Ovih je dana »Kršćanska sadašnjost« objavila knjigu doktorice znanosti Nade Babić »Hrvatski prijevodi Novoga zavjeta«. Riječ je o njezinu doktorskom radu koji je oblikovala nakon što se godinama posvetila proučavanju kršćanstva u hrvatskoj literaturi, nakon što je napisala i uredila više udžbenika i čitanaka iz hrvatskoga jezika koji su prepoznatljivi po promicanju i isticanju hrvatske kulture u najširem smislu riječi, a pečat je te kulture ponajprije kršćanski. Nada je župljanka župe Tijela Kristova u Sopotu u Novom Zagrebu u kojoj rado pridonosi svojim talentima, povezana je i s franjevcima na Kaptolu te sestrama karmelićankama u Brezovici. Predavala je različite kolegije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, sve iz područja hrvatskoga jezika. Danas studente poučava kulturi govorenja, čitanja i pisanja te stvaralačkomu pisanju. Bila je voditeljicom škola stvaralačkoga pisanja i literarnih radionica za djecu u Školi dječjega stvaralaštva »Novigradsko proljeće«. Članica je stručnih ocjenjivačkih sudova u natječajima dječjega literarnoga stvaralaštva kršćanske inspiracije. Cijeli je Nadin život protkan svjedočenjem i življenjem kršćanstva. Odnedavno je zaposlena kod otaca salezijanaca u »Salezijani« kao urednica za udžbenike i hrvatski jezik. Njezin je takav životni put utrt u rodnim joj Studencima, selu pokraj Imotskoga.
Na Studencima su rođeni i majka Tomica, zvana Tonka (rođena Bilić-Antičević) i otac Stipan Babić, zvani Jovica (preminuo 2001.). Njih su se dvoje vjenčali u župnoj crkvi sv. Ilije na Studencima i skrasili se u kući koju su sami izgradili u prvomu desetljeću braka, a za to su vrijeme živjeli pod zajedničkim krovom s djecom i drugim ukućanima. Nada drži da je imala iznimnu sreću što njezin otac nije bio gastarbajter, kao većina muškaraca iz Studenaca i Imotske krajine koji su sedamdesetih godina odlazili na »privremeni rad« u Njemačku. Najvećemu broju učenika u studenačkoj osnovnoj školi otčevi su radili u Njemačkoj ili drugim zapadnim zemljama. Otac Stipan radio je težak fizički posao, ustajao bi prije zore jer je bio sakupljač mlijeka i vozač. Bio je sezonski radnik u Studenačkoj mljekari koja je nekoć proizvodila poznati Studenački sir. Majka je, uz poslove u kućanstvu i imanju, radila i kao ugostiteljica.
Nadini su roditelji blagoslovljeni s petero djece. Kada je najstarija kći Ivanka dobila prvo zaposlenje u Zagrebu, ostalih se četvero djece školovalo u Zagrebu ili u studentskim ili u srednjoškolskim i studentskim danima. O njima se brinula najstarija kći Ivanka, koja i danas živi u Zagrebu, gdje vodi malu tvrtku za nekretnine, udana je i ima dvoje djece. Antica je na svijet došla godinu nakon Ivanke, živi na Studencima s majkom, vodi OPG, uzgaja koze i perad, voli poljoprivredne poslove. Treća je rođena Nada, a četvrta je Marija, zvana Mika, koja je, završivši Višu medicinsku školu 1993. godine, dragovoljno pristupila u IV. gardijsku brigadu i dočasnica je Hrvatske vojske. Danas radi u svojoj struci u Zavodu za pomorsku medicinu Split. Najmlađi je brat Tone, rođen 1970., dragovoljac je Domovinskoga rata od ljeta 1991., dočasnik je u Hrvatskoj vojsci, a radi najčešće na terenu. Tone ima petero djece, živi na Studencima u obiteljskoj dvokatnici, koju dijeli s majkom i sestrom.
Neovisno o kilometarskim udaljenostima, obitelj je snažno povezana: okupljaju se u dane blagdana i svetkovina, rođendana i slavlja. Mobitelima podjednako često razmjenjuju SMS poruke, fotografije i videozapise. Majci, tj. baki Tonki vrlo je važno da joj unučad budu ljubokrvna, što na Studencima znači – da vole i poštuju svoj rod i svoju krv, da čuvaju viru Isusovu, da izlaze ususret jedni drugima, da ne zaborave tko su i čiji su, da ne budu ripa brez korena…
»Naša je majka plemenita žena, jako samosvjesna, mudra… Do kraja posvećena obitelji, bila je marljiva preko mjere, danas se sestra i ja pitamo kadli je naša majka spavala uz toliki posao izvan kuće – u nje je sve sjalo od čistoće… Stroga i topla istodobno, brižna. Savršena je bila u odgoju. Današnjim pedagoškim rječnikom rečeno: odgajala nas je za drugoga, za izvrsnost. Dati najbolje od sebe. Ne štedjeti se! Poštivati svoj rad, ali i rad druge osobe«, pripovijeda Nada. »A otac nam je bio kao školjka: izvana strog i tvrd, a iznutra mekan, blag, milosrdan, za tren bi mu potekle suze od ganuća. Imao je nevjerojatnu tjelesnu snagu, u užoj i široj okolici bio je dobro poznat po tome, ali i po istinoljubivosti i nagloj naravi. Bio je izrazito društven, volio je zapjevati. Znao je pripovijedati priče, postavljati zagonetke. Moji roditelji i moje bake (djedove ne pamtim) bili su neiscrpna riznica narodne mudrosti: zagonetaka, poslovica, pjesama, brojilica, priča i anegdota. Od svega je najviše volio da smo skupa za stolom. Kad smo bili studenti, tada bi pozivao naše prijatelje i prijateljice iz Zagreba i gostio ih u našoj kući.«
»Mislim da su se naši roditelji izvrsno slagali. Naime, oni su odlučili svoj život posvetiti nama djeci, osobito našemu školovanju. Jako su se poštivali, premda su bili različitih naravi. Brak je zajednička odluka donesena vlastitom voljom mladića i djevojke. Brak će uspjeti ako se živi po riječima koje su izrečene pred svećenikom – jedna duša u dva tijela. Ništa bolje od dvi volje, tj. kada dvoje ljudi usklade svoje volje k jednomu cilju, tako se kaže na Studencima. Tako su i oni. Živjeli smo na selu u kojem su nas svi odgajali u vjeri. Majka nas je odgajala i riječju i djelom, a otac ponajprije djelom. Majka nam je bila predvodnica u vjeri: kada se sve treba prekrižiti, koliko puta, kakvi trebamo biti na misi i sl. Uopće se ne sjećam vremena kada sam naučila molitve i ‘molitvice’ koje ‘oduvijek znam’, najvjerojatnije u najranijem djetinjstvu. Roditelji su nas poučavali vjeri, primjerom, pričom, zgodama, životom. Slavili smo blagdane, radovali smo se Božiću i Uskrsu, ali osobito našemu svetomu Iliji, zaštitniku župe, te svetomu Roku, čija je kapelica u selu od davnine.«
U selu se živjelo intenzivno kršćanstvo. Fra Julijan Ramljak župnikovao je 16 ili 17 godina na Studencima. U naše je selo došao nakon 14 godina provedenih na robiji u Staroj Gradiški. Osuđen samo iz mržnje na vjeru. Obilježio je djetinjstvo i odrastanje svih studenačkih naraštaja toga vremena, tako i moje. Beskrajno je volio djecu. Na vjeronauk nam je donosio literaturu, lopte, Biblije… Kad bismo otišli sa Studenaca na daljnje školovanje, dopisivao se s nama, slao novce onima koji su morali služiti vojsku. Bio je sama energija, vazda u pokretu, ili pita ili odgovara… a tako topao i divan. Divan. Uza starije sam sestre učila brzo i lako, čitala sam sve što bi mi došlo pod ruku (a fra Julijan je stalno donosio dobre knjige) pa sam se pričestila u prvom razredu osnovne škole, a krizmala u drugom. Crkva sv. Ilije bila je preko puta naše kuće, s našega sam prozora gledala u sakristiju. Crkva mi je tako bila svakodnevica. Svih nas petero majka bi posebno uredila za svetu misu na kojoj smo neizostavno morali biti. Tako je bilo u svakoj obitelji na Studencima. Na mise smo redovito išli, a jedno vrijeme i na jutarnje – prije škole, koje je ‘uveo’ fra Julijan. Starije su sestre sudjelovale na vjeronaučnim natjecanjima, dobivale nagrade, a ja sam uživala u Malom koncilu, od kojega sam često dobivala nagradne knjige.
Seoska djeca rade sa svojim roditeljima, znaju se muški i ženski poslovi. Roditeljima je bilo vrlo važno da djecu nauče tim poslovima. Tako je bilo i s nama. Meni je bilo najdraže čitati, crtati i vesti, i maštati. A to nisu seoski poslovi, zato sam svaki seoski posao doživljavala kao ‘tlaku’, ali sam morala učiniti svoj dio. I ponoviti više puta ako su stariji procijenili da sam loše napravila. Jedino nisam naučila musti kravu, bojala sam se. Kuća je uvijek morala biti savršeno čista – to je u Dalmaciji kao kult. Voljela sam čuvati krave jer bi bilo nekoliko nas djece, mogli smo se igrati do mile volje. Nije mi bilo teško ni hraniti svinje i čistiti njihov prostor (jer tu nije vrijedio majčin kanon o urednosti). Ako bismo učinili kakav neposluh, jedna ili dvije – sve četiri smo trebale očistiti dvorište da bude čisto kao dlan. To je bila majčina česta ‘pedagoška metoda’. I kuhale smo, majka nam je dopuštala da mijesimo kolače, nije se ljutila kad ne uspiju. Stalno nas je poticala da učimo i stječemo različite vještine, radile smo sve domaćinske poslove. Ako mi u ruci nije bila knjiga, morao je biti vez – ili će se već naći kakav posao kojemu nisam bila sklona. Ja sam neprestano maštala, crtala, sanjarila… Meni je sve ostalo bilo besmisleno, pa zato i teško. Ali danas razumijem majčine i otčeve metode, sve što su me naučili u ono vrijeme raslo je i raste… Iz malena se trn oštri. Tko tvrdo veže – brzo driši (driješi) – govorili su roditelji, a meni je tada smetala ta ‘mantra’. No to je bio učinkovit način za stjecanje radnih navika. Majka je prepoznavala naše talente i poticala nas da ih razvijamo.«
»Osnovnu sam školu završila u Studencima. Brzo sam i rado učila, bilo mi je lijepo. Posebno mi je drag bio moj prvi učitelj – učitelj Bože koji nas je vodio do 4. razreda, a potom mi je bio najdraži učitelj Mate – predavao je hrvatski jezik. Imali smo literarnu družinu i u njoj smo uživali. Stvarali smo časopis koji se zvao ‘Tratinčica’. Crtala sam više inačica jedne naslovnice, sudjelovala u uređivanju i ’tiskanju’ časopisa (na tzv. geštetneru). Rado sam recitirala. Jako sam voljela školu. Moje je djetinjstvo nalik sunčanu proljetnomu danu: puno boja, mirisa i lahora. I buru sam voljela. Prva dva razreda srednje škole polazila sam u Splitu, a druga dva u Zagrebu, u Klasičnoj gimnaziji. U Zagrebu mi je bilo neizrecivo bolje i ljepše nego u Splitu. Predivno. Zagreb mi je bio čista ljepota. Živjela sam sa starijim sestrama. Uskoro je došla i mlađa sestra, zatim brat. Voljela sam čitati, vodila sam dnevnik pročitanih knjiga, u školskoj bih godini pročitala stotinjak knjiga. Gimnazija je bila zahtjevna, ali sam je voljela. Od 1982. do 1994. promijenila sam šesnaest podstanarskih adresa. Negdje je bilo ili preskupo, negdje neprikladno, negdje čudni stanodavci, negdje dugo pješačenje do polazne tramvajske stanice… U srednjoškolskim sam danima na nedjeljnu misu išla u Palmotićevu, a tijekom studija u Ranjenoga Isusa na Trgu bana Jelačića. Rado se sjećam propovijedi Josipa Turčinovića. Upisala sam se na Filozofski fakultet 1983., studij današnje kroatistike. Studijski su mi dani najljepši dani u životu. Sve je bilo kao u snu: imala sam mnoge odlične profesore, krasne sadržaje, bila sam dobra studentica, s lakoćom sam polagala najveći dio ispita. Prve sam tri godine studija sve ispite položila u ljetnom roku pa bih do početka listopada bila na Studencima i radila. Naši su roditelji tovili svinje za druge ljude, da bi nas od te zarade školovali. Diplomirala sam 1989.«
»Kao apsolventica sam već radila, predavala sam hrvatski i povijest umjetnosti u Jastrebarskom. Putovala sam, takoreći od Mirogoja (Lašćina) do Jastrebarskoga, i to je bilo moje vrijeme za čitanje. Lijepo mi je bilo s gimnazijalcima u Jastrebarskom. Nakon diplome zaposlila sam se u srednjoj školi u Samoboru. Dobro mi je bilo, ali nisam dugo ostala. Pa sam kratko radila u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, pa u osnovnim školama u Španskom, Retkovcu i, najdulje, u Malešnici. Tamo sam bila od 1991. do 2001.
Škola je moj životni izbor: volim djecu, volim školu, mislim da mogu prenijeti sadržaj tako da učenicima bude shvatljiv i prihvatljiv. Bivši mi učenici kažu da sam bila i stroga i pravedna, da se vidjelo da mi je stalo do njih. Da sam ih poštovala. Godine 2001. kratko sam bila u osnovnoj školi u Travnom, odakle sam otišla u Zavod za školstvo Republike Hrvatske (današnja Agencija za odgoj i obrazovanje) na mjesto stručne savjetnice za izvannastavne aktivnosti. Tamo sam radila 14 mjeseci, tj. do dana kada su u nadležnom ministarstvu odobrene čitanke Dveri riječi kojima sam bila urednicom i suautoricom. Iako tada to nije smatrano sukobom interesa, ja sam napustila to radno mjesto. Udžbenike i čitanke iz hrvatskoga počela sam oblikovati još 1991. godine. Bila sam nezadovoljna tekstovima u čitankama: neki su bili ideologizirani, neki djeci nedohvatljivi i daleki… Nisu se sviđali učenicima, stoga sam ja počela donositi ulomke djeci zanimljivih tekstova kako bih učenike navukla na čitanje. Usporedno s tim, počela sam studirati na Institutu za teološku kulturu laika i Katehetskom institutu (1991.). Željela sam i predavati hrvatski i biti vjeroučiteljica. Te studije nisam završila, ali su me 1993. angažirali kao vanjskoga predavača na KBF-u, što sam i danas. Predavala sam hrvatski jezik, retoriku, funkcionalne stilove hrvatskoga jezika. Istodobno sam, od 1991. do 1994., na HRT-u vodila hrvatski jezik u tzv. ratnoj školi, zatim emisiju Edukon – emisiju za učitelje subotom i Religijski leksikon koji se prikazivao petkom. Stalno sam bila na tri posla. U nakladničkoj kući Profil radila sam od 2004. do 2010. Tamo je objavljena Gramatička vježbenica 5, četiri čitanke Dveri riječi (od 5. do 8. r.) u suautorstvu (Babić, Golem, Jelčić, Đurić), skupa s priručnicima i radnim bilježnicama, udžbenici Hrvatski ja volim i mnoge druge knjige i publikacije. Pokrenula sam i časopis Metodički profili. Godine 2006. i 2007. sudjelovala sam u izradbi Hrvatskoga nacionalnoga obrazovnoga standarda MZOŠ-a, a 2009. i 2010. bila sam i članicom radne skupine za izradbu Nacionalnoga okvirnoga kurikula. Već deset godina surađujem s časopisom Lađa, gdje objavljujem i danas. Bilo je to vrijeme velikoga posla i velikih uspjeha; bilo je novo i izazovno, ali zahtjevno. Odmaknula sam se od toga posla jer sam već bila započela doktorski studij hrvatske kulture, a koju godinu kasnije opet sam se našla u nakladništvu, u Alfi. Tamo sam oblikovala četiri čitanke Zvijezda jutarnja i udžbenike Govori hrvatski, a pokrenula sam i časopis za učitelje hrvatskoga jezika u osnovnim i srednjim školama Zagovor jezika hrvatskoga. Trebalo mi je vremena da napišem i doktorski rad.«
»Svako sam ljeto i gotovo uvijek na sve svetkovine sa svojom obitelji, najčešće na Studencima. Studenci su mjesto na kojem se spaja nebo sa zemljom, kamen s vodom. Tamo su moji izvori i moji korijeni. Tamo je gromovnik Ilija i moj Karmel.«
U Zagrebu živi u župi Tijela Kristova u novozagrebačkom Sopotu, još od studentskih dana. U Sopotu je župnik Ivica Reparinac. Rado lektorira za župu kada zatreba, uključi se u čišćenje crkve, no nije uvijek nedjeljom na župnoj misi. Rado ode k franjevcima na Kaptol. Naime, surađivala je s p. Bonaventurom Dudom, a posebno ih je povezala tema njezine doktorske disertacije. Povezana je i s karmelićankama u Brezovici: »Ja volim njih, a one vole sve – tako i mene i moje.« Još uvijek ju raduje (katkad zamorno i teško) ocjenjivanje literarnih radova duhovnoga i domoljubnoga nadahnuća. Godinama ocjenjuje radove na Susretu hrvatskoga dječjega duhovnoga stvaralaštva ‘Stjepan Kranjčić’ u Križevcima, zatim na natječaju Stisni grumen zavičajne zemlje i prošapći hvala u Radoboju na Danima Side Košutić, odazove se i pozivu organizatora Natječaja ljubavne poezije ‘Željka Boc’ u Mariji Bistrici. Nekoliko je godina ocjenjivala literarne radove i na Lidranu i na još nekim natječajima. Autorica je jezičnih savjeta na mrežnim stranicama Ureda za vjeronauk Zagrebačke nadbiskupije. Uredila je i pjesničke zbirke Josipa Prudeusa, Enesa Kiševića, Božice Jelušić, zbirku pripovijedaka Side Košutić, ali i spomenknjigu ‘Vrata knjige – vrata grada’ u kojoj su tekstovi Bonaventure Dude, Jakše Fiamenga, Ante Vučkovića, Enesa Kiševića i Joška Belamarića. Uredila je i dvije knjige autorice Nives Opačić: ‘Moja draga škola’ (Profil) i putopis ‘Malena mjesta srca moga’ (Alfa). S objema su knjigama urednica i autorica obišle mnoga hrvatska mjesta predstavljajući ih zainteresiranu čitateljstvu.
»Biti angažiran u Crkvi za mene ponajprije znači životom (postupcima, govorom, djelima) svjedočiti vjeru, a najvažnije je svjedočiti na svojem poslu i u svojem društvu. To sam oduvijek znala i živjela. Tomu su me naučili roditelji. Najgore je biti kršćanin u crkvi, a nekršćanin na radnom mjestu, posebno ako si šef ili poslodavac, nadređena osoba. Ima puno čestitih ljudi koji nisu vjernici, a među nama vjernicima ima i onih koji se busaju u katolička ili hrvatska prsa, ali nemaju djela. Vjera je moj osobni i javni prostor. Hrvatski jezik i hrvatska kultura bitno su obilježeni Božjom riječi. Prvu rečenicu prvoga cjelovitoga teksta na hrvatskom jeziku ‘Az, v ime Otca i Sina i Svetago Duha’ izgovaramo mnogo puta na dan. Ima li što istodobno i običnije i čudesnije od toga?«
