Đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, koji je rođen u Ceriću, u župi Nuštar, s obitelju je i sam prošao stradanja. Kao vjernik, svećenik i nadbiskup poznat je i po pozivima na vjernički dijalog, molitvu, oprost, istinu i mir. Uoči nadbiskupijskoga hodočašća u Vukovar i 30. godišnjice pada Grada Heroja govori za Glas Koncila.
Ovih dana okuplja nas 30. godišnjica stradanja vukovarskih branitelja i civila koji su nakon hrabre obrane bili prepušteni na milost i nemilost srpskim paravojnim postrojbama i vojsci JNA. Ono što su oni proživljavali od kolovoza do studenoga 1991., ali i kasnijih mjeseci u srpskim koncentracijskim logorima, teško je i zamisliti jer često nije shvatljivo ljudskim umom. Uz Vukovarce uvijek mislim i na sve ljude koji su nemilo stradavali u okolici Vukovara. Iz onoga što slušam zaključujem da je tu na djelu bilo nešto demonsko, jer tolika mržnja prema nevinim civilima te prema ratnim zarobljenicima ne može se razumjeti. Prema svim tim nevinim ljudima treba očuvati duboko poštovanje i trajno ostati zahvalni za njihovo stradanje. Ne možemo ne moliti za sve koji su poginuli kao branitelji ili kao civilne žrtve rata. Neki među njima bili su i pravi mučenici.
Sjećamo se njihove žrtve ne da bismo poticali neprijateljstvo i osvetu, nego da bismo praštanjem i snagom molitve očistili svoje pamćenje i prekinuli spiralu zla i osvete te da budućim naraštajima prenesemo ljudsku i kršćansku poruku da se takvo nešto više nikada ne smije ponoviti. Žrtve doista zavrjeđuju naše poštovanje jer su nam svojim stradanjem i obranom omogućili da danas živimo u slobodi. Stoga je hvalevrijedno da je 18. studenoga proglašen neradnim danom i da na taj dan cijela naša domovina izražava potporu i suosjećanje sa stradalnicima i njihovom rodbinom. To zasigurno nije dovoljno jer svi mi imamo obvezu učiniti više i zauzeti se da Vukovar postane poželjno mjesto za življenje. To pak zahtijeva sveobuhvatniji pristup rješavanju problema koji još tište Vukovar i istočnu Slavoniju. To uključuje rješavanje gospodarskih, ali i neriješenih društvenih i političkih pitanja.
Kao pastir pozvan sam zauzimati se za mir i uspostavu suživota koji je još narušen jer nismo dovoljno učinili u zadovoljenju pravde i uspostavi pravednosti. Zato i imamo današnje probleme. Izgradnja pravne države svakako je jedna od važnih zadaća našega hrvatskoga društva.
Zauzet i uzajamno povezan te sustavan pastoralni rad pretpostavlja i zahtijeva veliku ljubav, empatiju i velikodušnost svećenika prema vjernicima, a osobito prema stradalima, ranjenima i bolesnima u srcu i tijelom. To zahtijeva također djelovanje i drugih institucija, koje moraju u ljudima buditi povjerenje. Pronalaženje nestalih osoba, barem njihovih posmrtnih ostataka za kojima se još traga, preduvjet je da njihove obitelji pronađu mir. Pronalaženje svih nestalih i na jednoj i na drugoj strani prije svega je humanitarno, a ne političko pitanje. Sve koji nešto znaju ponizno molim da progovore i pomognu da sve hrvatske, ali i srpske obitelji, mogu dostojno pokopati svoje najmilije. Tada ćemo i mi živi lakše uzajamno komunicirati.
Šutnja i često nedovoljna suradnja onih koji bi nešto mogli znati otežavaju situaciju i produbljuju nepovjerenje i rane. Često mogu čuti da su zakazale i pravosudne institucije jer nisu dovoljno učinile u procesuiranju ratnih zločina te imamo slučajeve da mi se ljudi žale kako neki počinitelji zločina slobodno šeću Hrvatskom i Vukovarom. Izostanak pravde izaziva u ljudima ogorčenje i ne pridonosi zacjeljivanju rana. Nažalost, i nakon 30 godina još imamo otvorena pitanja koja priječe da žrtve Domovinskoga rata, osobito branitelji, pronađu svoj mir. A to se onda prelijeva i na dnevnu politiku, na mlade i na djecu te ugrožava prosperitet, miran suživot, suradnju i budućnost.
Istodobno, kao biskup jedne od najviše stradalih biskupija, na čijem su području učinjeni najveći zločini, koja je podnijela jako velike žrtve i doživjela najveća materijalna razaranja, ponosan sam na naše katoličke vjernike te se dičim i ističem da nakon mirne reintegracije istočne Slavonije, zapadnoga Srijema i Baranje naši vjernici, koji su se vratili u svoja porušena i opljačkana sela, nisu posegnuli za osvetom. Prepoznaju i gledaju kod susjeda svoje poljoprivredne strojeve, ali nisu uzimali pravdu u svoje ruke. To je pokazatelj njihove čovječnosti i kršćanske zrelosti – iako su podnijeli najveće strahote, mučenje i ubijanje najmilijih, protjerivanja i sve drugo, uglavnom su sačuvali pribranost i mir.
Znaju svi dobro, i Hrvati i Srbi, tko se kako ponašao i što je tko činio tijekom rata. I jedni i drugi cijelo vrijeme dobro znaju tko je bio agresor, a tko žrtva, bez obzira na to što sami sebe ili jedni druge tako ne nazivaju. I postat će to jasno i svima drugima kojima to još nije jasno.
Takvomu ponašanju naših vjernika, praštanju, prihvaćanju križa i žrtve, uvelike je pridonio tih, nenametljiv i postojan pastoralni rad naših svećenika. U ratu su tješili, dijelili krunice i okupljali na molitvu, a poslije rata pozivali na praštanje i katehizirali. Važnu ulogu imao je pastoral branitelja i stradalnika Domovinskoga rata te članova njihovih obitelji. Taj je rad bio i ostaje dio našega redovitoga pastoralnoga djelovanja. Sustavniji i u stručnom obliku neslužbeno je započeo 1996. godine, a od 2003. godine promiče ga i organizira zasebno nadbiskupijsko povjerenstvo. Ono je udrugama proisteklim iz Domovinskoga rata održalo mnogobrojne duhovne obnove, tribine, susrete, individualne i grupne terapije te je organiziralo razne susrete za njihovo članstvo. Suradnja s udrugama proisteklim iz Domovinskoga rata pokazala se veoma plodnom u okupljanju na razne pastoralne susrete, no istodobno mnogobrojne međusobno posvađane braniteljske udruge uteg su u pastoralnom okupljanju svih vjernika.
Nije lako priznati samomu sebi da sam podlegao psihologiji mase i da sam si dopustio da budem zaveden. Smatram zato da je najdragocjeniji doprinos što ga i Katolička i Srpska pravoslavna Crkva mogu danas dati: evangelizacija. Evangelizacija je najbolja terapija i najučinkovitiji lijek i danas, 30 godina poslije rata na našim prostorima. Paralelno, političari koji stvaraju zakonske pretpostavke i gospodarstvenici imaju veliku zadaću sve svoje snage ulagati paralelno u razvoj gospodarstva i pravne države. Svjedoci smo kako se – zbog visoke stope nezaposlenosti, kojoj pogoduju pravna nestabilnost i koruptivni obrasci ponašanja na mnogim razinama te zbog rastućega praktičnoga materijalizma – naša draga Slavonija ispraznila. Odlaskom u inozemstvo radi boljih životnih uvjeta izgubili smo, nažalost, velik broj mladih obrazovanih ljudi i mladih obitelji s djecom. Demografski je problem zbog toga sada najveći i najteži problem hrvatskoga društva. Mi smo staračka nacija koja rapidno izumire i koja jako teško može preokrenuti svoje demografske trendove. A ni jedan se od ovdje navedenih problema ne može promijeniti prebacivanjem odgovornosti na druge, nego samo osobnim obraćenjem svakoga od nas te postupnim rastom u uzajamnom povjerenju. »Marija i Marta« (usp. Lk 10, 38-42), »Moli i radi« stari su i vazda aktualni te veoma svježi i nadahnjujući kršćanski princip, najučinkovitija terapija i jedini izvor kršćanske nade.
Mi Hrvati i susjedi Srbi osuđeni smo na uzajamni suživot i suradnju. Ni njima ni nama nije u interesu da se iscrpljujemo u uzajamnim optuživanjima i čarkama. I što prije budemo smogli snage pogledati istini i sebi u oči, pokajati se pred Bogom i pred drugima, to ćemo prije postati sposobniji na uzajamno poštovanje, potporu i suradnju te ćemo postati sposobniji za rješavanje naših zajedničkih interesa od vitalne važnosti za opstojnost obaju naroda na ovim prostorima u ovim vremenima promjene epohe i globalnih migracija.
I ovom prigodom želim iskazati zahvalnost svećenicima, a osobito vukovarskim i iločkim franjevcima, koji su ostali uz svoj puk u teškim vremenima obrane i okupacije istočnoga dijela naše nadbiskupije i dijelili njihovu sudbinu sve do uhićenja i iskustva zatočeništva u srpskim logorima. Ponosan sam i na sve one koji su s krunicom oko vrata branili svoja ognjišta i živote svojih obitelji. Iskustvo ugroženosti i borba za vlastiti život i živote svojih najmilijih potaknuli su u srcima naših hrabrih branitelja ljubav i solidarnost. Žao mi je što smo danas izgubili te osjećaje i pomalo se zatvorili u vlastite domove i gledamo samo svoje interese. Danas nam nedostaju ti osjećaji, a samo oni mogu zacijeliti rane. Osim toga, Crkva je bila i na prvim crtama povratka 1997. i 1998. godine. Dovoljno je iščitati upute svećenicima koje su tada upućivali biskupi mons. Ćiril Kos i mons. Marin Srakić, tada pomoćni biskup. Bila je to strategija sitnih, ali snažnih koraka. U dogovoru s međunarodnim snagama koje su tada održavale mir, osobito s generalom Kleinom, organizirali su se prigodni odlasci na groblja ili posjeti crkvama o svetkovinama i blagdanima. Tim malim koracima pružena je nada da ćemo se vratiti na ognjišta. To se i dogodilo 1997. i 1998. godine, nakon mirne reintegracije, tri godine nakon ostalih dijelova Hrvatske. I tu nas je Gospod vježbao u strpljivosti. Ali započela je obnova. Prvi su se kao primjer, te da svojim činom pruže ohrabrenje svojim župljanima, vratili svećenici. Bili su to ponajprije predratni župnici, koji su poznavali svoje župljane i župljani njih. I to se pokazalo veoma mudrim te je pridonijelo izgradnji dodatne povezanosti i zajedništva.
Državna i lokalna vlast sa zahvalnošću podupiru i vrjednuju i naša nastojanja oko povratka stanovništva na nekad okupirana područja, oko praštanja i pomirenja, izgradnje uzajamnoga povjerenja i suradnje između Hrvata i Srba, ekumenske susrete i promicanje dijaloga između nas biskupa i svećenika te među našim vjernicima. Podupiru i naš pastoralni rad s braniteljima, stradalnicima Domovinskoga rata i s članovima njihovih obitelji. Zahvalni su za naše sudjelovanje i molitveni doprinos u komemoracijama, u radu s ožalošćenima. Molili su nas za posredovanje te ohrabrenje i poticanje vjernika u rasvjetljavanju sudbine nestalih i pronalaženju njihovih zemnih ostataka… No mjerodavni ignoriraju glas Crkve koja se zauzima za bračne i obiteljske vrijednosti te kad upozorava da su pogranična opustjela sela ne samo demografski, nego i sigurnosni problem. Svojom pomodarskom liberalnom politikom i zakonodavstvom podržavaju vrijednosna i idejna strujanja te javno mnijenje i medije koji udruženim snagama proglašavaju brak i obitelj nazadnim konzervativnim ustanovama te svoj uspjeh mjere snaženjem činitelja koji pospješuju i ubrzavaju rastakanje braka i obitelji. Demografske posljedice takvoga pristupa i emigracije mladih školovanih ljudi posljednjih godina mi ćemo osjetiti tek za 20-30 godina jer bez mladih i obrazovanih ljudi ostajemo i bez kreativnosti, poduzetništva, radne snage, gospodarskoga rasta te tonemo u neizvjesnu socijalnu budućnost.
Što se pak tiče aktualne suradnje s lokalnim političkim strukturama, ona ponajviše ovisi o osobama koje su nositelji regionalne i lokalne vlasti te o kvaliteti naših projekata. U nekim sredinama i na nekim područjima života i djelovanja suradnja je izvrsna, a u drugim sredinama imamo određene teškoće. Negdje regionalna i lokalna vlast prepoznaje vrijednost naših inicijativa i projekata te nailazimo na njihovu potporu, no u nekim drugim sredinama prisiljeni smo strpljivošću i upornošću pobjeđivati otpore te ulagati velike napore kako bismo se mogli nositi s raznim parcijalnim interesima te s ideološkim, administrativnim i drugim barijerama. Primjer toga su npr. nastojanja oko osiguranja lokacija u vidu osnivanja katoličkih škola, potpora nekim karitativnim projektima i sl. U jednoj sredini nailazimo na vrjednovanje naših nastojanja i primjerenu pomoć, a u drugoj nam se ponekad čini da smo crv u kamenu.
