Promišljanja o posljednjim trenutcima Kristova života praćenim izdajom, mukom i smrću, a istodobno i promišljanja o smislu patnje svakoga pojedinca, zapisana su u postajama mnogobrojnih križnih putova koji se mole tijekom korizmenoga vremena. Međutim, isti ti motivi koji zadiru u najdublje tajne potpunoga Božjega sebedarja i ljudske želje da se po uzoru na Krista također daruje, ali da pri tom darivanju, ako je ikako moguće, izbjegne raspeće i tu, ovozemnomu umu, tako teško razumljivu ludost križa, prisutni su i u pjesničkim zapisima hrvatske književnosti od anonimnih autora srednjega vijeka sve do današnjih dana.
Pišući o lirici križa u Matičinu časopisu »Vijenac«, Božidar Petrač navodi da se u hrvatskoj lirici intenzivnije pjeva o muci i križu, da je lirika križa bogatija i da se muka i patnja dublje i životnije proživljavaju negoli uskrsnuće: »Trnova kruna, bičevanje, horizontalna greda, krvavi znoj, čavli, raspeće, i sama Kristova agonija te polaganje u grob realni su motivi i čovjek ih iskustveno snažno proživljuje s istom tjeskobom, sa sličnim osjećajima straha i potpune napuštenosti raspeta Krista.« Rime koje pjevaju o otajstvu križa razasute su po mnogim autorskim pjesničkim zbirkama, ali i sabrane u antologiji »Lirika Velikog petka«, koju je priredio Ante Stamać, objavljenoj u izdanju Erasmus naklade 1998. godine, te u antologiji »Krist u hrvatskom pjesništvu«, objavljenoj u izdanju Verbuma 2007., koju je priredio Vladimir Lončarević.
Promatrajući iz perspektive 21. stoljeća neka prošla vremena, nije teško uočiti da su se mnoge životne okolnosti promijenile, ali onaj koji je u tim okolnostima ostao isti jest čovjek – njegova čeznuća i htijenja, njegove dvojbe i strahovi u svim su mijenama uvijek isti. Tako, primjerice, u srednjovjekovnom tekstu »Prigovaranje blažene dive Marije i Križa Isusova« anonimnoga autora Blažena Djevica stupa u dijalog s križem. Zagledana u tvrdi i nemili križ, Marija promatra svoga sina kako visi s razbojnicima i moli u tom trenutku taj simbol boli i majčine patnje da joj ga vrati: Križu, meni sinka vrati, / ja te molim tužna mati, / zač je on ma vela radost / tere moga srca slatkost. Zanimljivo je da je nepoznati autor odlučio napisati svoju pjesmu upravo u obliku dijaloga jer križ Djevici koja podno njega stoji ne samo da pruža odgovor na muku majke kojoj razapinju dijete, nego on sâm i jest odgovor na njenu muku, on sâm i jest odgovor na svaku ljudsku muku – križ je uvijek ključ: Skala ja sam po koj gori / nebeskoga gre se dvori. (…) Imaš dakle ustrpi se / tere, Divo, veseli se / po mni da je mili sin tvoj / oslobodil dragi puk svoj. / Zato svit me ima ljubit / i pošten’je meni činit / cić ljubavi slavnog Boga / ja no prijah na se koga. Autor navedenih stihova, stanovnik »mračnoga srednjovjekovlja«, za razliku od mnogih naprednih suvremenih mislilaca, u patnji, u križu prepoznaje smisao.
Isto prepoznavanje u svojim stihovima pred čitatelja donosi Rajmund Kupareo u pjesmi »Klanjanje križu na Veliki petak«: A duboki uzdah ispaćenih grudi / Najbolji je tumač smisla što križ krije: / Gdje bismo se skrili bez rupa čavala, / Što bi bio život da Krist umro nije?, kao i Silvije Strahimir Kranjčević u posljednjoj strofi pjesme »Golgota«: I gledajuć kaplju rujnu, / Što iz Tvojeg srca kaplje, / O, Gospode, oprost čujem, / Što ga Tvoja usna šapće. / I osjećam, što Ti zbori / Od očiju suza vruća, / Da ne može nikad biti / Bez Golgote uskrsnuća! U istoj toj pjesmi Kranjčević naziva Krista bijelim golubom koji izdiše na svom gnijezdu: Vijek je strašan, mrk i težak / Kao crna savjest kleta; / Na Golgoti patnik visi / Iz prezrenog Nazareta! / I izdiše na svom gnijezdu / Pogođeni golub bijeli, / I izdiše zadnjim dahom / Umirući: Eli! Eli! Iz Kranjčevićeve perspektive križ je Kristu dom, on je mjesto s kojim je Krist neraskidivo povezan, on jest mjesto patnje (O, Gospode, tvrdo li je / Teško drvo, na kom jesi), ali u motivu gnijezda u njemu stoji upisano i mjesto svojevrsnoga spokoja koji proizlazi iz prihvaćanja Očeve volje i svijesti da sve tako mora biti jer, kaže već spomenuti pjesnik Rajmund Kupareo: Nikada svijetu nisi bio tako blizu kao na križu.
Spominjući Kuparea i pišući o njemu i njegovu stvaralaštvu na portalu Narod.hr, Petar Marija Radelj poziva se na Tanju Baran i njezine misli o tom hvarskom začinjavcu 20. stoljeća: »U Kuparea nema odmaka od korizme te kako on nije samo pasivni promatrač, nego je u potpunosti uronjen u korizmenu bȋt – pjesnikov je pristup Kristu toliko osoban da se nerijetko čini kao da on korača zajedno s Isusom i prolazi svu muku zajedno s Njim.« U Korizmenim elegijama Kupareo sažima cijeli Veliki tjedan pa tako, primjerice, u minijaturi »Veliki ponedjeljak« progovara o svim onim trenutcima u kojima čovjek podilazi svijetu i prodaje Krista kako bi se svidio, kako bi bio prihvaćen od onih koji će ga prvom prilikom odbaciti, zaboravivši pritom da si u svojoj zaslijepljenosti srebrom pripisuje sve one zasluge i moći koje nisu u njegovim, ljudskim rukama, i zapadajući tako u zabludu da na ovom svijetu može postojati nešto što je izuzeto od Božje prisutnosti: Ti si gospodar blagajne. / Juda se je prevario: / primio je odviše malo, kao i mi kad mijenjamo / Tebe za osmijehe. U samo tri stiha pjesme »Posljednja večera« on izriče puninu svega onoga što taj događaj jest, svega onoga na što je taj događaj upućivao i suprotstavlja mu prolaznost i krhkost ljudskoga života, propadljivost onoga kruha koji se blaguje samo za stolom, a ne i za oltarom: Tvoja će večera / trajati dovijeka, / a svaka naša / može biti posljednja.
Još od prvih dana u edenskom vrtu čovjeka je njegov grijeh odveo u patnju, u odijeljenost od Boga, stoga su trpljenje i križ sastavni, neraskidivi dio ljudskoga života, oni su, govoreći Kranječevićevom metaforikom, mjesta na kojima se čovjek, ako ih odluči prihvatiti, gnijezdi, to su mjesta, to su stanja s kojima čovjek mora srasti jer u protivnom za njega razvoja nema. U pjesmi Đure Arnolda »S križa gledaš« lirski će subjekt tako u drvu križa prepoznati svoje sveto drvo spasa: I mene bi davno bio / U bjesnilu svome s’rvo, / Da se nisam uhvatio / Za tvog križa sveto drvo. // Od onda mi, Božji sine, / Nije srca strah još dirno, / Oko mene trajno pline / Tvoje ljubavi more mirno.
Svijet se, s druge strane, i sâm grcajući u patnji, svim svojim raspoloživim snagama trudi relativizirati križ te umjesto njega čovjeku velikodušno ponuditi stanje opće anestezije, stvarajući tako od života hladnu, ravnodušnu, neukusnu i nemoćnu predstavu bez uzbuđenja i nadahnuća. Kupareo navodi da odnos prema križu može biti samo dvojak, križ se može prihvatiti i križ se može odbaciti, ali srednjega puta, puta mlakosti i ravnodušnosti, puta bljutavosti nema: Zastrti oltari. Samo križ otkriven / Leži na podu, na plahti, k’o da sanja. / (On baš uvijek tako leži, a svijet mora / Ili da ga gazi il’ da mu se klanja!). Poput Krista u Kranjčevićevoj pjesmi »Eli, Eli, lama azavtani« i Krist u istoimenoj pjesmi Branka Klarića zaziva Oca zbog ljudskoga odbijanja križa, a odbijanjem križa, kako je to primijetio Arnold, i odbijanja spasa: S križem je bola na prag srca kleko. / Al mi nismo htjeli otvoriti vrata / Za ovoga malog Božanskoga Brata // I još Ga je s praga protjerao netko. / A On dalje čeka, smjerno čeka vani / moleć: Eli, Eli, lama sabachtani.
Križ je ljudska neizbježnost; jednima on je drvo smrti, drugima drvo života – čovjek je taj koji sâm bira značenje koje će križ imati u njegovu hodu zemljom. Umjetnost, a poezija napose, područje je slutnje koje ima snagu poniranja u misterije, u otajstva i tajne koje može samo dodirnuti riječima i koje će riječima zbog toga dodira oduzeti dah. Ljudske riječi i pjesničke rime nikada ne će prestati sagibati koljena pred dvjema gredama izvan kojih, kako pjeva Stjepan Lice, ništa više nema smisla i izvan kojih više ništa i ne postoji na ovom svijetu: Sve je u drvo tvojega križa urezano. / Bez njega, svaki je rukopis nečitak, svaki put neprohodan. / Bez njega valovi noći uzalud traže obalu zore, uzalud se vraćaju pučini sunca. / Bez njega na što će se razapeti jedra ljudske duše? / Bez njega kako da čovjek dopre do čovjeka? / Kako da premosti sebe?.
