Znameniti povjesničar Crkve u Hrvata i crkvene umjetnosti Antun Ivandija rođen je 12. siječnja 1917. u Đurđevcu, gdje je polazio osnovnu školu. U Zagrebu je završio Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju 1937., a filozofsko-teološki studij 1944. na Bogoslovnom fakultetu, gdje je 1948. doktorirao tezom »Stara zagrebačka katedrala – historijsko-umjetnička rasprava« (dio o arhitekturi šapirografirano je objavljen 1960.). Za svećenika je bio zaređen 1944. Vrlo kratko službovao je kao kapelan u Velikom Bisagu, a u listopadu iste godine imenovan je asistentom na Bogoslovnom fakultetu. Godine 1945. povjerena mu je skrb za prikupljanje hrane za sjemeništa i za središnje ustanove Nadbiskupije. Bio je i bilježnik i aktuar Nadbiskupskoga duhovnoga stola, a s kanonikom Dočkalom sukustos Dijecezanskoga muzeja koji se nalazio u nadbiskupskom dvoru.
Uhićen je 26. kolovoza 1948. i nakon trogodišnjega istražnoga postupka u zatvoru na Savskoj cesti u Zagrebu osuđen 1951. na jedanaest godina strogoga zatvora »zbog rušenja postojećeg društvenog i državnog uređenja s pomoću jedne strane sile«, čime se asociralo na tadašnjega nuncija Harleya, kojemu je Ivandija po nalogu biskupa Salisa slao izvješća o progonu Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Bio je tijekom istrage teško mučen pa su ga na suđenje, nakon kakva-takva oporavka u bolnici, morali dovesti u kolicima jer nije mogao hodati. Robijao je u Lepoglavi, a posljednje tri godine opet u Zagrebu, gdje je, uz ostalo, radio u »prevodilačkoj grupi« prevodeći tekstove s francuskoga jezika. Više je puta bio u samici, što je sve ostavilo teške posljedice na njegovo zdravlje. Nakon uvjetnoga izlaska iz zatvora 1959. bio je do 1961. dušobrižnik u samostanu sestara karmelićanka u Hrvatskom Leskovcu, a od 1961. do 1964. upravitelj crkve Corpus Domini u Zagrebu. U međuvremenu na KBF-u predavao je starokršćansku arheologiju i povijest crkvene umjetnosti te hrvatsku crkvenu povijest i pomoćne povijesne znanosti. Za izvanrednoga profesora izabran je 1969., za redovitoga 1974., a zbog zdravstvenih razloga s Fakulteta se povukao akademske god. 1981./82. Umro je u Zagrebu 4. lipnja 1997., a pokopan u Đurđevcu.
Autor je brojnih članaka i više knjiga. Prve članke objavio je u »Katoličkom listu« tijekom rata, u kojima je iskazao zanimanje za crkvenoumjetničke teme, primjerice »Madona u umjetnosti kao odraz kulturnih prilika pojedinih stoljeća«, »Crkvena umjetnost i umjetnici«, »Moderna i crkvena arhitektura«. Tada se počeo baviti i temama vezanim za zagrebačku katedralu, kojoj je posvetio brojne tekstove. Nakon rata i zatvora sastavio je udžbenike »Opća i povijesna metodologija« 1963. i »Kršćanska arheologija« 1968. Znanstvene i književne radove objavljivao je u zbornicima i časopisima »Kulturno-poviestnom zborniku Zagrebačke nadbiskupije«, »Bogoslovskoj smotri«, »Maruliću«, »Croatica Christiana periodica« te kalendaru »Danici« i katalogu »Riznica zagrebačke katedrale« 1983. Priredio je katolički molitvenik »Kruh nebeski«, koji je doživio više izdanja. Godine 1967. izdao je vodič »Zagrebačka katedrala«, tiskan poslije u novim izdanjima i preveden na engleski, talijanski, njemački i mađarski jezik.
Najvažnija su mu djela monografija »Crkvena umjetnost u Hrvatskoj« 1971., u suradnji s Duškom Kečkemetom, gdje je obradio umjetnost u sjevernoj Hrvatskoj, te s Josipom Buturcem »Povijest Katoličke Crkve među Hrvatima« 1973., koja i danas slovi kao kvalitetan pregled hrvatske crkvene povijesti. Pisao je i o problemu pokrštenja Hrvata, zastupajući tezu, nasuprot zagovornicima teorije o pokrštenju u 9. stoljeću preko Franaka, da su Hrvati pokrštavani u drugoj polovici 7. stoljeća, i to od obale prema unutrašnjosti. Držao je da se početak obraćenja Hrvata može staviti u godine 640.-641., za što bi bio najzaslužniji splitski nadbiskup Ivan Ravenjanin, kojega Ivandija smatra važnim častiti kao »prvoga narodnoga apostola«.
Pridonio je utemeljenju 1975. Instituta za crkvenu povijest, pri kojem je organizirao studij pomoćnih povijesnih znanosti te zagovarao sustavno istraživanje crkvenopovijesnih tema. Bio je predstojnik Sekcije za crkvenu povijest i umjetnost. Osobito je zaslužan za početak obnove zagrebačke katedrale, obilježivši u njoj kulturne i povijesne spomenike, te za umjetničko oblikovanje groba kardinala bl. Alojzija Stepinca (što je najvećim dijelom sam financirao), za obnovu svetišta Majke Božje Bistričke i za gradnju doma za umirovljene svećenike u Zagrebu, koji je i vodio od 1972. do 1985. Istodobno je radio i u rodnoj župi kao stalni savjetnik i pomoćnik župnika Stanislava Rajtara na obnovi župnoga dvora te uređenju i oblikovanju interijera župne crkve. Bio je kanonik od 1967. i veliki prepošt zagrebačkoga Kaptola, član više tijela Zagrebačke nadbiskupije, prvi urednik uglednoga časopisa »Croatica Christiana periodica« (1977.-78.) i predsjednik Hrvatskoga književnoga društva sv. Jeronima odnosno sv. Ćirila i Metoda (1969.-71. i 1973.-97.).
