MUČENIČKA ŽUPA U POTOCIMA RAĐA NOVIM PLODOM Zar roditeljima starost bez unuka, a djeci odrastanje bez bake i djeda?

U Prvom svjetskom ratu poginulo je 29, u Drugom svjetskom ratu i poraću 282, a u Domovinskom ratu 107 župljana. U srpskim logorima bio je 71 župljanin, a 166 župljana bilo je u tri muslimanska logora. Prije Domovinskoga rata u župi je živjelo 3000 Hrvata katolika, a nakon rata u župu se vratila polovica župljana.

Rijeku Neretvu desetak kilometara na putu od Mostara prema Sarajevu grli naselje Potoci. Gotovo je spojeno s Mostarom pa se može smatrati svojevrsnim predgrađem središta hercegovačkih Hrvata. Rese ga plodna polja s obje strane Neretve koja čuvaju gorostasne planine sa sjeverne strane. Već u tom dijelu Neretva svoju brzinu i hladnoću prilagođava stanovnicima, posebice plodnim poljima. Najbolji opis stanovnika i kraja daje pripjev poznate ispjevane pjesme o Hercegovini: »Dok Neretva šumi, i s morem se ljubi / Srce je s tobom, komu će, kud bi?! / Dok Neretva šumi, i bura te prati, / Nikom te ne dam, domovino mati.« 

Da se svi požene – trebala bi nova škola

U središtu mjesta dominira lijepo uređena župna crkva Presvetoga Srca Isusova, pokraj nje kuća »Emaus«, a nekoliko stotina metara južnije veliki je kompleks hercegovačkih franjevaka. Župom upravlja Josip Galić. »Kao u mnogim župama, i u Potocima je veći mortalitet nego natalitet. Iako se župa u posljednjem ratu prepolovila i u novije se vrijeme iselilo stotinjak župljana, poglavito mlađih parova, glavni razlog negativne stope nataliteta ipak je nesklapanje ženidbe; mnogo je mladića i djevojaka samaca«, navodi župnik Galić. »Da se svi požene, trebali bismo graditi novu školu. Na području Potoka postoji velika osnovna škola u koju idu samo muslimanska djeca i nešto malo Srba, no Hrvati ondje ne idu jer u toj je školi u ratu bio logor. Hrvatska djeca idu u zasebnu školu koja je smještena u nekadašnjem privremenom povratničkom župnom uredu. Riječ je o drvenoj baraci u koju dolazi 70 učenika iz pet razreda, a učenici ostalih razreda osnovne škole idu u Mostar. Ukupno je 150 učenika.« 

Politika jednako ekonomija

Komentirajući socijalnu sliku, župnik Galić je rekao: »Dio stanovnika živi od njemačkih i ratnih, odnosno invalidskih mirovina, a zaposleni rade u raznim uslužnim djelatnostima, bolnici i pokojoj firmici koja se još bavi proizvodnjom. Moglo bi se lijepo živjeti da politika nije jednako ekonomija. Sve što naši političari dotaknu pretvara se u prah, iako je podneblje Bogom dano za poljoprivredu, jer klima je mediteranska – rastu i mandarine i masline, šipak, jagode i trešnje. Nažalost, danas sve stoji jer nema organizirane prodaje. Kraj je pogodan za stočarstvo zbog blizine brdsko-planinskoga područja, ali na žalost stočni je fond minoran: 300-tinjak ovaca i 50-ak krava. To znači da je sve ostalo iz uvoza jer treba zadovoljiti potrebe 7000 ljudi koliko ih živi na našem području.«

»Ne namjeravam otići iz rodnoga kraja iako je situacija politički i ekonomski nesigurna, ali smatram da se domovina napušta samo za, ne daj Bože, rata. Iako sam mlad, jednostavno mi smeta kad mladi ljudi čekaju da im netko servira sređeno društvo i životne šanse. Posebno je problem u inertnosti mladih koji bi i sami mogli nešto učiniti za sebe«, navodi Davor Kožul.

Župnik nadalje pojašnjava: »Malo gdje na svijetu može se naći spoj mediteranske i kontinentalno-planinske klime, a to znači da se gotovo sve može uzgajati. Primjerice, iz doline Mediterana za 20 minuta se automobilom stiže na snijeg. Rijeka Neretva mnogo znači zbog izobilja vode, a na njoj su izgrađena i dva jezera.« Posebnost je župe i uređenost župne crkve i okoliša, a crkvu resi najljepši župni vrt Hercegovine. U njemu je veliki umjetnički križ, koji je »praktički« u pokretu, a župnik tumači da je narod kroz povijest proganjan i ubijan i bio je neprestance u pokretu.

Župnik Galić navodi da ne želi da se to područje naziva enklavom jer oni to nisu. »Još možemo počevši od župne crkve u Potocima po hrvatskoj zemlji doći ne samo pred mostarsku katedralu, nego do zagrebačke katedrale. Taj prelijep dio hrvatske zemlje natopljen je krvlju jer tuđinci su je neprestance željeli osvojiti i pokoriti je, ali žilavi hercegovački Hrvati s čvrstom vjerom i pouzdanjem u Boga vraćali su se na svoje. Tuđe nisu osvajali, ali svoje nisu napuštali.« 

Jedinstvena crkva u tirolskom slogu

Govoreći o prošlosti, župnik Galić ističe da je župa osnovana 1892., a u starini je pripadala franjevačkoj župi Mostar. »Biskup fra Paškal Buconjić 1892. kupio je 100 duluma zemlje i nekadašnje han-konačište za župnu kuću, u kojoj se u početku slavila misa. Koliko je u to vrijeme bio težak život u Potocima, koje narod zove i Bijelo Polje, najbolje govori činjenica da su se u dvanaest godina koliko su franjevci rezidirali u župi Potoci smijenila njih šestorica. Biskup Buconjić je 1904. godine župu Potoke predao na upravljanje dijecezanskom kleru. Prvi dijecezanski svećenik bio je Tadija Božić koji je uz pomoć svoga nekadašnjega profesora i prijatelja, travničkoga isusovca, rođenoga Bečanina, uredio župnu kuću i izgradio 1912. današnju župnu crkvu koja je posvećena Presvetomu Srcu Isusovu. Izgrađena je u tirolskom stilu i jedina je toga građevinskoga stila u Hercegovini (taj stil gradnje nalazi se još samo u Zavidovićima u Vrhbosanskoj nadbiskupiji). Crkva je bila bogato opremljena s tri oltara također u tirolskom stilu: glavni oltar Presvetoga Srca Isusova i dva pokrajnja – Gospin i svetoga Josipa. Na župnu je crkvu prilikom izgradnje postavljena prva betonska ploča u mostarskom kraju, možda i u Hercegovini. Na područje župe naselile su se 1910. godine školske sestre franjevke, koje su do 1948. godine ondje imale osnovnu školu i sirotište. Nakon Drugoga svjetskoga rata do Domovinskoga rata tu je bilo i sjedište njihove provincije. Samostan je u posljednjem ratu uništen. U njemu je do Domovinskoga rata živjelo osamdesetak sestara jer to je i kuća odgoja. Danas u novoizgrađenom samostanu živi tridesetak sestara, imaju duhovni centar i dječji vrtić ‘Sveta Klara’. Redovnice posjeduju neobično veliko samostansko imanje, što je rijetkost za crkvu u Hercegovini. Na primjer, na njihovu samostanskom imanju raste 4000 maslinovih stabala.« 

Za muslimanske progone nema kazna

Nadalje župnik Galić navodi da je iz župe Potoci u Prvom svjetskom ratu poginulo 29, u Drugom svjetskom ratu i poraću 282, a u Domovinskom ratu 107 župljana. U srpskim logorima bio je 71 župljanin, a 166 župljana bilo je u tri muslimanska logora: Skenderove kuće – Potoci, Osnovna škola »Bratstvo i jedinstvo« Potoci i Četvrta osnovna škola Mostar. Od 107 poginulih u Domovinskom ratu pola ih je ubijeno u ratnom sukobu sa Srbima, a pola u ratu s Muslimanima. »Nakon oslobođenja od srpskoga agresora mir je trajao godinu dana, sve do 30. lipnja 1993. kad su Muslimani mučki napali svoje dojučerašnje saveznike i susjede Hrvate. U oslobođenju toga područja od Srba Muslimani su činili samo 10 posto vojnika. U muslimanskim logorima ubijeno je 17 župljana, a za sve to dobivene su samo simbolične kazne. Prije Domovinskoga rata u župi je živjelo 3000 Hrvata katolika, a vratila se samo polovica župljana. Najviše ih je ostalo u Mostaru koji je desetak kilometara udaljen od Potoka. Župna crkva uništena je u posljednjem ratu kao i župna kuća. Povratnicima opstruiraju povratak susjedi Muslimani, koji su u tom dijelu mostarske općine većinski narod, a ali i hrvatski politički predstavnici. Oni koji su se vratili, vratili su se samo osobnom upornošću i zalaganjem tadašnjega župnika Jakova Renića, koji je obnovio župnu crkvu i kuću. Iz župe je živ jedan svećenik Marin Skender, dvije redovnice, franjevka s. Rozarija Radić i milosrdnica s. Dijana Mihalj, dvojica mladića su u sjemeništu i jedna kandidatica u mjesnom samostanu. Pokojni svećenici iz župe su fra Tadija Leko, rođena braća Jozo i Marko Zovko, koji su umrli u progonstvu u Argentini i ovih se dana prenose njihove kosti u Mostar u svećeničku grobnicu, te biskup kotorski Marko Perić, dugogodišnji tajnik i generalni vikar biskupa Petra Čule. Na njega su Bjelopoljci posebno ponosni, narod ga smatra svetim.«

Župnik je rekao i da se na području župe nalaze crkvine, dakle ostatci crkava na pet mjesta: Sutina, Livač, Grčine-Potoci, Lišani. »Poznato je više lokacija stećaka na području župe, mnogi imaju znak križa, posebno je za nas važan stećak Ladisave divice. Pisan bosanicom i ikavicom kojom su govorili i govore samo Hrvati. Ovo se područje naziva Bijelim poljem. To je dolina koja se nalazi uz rijeku Neretvu sjeverno od Mostara na magistralnom putu M17 i obuhvaća više mjesta. Od juga su Vrapčići, Kuti, Livač, Potoci, Željuša, Prigrađani, Podgorani, Humi, Lišani. Župa obuhvaća i lijevu i desnu obalu Neretve. Na desnoj su strani Neretve Vituša, koja je nenaseljena, zatim Bučići, Vojno i Đubrani, koji spadaju pod područje zvano Raška Gora.«

Đubranski mučenici – 400 krizmanika

»Na području je župe 13 grobalja. Iz turskoga doba postoji mjesto Đubrani – Raška Gora gdje se časte đubranski mučenici. Naime predaja navodi da su u tom mjestu Turci ubili 400-tinjak krizmanika i vjernika te biskupa s pratnjom.«

Navodeći pastoralne aktivnosti, župnik Galić kaže da su u župi redovito dvije nedjeljne mise u 9 i 11 sati. Od pobožnosti je posjećen tjedni križni put u korizmi te godišnji križni put pete korizmene nedjelje u duljini od nekoliko kilometara od Vojna do Đubrana, tzv. »Put spasa«. To je cesta kojom su Bjelopoljci u posljednjem ratu bježali iz okupiranoga Bijeloga polja. Nadalje, vrlo su žive pobožnosti krunica u svibnju i listopadu, na koju se okupljaju djeca, zatim trodnevnica Presvetomu Srcu Isusovu, devetnica Velikoj Gospi, na koju se okuplja neobično velik broj vjernika, i devetnica Božiću, dakle zornice. Isto tako redovito je mjesečno klanjanje. Župni vjeronauk drži župnik subotom za sve razrede osnovne škole, kao i prigodna predavanja za ostalu mladež. »Župljani vole hodočastiti pa smo posljednjih deset godina obišli gotovo sva svetišta hrvatskoga naroda. U župi djeluje veliki mješoviti župni zbor koji ima 30 članova, a vodi ga i uvježbava s. Bibijana Ćurlin. Već je 50 godina u samostanu, inače je vrsna hercegovačka zborovoditeljica. U župi djeluje i zbor mladih koji vode Luka Sakić i Igor Šarić. Aktivan je i dječji zbor sa 40 članova koji nastupa samo u pojedinim prigodama te tamburaški sastav koji vodi Davor Kožul, koji je s našim župnim tamburašima utemeljio mostarski tamburaški orkestar, a sačinjavaju ga i članovi nekih okolnih župnih tamburaša. Sakristanka je sestra Terezija Markić, koja se brine za misno rublje i izrađuje cvjetne aranžmane, pa je tako crkva uvijek okićena kao da je najveći blagdan. S. Terezija ranijih je godina vodila i crkveni zbor u Potocima, a djelovala je u raznim mjestima kao zborovoditeljica i vjeroučiteljica, od Ljubuškoga preko Njemačke do Chicaga. Već je 60 godina u samostanu i još vrlo korisna i nezamjenjiva u župnoj zajednici. Nedjeljne su mise dobro posjećene, u župi se jednako okupljaju djeca, mladi i stari. To je mjesto susreta s Bogom i međusobnoga zajedništava.« 

Svjedočanstava o patnjama u srpskim i muslimanskim logorima
U knjizi »Transverzala zla« niz je dokumenata koje je izdala Armija BiH za progon i mučenje Hrvata katolika. Svaki je dokument potpisan imenom i prezimenom, dakle točno se znade tko je činio zločin. Ostaje pitanje tko vodi hrvatski narod u BiH i kamo ga vodi ako se ne razriješi transverzala zla? 
U župi se tiska župni listić svaka dva tjedna i godišnje izlaze novine »Potoci«. Ove godine župnik Josip Galić priredio je knjigu »Transverzala zla« koja govori o stradanju Hrvata katolika Bijeloga polja u 20. stoljeću. Satkana je od svjedočanstava osoba koje su prošle patnje, posebno srpskih i muslimanskih logora. Župnik je prikupio svjedočanstva patnika iz poraća Drugoga svjetskoga rata pa sve do nedavnoga obrambenoga Domovinskoga rata. Knjiga je dokument koji svjedoči o zločinima za koje nitko nije odgovarao. Primjerice, oni koji su bili zatočeni najprije u srpske, a kasnije u muslimanske logore iznose svoja svjedočanstva o mučenjima. Svakoj civilizacijskoj vlasti knjiga je polazište za tužiteljstvo protiv onih koji su nasilno vadili krv zarobljenicima, tukli ih i ubijali. Posebno opisuje strahote zarobljenika u muslimanskim logorima, o čemu javnost premalo znade. U knjizi je i niz dokumenata koje je izdala Armija BiH za progon i mučenje Hrvata katolika. Svaki je dokument potpisan imenom i prezimenom, dakle točno se znade tko je činio zločin. Ostaje pitanje tko vodi hrvatski narod u BiH i kamo ga vodi ako se ne razriješi transverzala zla? Isto je pitanje bosanskohercegovačkomu pravosuđu i međunarodnoj zajednici?

 

»Ne postoji plaća za moj odlazak«

Među zaljubljenicima u svoj rodni kraj – Bijelo polje je Davor Kožul koji je rođen 1988. godine. Završio je fakultet strojarstva i računalstva, oženio se 2014. i sa suprugom Anom ima dva sina: Jakova koji ima tri godine i Lovru koji je navršio godinu dana. Kupio je kuću od sumještana koji su otišli tražiti sreću po svijetu, i sam s otcem, puncem i prijateljima obnovio je nekoć zapaljenu kuću. »Ne namjeravam otići iz rodnoga kraja iako je situacija politički i ekonomski nesigurna, ali smatram da se domovina napušta samo za, ne daj Bože, rata«, navodi Kožul. »Iako sam mlad, jednostavno mi smeta kad mladi ljudi čekaju da im netko servira sređeno društvo i životne šanse. Posebno je problem u inertnosti mladih koji bi i sami mogli nešto učiniti za sebe. Smatram da ne može svatko na fakultet i nema potrebe za tim. Zašto umjesto tolikih provedenih sati po klubovima i kafićima mladi ne učine nešto za sebe, na primjer doškolovanjem u tražena zanimanja, od kojih bi se kod nas moglo lijepo živjeti, a blizu je i Hrvatska. Mjesecima se ne može naći keramičar, moler, zidar, a sve su to vrlo plaćena zanimanja. Naravno, što im na kraju preostaje kao nekvalificiranoj radnoj snazi nego ići u svijet i biti sluga ili bolje rečeno rob po Europi i svijetu.«

Među aktivnim je župljanima mlada liječnica Matea Perić koja je rođena 1991., a odnedavno je supruga Andreja Aničića. Radi u mostarskoj bolnici. Ističe da je za nju župa drugi dom u kojem je, osim misa, kao članica velikoga župnoga zbora provela stotine sati ne samo na probama, nego i na zajedničkim druženjima jer je velik zbor poput obitelji. Njezin suprug Andrej također je dugogodišnji član velikoga zbora. Na pitanje namjerava li poput mnogih liječnika i zdravstvenih radnika otići u svijet, mlada liječnica odgovara: »Ne postoji plaća za moj odlazak i imam odgovor za one koji kažu da se ne živi od ljubavi. Ljubav je temelj svega, jednostavno se živi od ljubavi koja je utemeljena u vjeri. Prvo od roditeljske, muževe, te ljubavi prema drugim ljudima, prema svomu zvanju i iznad svega prema rodnoj grudi, a onda itekako da kao tjelesni imamo potrebu za materijalnim, ali to nije na prvom mjestu. Ne bih mogla otići i priuštiti svojim roditeljima starost bez unuka i svojoj djeci odrastanje bez bake i djeda. Kao liječnica smatram da je u liječničkom zvanju važna motivacija, a to je pomoć bolesnomu čovjeku. Ako je na prvom mjestu čovjek, onda je sve drugo sporedno.«

Župnik Galić navodi da župljani sami uređuju vrt, čiste crkvu, jer to je njihovo. Župljanka Marija Džidić redovito čisti crkvu, a redovnice se brinu za njezino uljepšavanje i kićenje. »Tu živim na području Potoka, imam dvoje djece i radim u školi«, navodi župljanka Džidić. »Svake subote ili uoči blagdana pobrinem se i očistim crkvu, u čemu mi pomognu i djeca, a po potrebi se još netko uključi. To mi je radost i zadovoljstvo jer crkva je naše zrcalo. U Potocima je jako lijepo živjeti, no nažalost mladi odlaze. Jednostavno ne shvaćaju da je to najljepši kraj u Hercegovini. Tu se može živjeti, ali treba voljeti svoje rodno ognjište. Vjerovati Bogu i ljubiti svoj kraj.« 

IZVORGlas Koncila br. 40/2019.
Prethodni članakDO TVOJE ILI MOJE… MIROVINE Zašto Hrvati kasno napuštaju roditeljski dom
Sljedeći članakPO KUHARE U INDIJU I NEPAL Hrvatski poslodavci traže radnike i na drugim kontinentima