NACO ZELIĆ, PROMICATELJ HRVATSKE I KATOLIČKE BAŠTINE U BAČKOJ Zbog dužijance »partijaši« su progonili »matičare«

Snimio: T. Vuković | Naco Zelić

»Od g. 1911., kada je Blaško Rajić, župnik župe sv. Roka u Subotici, u mojem dragom Keru (pučki naziv za subotičku gradsku četvrt, op. a.) u suradnji s ‘Katoličkim divojačkim društvom’ u Subotici i njegovom predsjednicom Justikom Skenderović-Lešinom organizirao prvu crkvenu i tada prvu javnu proslavu dužijance, i misu zahvalnicu 6. kolovoza 1911., crkveno-javna proslava dužijance bila je najznačajnija i najomiljenija svečanost bunjevačkih Hrvata u Subotici, a kasnije i u Somboru i u više drugih župa. Od 1919. do 1940. središnje proslave dužijance održavane su u katedralnoj crkvi sv. Terezije u Subotici«, započinje svoj radni materijal »Javna proslava dužijance od 1968. do 1971. (svjedočenje)« Naco Zelić, nekadašnji sudac i diplomat, jedan od trenutačno najistaknutijih živućih promicatelja hrvatske i katoličke baštine u Bačkoj, povjesničar, publicist, humanitarac, organizator mnoštva kulturnih događanja, sakupljač hrvatsko-bunjevačke usmene narodne baštine… Unatoč 87 godina, s istančanim političkim senzibilitetom osjetivši da bi hrvatska i katolička bit drevne proslave dužijance, zahvale za žetvu, mogla biti dovedena pod upitnik od aktualnih državnih vlasti u Srbiji, kao nedavno i Bokeljska mornarica u Crnoj Gori, odlučio je kao jedan od organizatora i izravni sudionik otrgnuti ju od krivotvorina i zaborava na nešto više od 220 stranica.

Velika opasnost povezivanja s klerom!

Pojašnjava najprije vremenski okvir u naslovu – od 1968. do 1971.: »Tijekom Drugoga svjetskoga rata dužijanca nije proslavljana, a i nakon njegova završetka i tzv. oslobođenja i nastalih društvenih promjena dužijanca se više nije mogla slaviti kao do rata… jer se u svim mjestima slavila samo kao crkvena svečanost.« Stoga je skupina hrvatskih intelektualaca, koje svakako u znak zahvalnosti treba spomenuti: Balint Vujkov, Matija Poljaković, Ivan Tikvicki-Pudar, Ivan Tikvicki, Bela Gabrić, Marko Peić, dr. Vinko Perčić, Ivo Stantić, Grgo Prćić, Ante Pokornik, Jakov Kopilović, Lazar Merković, Grgo Vukov, Vince Dulić, Ante Skenderović, Mirko Huska, Kata Maftelj, Kata Budinčević, Kata Stipić, Anica Blažević, Stipan Šabić, Pere Skenderović, Jakov Kujundžić, Grgo Bačlija, Bela Tikvicki, Milivoj Prćić, Lajčo Perušić i Naco Zelić, uz silna protivljenja i poteškoće uspjela ponovno organizirati zajedničku crkvenu i javnu društvenu hrvatsku proslavu g. 1968. u Subotici.

»Cjelokupna se naša tradicija, baština i običaji ne mogu ni razumjeti ni objasniti bez katolištva.«

I površni poznavatelji jugoslavenskih političkih zbivanja u onodobnoj Jugoslaviji zasigurno naslućuju razloge isticanja g. 1971. u naslovu. »Karađorđevo prekida sve. Sjednica Izvršnoga komiteta Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije u Karađorđevu u prosincu 1971. s odlukama donesenim glede hrvatskoga proljeća, koje su značile smjenu dijela političkoga rukovodstva Hrvatske, predvodnika ‘masovnoga pokreta’, s drastičnim posljedicama za velik broj aktivista, posebice ‘matičara’, odrazila se i na nas bačke Hrvate, osobito na nas brojne u Subotici… Brojni članovi SKJ, kako smo ih mi zvali ‘partijaši’, u tadašnjim radnim organizacijama bili su veoma aktivni u provođenju odluka Centralnoga komiteta SKJ u otkrivanju, žigosanju i progonu nas članova Matice hrvatske u Zagrebu.« U tom su duhu ondašnji komunisti, članovi Hrvatskoga kulturno-umjetničkoga društva »Bunjevačko kolo« u Subotici, upozoravali da je bila velika opasnost »povezivanje s klerom, što je nanosilo štetu ugledu Društva«.

Uslijedilo je zatiranje svega što je imalo prizvuk hrvatskoga. »U Subotici su prema ‘matičarima’ poduzete vrlo rigorozne mjere. Progoni koji su uslijedili i ukidanje svega što je hrvatsko, potom iseljavanje, montirani sudski procesi, nasilna asimilacija i represija tijekom sljedećih dvadeset godina čine ono razdoblje u povijesti bačkih Hrvata jednim od najtežih. Većina nas članova Organizacijskoga odbora dužijance, koji smo bili članovi Matice hrvatske u Zagrebu, početkom 1972. isključena je iz članstva HKUD-a ‘Bunjevačko kolo’ i iz Organizacijskoga odbora dužijance i drugih društava, i više nismo smjeli sudjelovati u organiziranju proslave dužijance… kao i u drugim društvenim aktivnostima.«

Sljedećih godina dužijanca je izgubila sva katolička i hrvatska obilježja te je prozvana »Žetvenim svečanostima naroda i narodnosti«. No spomenuto »Bunjevačko kolo« kao organizator proslave uspjelo je opet g. 1993. spojiti u zajednički mozaik crkvenu i javnu gradsku proslavu dužijance na radost svih hrvatskih rodoljuba, a posebice Zelića.

Obitelj i župnici oblikovali su identitet

Rođen je 5. listopada 1930. od otca Blaška i majke Jozefe r. Ćakić u Subotici, gdje je završio osnovnu školu, nižu gimnaziju i Trgovačku akademiju. Na Višoj pedagoškoj akademiji u Novom Sadu diplomirao je g. 1951. kemiju i fiziku, a g. 1959. diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Predavao je u hrvatskim odjelima u školama oko Subotice sve do preseljenja u Zagreb g. 1955. zbog etikete »kleronacionalista«. Godine 1958. vraća se u Suboticu, gdje se zaposlio kao pravni referent u jednoj tvornici, a g. 1961. postaje sudac Sreskoga suda i Okružnoga suda u Subotici, no zbog »djelovanja s pozicija hrvatskoga nacionalizma«, kao član Matice hrvatske u Zagrebu, razriješen je s te dužnosti. Nakon toga se ponovno preselio u Zagreb, gdje živi sve do danas. Radio je kao upravni savjetnik u Ministarstvu zdravstva i socijalne zaštite i Ministarstvu rada i socijalne skrbi te kao tajnik Zavoda za organizaciju i ekonomiku zdravstva u Zagrebu, a od 1. lipnja 1992. na radu je u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske, s time da je od 16. lipnja 1992. do 30. rujna 1996. bio savjetnik za konzularne poslove u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Budimpešti. Nakon toga odlazi u mirovinu.

Sudjelovao je u izradi više zakona i drugih propisa iz područja socijalne zaštite, obiteljskopravne i zdravstvene zaštite, objavio je više stručnih članaka u vezi s primjenom zakona, sudjelovao je na brojnim savjetovanjima, simpozijima i drugim stručnim skupovima i sl. »Narodne novine« u Zagrebu, u ediciji »Zbirka pravnih propisa«, objelodanile su mu knjigu »Zakon o socijalnoj zaštiti«, a kao istaknuti pravnik biran je za člana Zakonodavno-pravne komisije Sabora Republike Hrvatske. Cijeli je radni vijek bio inicijator i organizator brojnih kulturnih priredaba na kojima su predstavljeni običaji, kultura, umjetnost i politička aktivnost Hrvata u Bačkoj, i skupljao poslovice, izreke i manje poznate riječi u govoru bunjevačkih Hrvata. Objavio je knjige »Zakon o socijalnoj zaštiti« (1983.), »Protiv zaborava – Hrvatsko kulturno prosvjetno društvo ‘Matija Gubec’ Tavankut 1946. – 1996.« (2000.), »Monografija Nesto Orčić« (2007.), »Hrvatsko proljeće i bački Hrvati« (2009.), »Publikacije bačkih Hrvata« (2009.), »Slikovali smo se« (2011.) i u suautorstvu s Petrom Šarčevićem »Hrvatska pisana riječ u Bačkoj« (2015.). Dobitnik je desetak visokih odličja i nagrada.

Na pitanje otkuda mu sva ta energija, samoprijegor, spremnost za žrtvovanje i vremena i truda, u biti ljubav prema nacionalnomu i vjerničkomu izvorištu, odgovara s osmijehom, prisjećajući se svih onih koji su pridonijeli oblikovanju njegova identiteta. »U mojoj obitelji nikada to nije bilo sporno i moji su me roditelji odgojili u ozračju u kojem sam oduvijek znao tko sam i što sam. Osim toga djetinjstvo sam proveo u subotičkoj župi sv. Roka, u dijelu grada u kojem su gotovo isključivo živjeli Hrvati − Bunjevci. Župnik nam je bio hrvatski velikan uma i duha Blaško Rajić, poznati bunjevački tribun. On mi je bio vjeroučitelj, a bio sam i njegov ministrant. Bio sam i član Križarskoga bratstva u toj župi, a nakon Drugoga svjetskoga rata i član pjevačkoga zbora. Odrastao sam u sjeni njegovih pastoralnih i nacionalnih aktivnosti, kao i djelovanja drugih subotičkih dušobrižnika: Lajče Matkovića, Gavre Crnkovića, a osobito Ivana Kujundžića, i sve je to utjecalo da sam još kao srednjoškolac čvrsto spoznao svoju nacionalnu i vjersku pripadnost, ali i svoje obveze prema njima. Zato sam se uključio u društveni život hrvatske zajednice u Subotici, u kulturno-umjetnička društva sa željom da pridonesem očuvanju bunjevačkih narodnih tradicija, jezika, kulture i nacionalne svijesti.«

»Cjelokupna se naša tradicija, baština i običaji ne mogu ni razumjeti ni objasniti bez katolištva«, završava svoju, uvjetno rečeno, životnu priču čovjek, rodoljub i intelektualac, koji je već odavno zaslužio primjereno mjesto u hrvatskom kulturnom panteonu.

IZVORGlas Koncila br. 28/2018.
Prethodni članakNESVAKIDAŠNJI SVEĆENIČKI JUBILEJ Osam asumpcionista sa 512 godina svećeništva
Sljedeći članakNESTRUČNOST »STRUČNE JAVNOSTI« Zablude ili namjerne nedosljednosti mirovinske reforme