NA DJELU JE U BAČKOJ ZAKONSKI I PRAVNO NEUTEMELJENA INICIJATIVA Pozadina zatiranja hrvatskoga (jezičnoga) identiteta Bunjevaca

Snimio: I. Marjanica | Dužijanca, tradicionalna žetvena svečanost bunjevačkih Hrvata

Nikakva ranija upozorenja, zamolbe ili usmeni prosvjedi nisu pokolebali vijećnike Skupštine grada Subotice da u četvrtak 4. ožujka velikom većinom glasova usvoje odluku o pristupanju promjeni Statuta grada Subotice kojom bi se bunjevački jezik osim srpskoga, mađarskoga i hrvatskoga uveo kao službeni na području mjesne samouprave u tom gradu. Taj je prijedlog 23. veljače podnio gradonačelnik Subotice Stevan Bakić na inicijativu Bunjevačkoga nacionalnoga vijeća i on je, očito, bez velike rasprave ekspresno usvojen.

Predsjednik Demokratskoga saveza Hrvata u Vojvodini Tomislav Žigmanov: »Država svojim postupcima spram onih Bunjevaca koji sebe smatraju Hrvatima, a takvih je više od tri četvrtine, gradi i provodi politike s negativnim značajkama. Možda je za to najbolji primjer to što lokalne i pokrajinske vlasti sprječavaju osnutak Hrvatskoga školskoga centra.«
(Ne)skriveni politički motivi

To je odmah, očekivano, izazvalo buru reakcija hrvatske javnosti pa je tim povodom Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH poslalo prosvjednu notu srbijanskomu ministarstvu vanjskih poslova, hrvatski veleposlanik u Republici Srbiji javno je izrazio neslaganje i negodovanje, a među ostalima i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje oštro se usprotivio takvoj inicijativi. Sve se te reakcije mogu svrstati u nekoliko znanstveno utemeljenih i logičnih argumenata:

  • Bunjevački govor nije jezik, on pripada novoštokavskomu ikavskomu dijalektu i jedan je od dijalekata hrvatskoga jezika, koji se u suvremenoj srpskoj i hrvatskoj dijalektološkoj literaturi među ostalim naziva mlađim ikavskim, zapadnohercegovačko-primorskim, te zapadnim ili novoštokavskim ikavskim dijalektom.
  • U pristupu toj inicijativi moralo bi prevladati znanstveno, jezikoslovno mišljenje, koje se temelji na dosadašnjim jezikoslovnim istraživanjima i zaključcima hrvatskih, ali i srpskih jezikoslovaca te na dijalektološkoj, slavističkoj i općenito poredbenolingvističkoj literaturi.
  • I Bunjevci u Mađarskoj su podetnička skupina i oni se služe i nazivaju svoj jezik hrvatskim.
  • Inicijativa je zakonski i pravno neutemeljena jer u Vojvodini temeljem statuta svaka nacionalna manjina koja želi proglasiti svoj govor službenim mora imati 15 posto, što ovdje nije slučaj: onih koji se nacionalno deklariraju kao Bunjevci nešto je malo više od 9 posto.
  • Inicijativa u sebi nosi neželjene i negativne političke i društvene posljedice na cjelinu interesa hrvatske zajednice u Srbiji.
  • Bunjevačko pitanje nije samo unutarnjopolitičko pitanje budući da su Srbija i Hrvatska 2004. potpisale sporazum o međusobnoj zaštiti manjina.
  • Takve inicijative ne pridonose daljnjemu unaprjeđenju i jačanju bilateralnih odnosa između dviju država.

● Riječ je, očito, o (ne)skrivenim političkim motivima.

Za bunjevački jezik na srpskom

Javnosti su se obratili i oni na kojima se najviše »prelama« odluka subotičkih općinskih vlasti: bunjevački Hrvati u Subotici preko Demokratskoga saveza Hrvata u Vojvodini i Hrvatskoga nacionalnoga vijeća. U izjavi predsjednik DSHV-a Tomislav Žigmanov upozorio je da se podnositelj prijedloga subotički gradonačelnik kao predstavnik vlasti jasno i nedvosmisleno svrstao na jednu stranu u identitetskim sporovima tamošnje hrvatske zajednice. Podsjetio je da do sada u Republici Srbiji ni u jednoj jedinici lokalne samouprave nije zabilježen slučaj »novoga, slobodnijega tumačenja zakona« da je jezik jedne manjine, koje ima manje od 15 posto od ukupnoga stanovništva, uveden u službenu uporabu te će to biti presedan. Na to su mu općinski vijećnici Vučićeve Srpske napredne stranke odmah podmetnuli ustaštvo, besramno pljujući po hrvatskom narodu: »Iz povijesti vrlo dobro znamo kakve je postotke imala Nezavisna Država Hrvatska u vrijeme II. svjetskoga rata… Vi pripadate jednomu velikomu dijelu Vašega naroda koji nije najhrabriji na svijetu zato što se ničega ne boji, već zato što se ničega ne stidi.«

Predsjednik Katoličkoga društva »Ivan Antunović« dr. Ivica Ivanković Radak: »Uvođenje tzv. bunjevačkoga jezika u službenu upotrebu na području Subotice političko je pitanje, a kao takvo je bilo predstavljeno i na Skupštini grada prije nekoliko dana. To znači da bilo kakva argumentirana, znanstvena i razumna rasprava izostaje. Iz toga razloga, jer je riječ o političkom pitanju, ne mogu i ne želim komentirati. Svakako, ostaje žalosna konstatacija da takva pitanja i izjave koje su dane tim povodom među hrvatskim vjernicima izazivaju i produbljuju podjele, zabrinutost i ljutnju, što je zabrinjavajuće.«

Kako bi se što bolje razumjeli ključni akteri najnovijega pokušaja zatiranja hrvatskoga identiteta Bunjevaca u Bačkoj, treba tek ukratko iznijeti nekoliko, široj hrvatskoj javnosti, vjerojatno, nepoznatih podataka.

Prvo, subotički gradonačelnik Bakić političar je iz kruga sadašnjega srbijanskoga predsjednika, izabran u kolovozu 2020. na tu dužnost pobijedivši na izborima na listi »Aleksandar Vučić – za našu decu«. Usputno, vođa zastupničkoga kluba te najbrojnije stranke, koja u beogradskoj Narodnoj skupštini ima 188 zastupnika/poslanika, Aleksandar Martinović, rođen u Slavonskom Brodu, bio je dugogodišnji istaknuti član Srpske radikalne stranke četničkoga vojvode Vojislava Šešelja, a g. 2012., kao i velik broj njegovih sadašnjih stranačkih kolega, prešao je u Vučićevu Srpsku naprednu stranku. Drugo, mnogi članovi Bunjevačkoga nacionalnoga vijeća, kojima je sadašnja temeljna identitetska odrednica negativna – da nisu Hrvati, imaju hrvatske putovnice. Svojedobno su neki od njih bili čak i osnivači Matice hrvatske u Subotici te se zauzimaju u javnosti za bunjevački jezik na čistom srpskom književnom jeziku.

Na izvoru otvorenog zatiranja hrvatstva
Na kraju nužno je spomenuti vrelo, tj. izvorište svih agresivnih zatiranja hrvatstva Bunjevaca, i to ne samo u Bačkoj i Srbiji, nego i drugim hrvatskim krajevima. Ono se nigdje tako otvoreno ne propagira kao u djelu srpskoga jezikoslovca i skupljača narodnih umotvorina s kraja 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća Vuka Stefanovića Karadžića. Naime, opće je poznato da je u knjižici »Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona«, tiskanoj u Beču g. 1849., objavio i tekst znakovita naslova »Srbi svi i svuda«. Njegova je osnovna tvrdnja da su svi narodi kojima je materinsko štokavsko narječje – Srbi, koji se razlikuju samo po vjeri, tj. »zakonu«: grčkom, turskom i rimskom (pravoslavci, muslimani i katolici). U tom velikosrpskom »kovčežiću« bez dna našli su se, dakako, i Bunjevci, koje Karadžić svrstava u Srbe »zakona rimskoga« (Kovčežić, str. 2.). Tu su tezu ponavljali i razrađivali kroz povijest brojni srpski znanstvenici, političari i državni dužnosnici. Treba se samo prisjetiti bivšega srbijanskoga predsjednika Tomislava Nikolića, koji je 2013. u Subotici poručio Bunjevcima da su »autentična slavenska narodnost koja ima sve atribute posebnosti i jedinstvenosti«. Sadašnji predsjednik Vučić kao »proeuropski« političar nikada se, poučen »glinskim slučajem« 1995., tako izravno nije umiješao u »bunjevačko pitanje«, no za njega su to, mnogi sumnjaju, dobro »odradili« njegovi stranački poslušnici. U svemu tome, temeljem povijesnoga iskustva, doista zabrinjava čuđenje aktualne političke vlasti u Hrvatskoj zbog odluke subotičke skupštine.

IZVORGlas Koncila br. 11/2021.
Prethodni članakUMRO NA GLASU SVETOSTI 20. ožujka 1917. rođen o. Augustin Augustinović, hrvatski sin i »preporoditelj« Venezuele
Sljedeći članakPOUČAK ZRNA BAČENA NA ZEMLJU Korizma može postati novi poticaj za potrošnju a da nije riječ o kupnji