoličke Crkve s istočnim pravoslavnim Crkvama papa je izložio u enciklici »Grande munus« (1880.) u kojoj je, među ostalim, štovanje sv. Ćirila i Metoda prošireno na cijelu Katoličku Crkvu. Papa je mjesto susreta i možebitne suradnje vidio u Bosni i Hercegovini te je preko prvoga vrhbosanskoga nadbiskupa Josipa Stadlera pokušao izgraditi povjerenje, ali bez uspjeha. Raspravu o sjedinjenju Crkava potaknuo je apostolskim pismom »Satis cognitum« od 29. VII. 1896. To je slično inicijativi pape Franje glede osnivanja mješovite komisije vezane za kanonizaciju kardinala Stepinca. Protestanti se nisu ni odazvali, a pravoslavni su odgovorili oštrim optužbama.

Do danas nije razvidno kako je moguće da je tako nasilan i militantan totalitarizam, koji je ubio više od sto milijuna ljudi te ostavio iza sebe nepregledan broj duševnih i moralnih ruševina, gotovo preko noći propao bez većih potresa i krvoprolića – osim u bivšoj Jugoslaviji, što svakako nije slučajno.

U 20. stoljeću dogodilo se svojevrsno zatišje u odnosima zbog komunističke ekspanzije. Zatišje je trajalo do pojave fenomena Ostpolitik, tj. vatikanske politike prema Istoku, etablirane tijekom koncilskih zasjedanja kojima su, s dopuštenjem Kremlja, nazočili predstavnici Ruske pravoslavne Crkve. Naime, tijekom razgovora Vatikana sa Sovjetima bilo je dogovoreno dopuštenje za dva pravoslavna svećenika na Drugom vatikanskom koncilu uz uvjet da se tijekom koncilskih rasprava ne kritizira komunistički sustav. Pod tim imperativom započelo je koncilsko zasjedanje, što je označilo i početak Ostpolitik, čiji je protagonist postao nadbiskup Agostino Casaroli, ispružena ruka papa Ivana XXIII. i Pavla VI. prema komunističkim režimima.

Uzevši u obzir sve navedeno, Stepinčevo stajalište nesuradnje i odbijanja bilo kakvoga kompromisa ili popuštanja pred komunističkom mimikrijom i terorom u dramatičnim okolnostima nakon rata bilo je jedino moguće. Jamačno su kubanska raketna kriza, u kojoj je značajnu ulogu posrednika imao i papa Ivan XXIII., kao i globalna histerija od nuklearnoga rata te krik milijuna obespravljenih iza željezne zavjese potaknuli navedenoga papu i njegova nasljednika Pavla VI. da okrenu drugi obraz mrziteljima Crkve. Naravno, taj je zaokret izazvao priličnu konsternaciju u Crkvi pa su pojedini visoki crkveni dostojanstvenici iz sovjetskoga lagera odbijali suradnju s komunističkim režimom i nakon Koncila.

Primjerice, Sveta je Stolica optužena od nekih crkvenih kritičara da je žrtvovala kardinala Mindszentyja na oltaru detanta s Istokom i ponudila njegovu glavu na srebrnom pladnju novomu komunističkomu Herodu. S današnje povijesne distance, ne ulazeći u sve okolnosti, možemo reći kako je to bio providnosan događaj koji je iznjedrio našega kardinala Franju Šepera da postane drugi čovjek Katoličke Crkve u svijetu. Svijet je ostao zatečen i izborom poljskoga pape Ivana Pavla II. koji je imao nezamjenjivu ulogu u razobličavanju i nestanku ponajveće zablude svijeta s povijesne pozornice. Još nije razvidno kako je moguće da je tako nasilan i militantan totalitarizam, koji je ubio više od sto milijuna ljudi te ostavio iza sebe nepregledan broj duševnih i moralnih ruševina, gotovo preko noći propao bez većih potresa i krvoprolića – osim u bivšoj Jugoslaviji, što svakako nije slučajno. One sovjetske nuklearne glave, koje su bile usmjerene na većinu europskih gradova, ostale su na sreću neaktivirane: sustav se urušio sam od sebe kao kula od karata zbog svoje imanentne slabosti. 

Minuciozno praćenje crkvenih ljudi
Svoju zlokobnu ulogu tijekom bivše države igrala je i Služba državne sigurnosti, o kojoj također pišete u knjizi. Njezin pripadnik Željko Bartolović svoja je svjedočanstva iznio u djelu »Probušena mantija«. Mnogi su svećenici, i zbog vlastitih slabosti, bili praćeni, uhićeni, iskorišteni.
MR. ĆOSIĆ: Gledajući pripadnike bivše Službe državne sigurnosti, gotovo je nezabilježeno da njihov visoki dužnosnik na takav način razotkrije njihov nutarnji ustroj i način rada. On je 1964. završio Bogosloviju sv. Save u Beogradu kao kandidat Slavonske eparhije, ali je odustao od svećeničkoga zvanja te je nakon završenoga pravnoga fakulteta u Beogradu započeo s radom za Službu državne sigurnosti, postavši jedan od vodećih operativaca Udbe za područje »neprijateljske djelatnosti vjerskih zajednica«, kako su to oni nazivali. U knjizi možemo s čuđenjem pročitati koliki su enormni napori i troškovi u ljudstvu i novcu trošeni kako bi se minuciozno pratili crkveni ljudi. Poglavito su im bili interesantni oni koji su iz bilo kojih razloga bili nezadovoljni te osobito oni koji su imali krizu zvanja ili su upali u neki od poroka. Naravno, biskupi su bili pod danonoćnim nadzorom, kako je zapisao Bartolović: »Moralo se znati gdje se tko nalazi, s kime se druži, što propovijeda, a po mogućnosti i što misli. Pratila se ukupna djelatnost, što upravo govori da se radilo o ideološkom neprijatelju s kojim se nije išlo u otvoreni sukob i gonjenje, jer to nije bilo popularno, a ne bi ni prošlo u Europi.«

 

Zašto su crkvenom učiteljstvu, pa i unatoč svim problemima s papinskom državom, trebale 43 godine da nakon Marxova i Engelsova manifesta objavi Rerum novarum pape Lava XIII., prvu encikliku socijalnoga nauka Crkve?

MR. ĆOSIĆ: Problemi s papinskom državom koje navodite ne bi smjeli biti izlika za možebitno kašnjenje crkvenoga učiteljstva glede fenomena zvanoga komunizam. U vrijeme izlaska tzv. Komunističkoga manifesta 1848. godine papa Pio IX. bio je u ratnom kaosu događaja vezanih uz nakane ujedinjenja Italije te mu je prioritet bio očuvati crkveni suverenitet. Sam papa koji je napustio Rim 1848. godine vratit će se tek 12. travnja 1850. Međutim, rat s Pruskom doveo je do raspada Francuskoga Carstva. Francuska vojska, koja je branila papinu neovisnost, bila je prisiljena napustiti Rim, čime je papinska država ostala bez zaštite. Snage Pijemonta i pokreta za ujedinjenje Italije odmah su izvele napad na Rim i žestokim bombardiranjem grada prisilile papinu vojsku na predaju. Na drugoj pak strani nije bilo suglasja između nositelja socijalnoga katolicizma, zbog čega su pojedini ostali bez veće potpore crkvenih institucija i znatnijega uspjeha. Dovoljno je navesti francuskoga utemeljitelja katoličkoga socijalnoga nauka A. F. Ozanama (1813. – 1853.) koji je već 1848. godine pokrenuo pokret za zaštitu prava radnika pomažući im karitativnim akcijama. Slični primjeri postoje i u njemačkim zemljama gdje imamo niz inicijativa i uglednih osoba koje su bile začetnici socijalnoga nauka, kao npr. A. H. Müller (1779. – 1892.) koji se sa suradnicima zastupao ideju o korporativnom uređenju društva. Prve učenike 1848. godine okuplja svećenik Adolf Kolping (1831. – 1865.) nazvan »otac djetića ili naučnika«, jamačno najvrjednija osoba kršćanske socijalne pedagogije 19. stoljeća. Valja spomenuti i biskupa W. E. von Kettelera (1811. – 1877.), nazvana »biskup radnika«, koji se posebno zalagao za radnička prava u sudjelovanju u upravljanju i diobi zarade. Međutim, radnici ostavljeni na margini društva počeli su masovno prihvaćati marksističku utopiju koja je završila nezapamćenim širenjem komunizma i, također, nezapamćenim terorom s milijunskim mnoštvom stradalih. U enciklici Rerum novarum papa Leon XIII. pokušava argumentirano pobiti zablude socijalizma i komunizma govoreći kako rješenje neljudskih uvjeta u koje je kapitalistički sustav gurnuo radnike nije u materijalističkom i ateističkom komunizmu. Zapravo, Leon XIII. na neki je način predvidio pad komunizma, čiji bi dolazak na vlast mogao skupo stajati čovječanstvo i Europu jer bi se lijek – pisao je u enciklici iz 1891. – mogao pokazati opasnijim od same bolesti. Uzevši sve to u obzir, možemo kazati kako je jedino Katolička Crkva tijekom svih godina crvenoga terora bila jedini glas milijuna obespravljenih i svjetionik u raspoznavanju znakova vremena.

Treći dio knjige otkrivate kratkim pregledom suvremene filozofije, Nietzscheovim proglašenjem Boga mrtvim, nacističkom zlouporabom »Volje za moć« i Kantove Kritike čistoga uma, Freudovom psihoanalizom… U čemu je »krivnja« autora zloupotrijebljenih djela?

MR. ĆOSIĆ: Vrijeme postmoderne sa sobom donosi značajne promjene u društvenom shvaćanju zbilje. U prvom redu jača individualizacija čovjeka, javlja se kriza svih društvenih sustava koji su određivali društvena gibanja. Religioznost se od društvene dimenzije transformirala u privatnu sferu. Prevladava mišljenje da čovjek može postati moralan i bez Boga i religija. Tragom toga je i Nietzscheov govor o Bogu i religijama koje su, po njegovu mišljenju, zarazile čitavu povijest čovječanstva i od kojih se čovjek mora othrvati ako želi opstati, živjeti slobodno i razvijati se. Tako dolazimo do trenutka kada Nietzsche, osjetivši »strašan poziv da to učini«, naviješta Bogu smrt odbacivši pri tome sve moralne norme. On je jamačno dobro poznavao društvene silnice svoga vremena i jasno uočio da ondašnja kriza nije ni politička ni ekonomska, nego da je ona u svojoj srži duhovna, zapravo je to bila kriza duše zapadnoga čovjeka. Friedrich Nietzsche (1844. – 1900.) pokušao je ponuditi izlaz iz slijepe ulice u kojoj se našlo ogoljelo čovječanstvo, nudeći rješenje u obliku evanđelja Nadčovjeka i volje za moći, čime je tako pogubno utjecao na njemačku misao 20. stoljeća koja se do današnjih dana provlači kroz gotovo sva filozofska promišljanja. Njegova knjiga »Volja za moć« postala je obvezno nacističko štivo i te činjenice ne smijemo podcijeniti. Očito je tako i s Karlom Marxom, jer moramo pokušati razumjeti te »čudne sudbine ideje koja počinje od prometejskoga humanizma, a završava monstruoznostima staljinističke tiranije«, kako je pisao poljski filozof Kolakowski. S druge pak strane na psihološkom je području posebnu ulogu odigrao Sigmund Freud (1856. – 1939.). Ne možemo ne reći da je na području znanstvenoga istraživanja psiholoških metoda on napravio velik pozitivan iskorak. Međutim, mi ovdje govorimo o Freudovoj metafizici kojom je čovjek opisan kao konglomerat životinjskih nagona i požuda, poimence seksualnoga nagona koji je apsolutan i određuje sadržaj svjesnih društvenih doživljaja. Onaj ushit srednjovjekovnih graditelja veličanstvenih katedrala, glazbenih i književnih djela, u kojem se zrcali ljudsko vjerovanje u božansku sliku na koju je stvoren, bačen je u smetlište profanosti na kojem čovjeku preostaje samo beznadna borba sa spolnim nagonom i strahom od smrti te on nalikuje kakvu poremećenu čudovištu ili nakazi. Egzistencijalisti su, svojim pesimizmom, beznađem i tjeskobom zadali čovjeku posljednji udarac kojim je do kraja srušeno ljudsko dostojanstvo i samopoštovanje, a po A. Camusu, pred njim je jedno jedino relevantno filozofsko pitanje: »Zašto se ne ubiti?« Tako izmrvljena ljudska osoba spremna je povući se s povijesne scene u korist kolektivnoga čovjeka u kojem i po kojem ljudska narav treba naći svoje konačno dovršenje. Po Hegelu bi to bila Država sa svojim savršenim pravnim ustrojem, po Marxu komunističko društvo s diktaturom proletarijata. Biografija Nietzschea koji je završio u umobolnici u totalnom zamračenju, fabricirana biografija Karla Marxa na čijem je pokopu bilo jedanaest ljudi te Freudeve riječe o samom sebi kako iza velikih djela nužno ne stoje veliki ljudi… riječito nam govore o pogubnoj snazi ideja koje su ušle, da se tako izrazimo, u medijski prostor. Nije pritom riječ o njihovoj krivnji, oni kao osobe nisu odgovorni za zlouporabe i različite uporabe njihovih ideja, ali ta nas uporaba mora uznemiriti kad vidimo do čega su dovele. Zato je tu Crkva tijekom cijele svoje povijesti bila i ostala jedina vertikala i moralni arbitar koja je znala prepoznati tolike pogubne i opasne ideje i trendove u bespućima povijesnih hrvanja koje su se pokazale pogubnim za pojedince i ljudski rod.

IZVORGlas Koncila br. 31/2018.
Prethodni članakCRKVA MALE GOSPE U PAŠAMANU Slike Celestina Medovića
Sljedeći članakISKUSTVO GRADSKOGA BRAČNOGA PARA SEKULIĆ Otuđenost od prirode donosi bolest