Pandemija koronavirusa razgolitila je sve propuste i nedostatke dosadašnjih politika. Postojali su preduvjeti za proizvodnju lijekova i cjepiva, ali se sve to zapustilo ili rasprodalo pod parolom: »Strane će investicije ojačati naše uključivanje u međunarodnu podjelu rada.« U sveopćem zanosu za što bržim ulaskom u kapitalizam dopustilo se propadanje pojedinih važnih grana industrije bivšega poretka, koje su mogle opstati kao jamstvo naše samodostatnosti.
Privatiziran je »Dukat«, koji je nakon toga prodan stranim vlasnicima, a popratna su žrtva bili domaći proizvođači mlijeka. Danas se u Hrvatskoj pije 50 posto mlijeka iz uvoza, a propale su tisuće mljekara, čime je ugrožena i egzistencija mnogih obitelji. Zemlja se napušta i ostaje neobrađena.
»Ina« je prodana mađarskoj tvrtki, a njezina se prateća industrija u Hrvatskoj postupno gasi ili je već ugašena. Njezini vrhunski stručnjaci razbježali su se po svijetu ili su zaboravljeni u mirovinama. Slično se dogodilo i s farmaceutskim divom »Plivom«, koja je bila svjetski ugledan i poznat proizvođač lijekova. Neslavnu sudbinu »Plive«, koja je danas mogla biti sposobna i za proizvodnju cjepiva protiv korone, doživljava i Imunološki zavod u Zagrebu. Zato će na području istočne Europe proizvodnju cjepiva protiv korone vjerojatno preuzeti farmaceutski pogoni srpske »Galenike« ili pogoni iz Leskovca ili Vršca, a mogla je »Pliva«. Zapuštanje proizvodnje seruma u Imunološkom zavodu isključivi je grijeh struktura vlasti u Zagrebu jer im je važnije bilo preseljenje hipodroma i izgradnja preslike maloga Manhattana. Naravno sve uz pomoć stranoga investiranja i ustupanja prava upravljanja strancima. Zahvaljujući pritisku javnosti, od ideje uništenja hipodroma i izgradnje Manhattana privremeno se odustalo, no šteta koju trpi Imunološki zavod zbog njegova postupnoga eutanaziranja teško je oprostiva.
U postojećoj krizi nedostatka cjepiva i uz nuđenje suradnje od nekih država u proizvodnji cjepiva Imunološki bi se zavod mogao brzo prilagoditi proizvodnji cjepiva. Nažalost, geopolitika i interesne sfere novih strategija farmaceutskih industrija unose pitanja zdravlja čovječanstva u politiku. Tako se znanost proizvodnje lijekova ograničava interesima politike i profita. Najmanje se vodi briga o čovjeku. Hrvatska je u tom pogledu sama pridonijela svojemu ovisničkomu položaju jer je pristajala na gašenje svojih proizvodnih pogona u farmaceutskoj industriji. Ipak još nije kasno. Posljednji je trenutak da se hrvatska politika izvuče iz svojega ovisnoga položaja u koji je stavljaju interesi nekih navodno prijateljskih država Europske unije. Danas je očito da je politika bogatijih država sebična. Konačnu odgovornost za ispravnu odluku snosi aktualna politička vlast, samo treba odvažnost, ako je suverena.
