NADBISKUP STEPINAC OSJETIO BILO NARODA Raskrinkane neistinite tvrdnje maršala Tita

Karitativna djelatnost bl. Alojzija Stepinca (97)

Križevački biskup Janko Šimrak

Nadbiskup Stepinac u pismu maršalu Josipu Brozu Titu od 22. rujna 1945. ne samo da ga je izvijestio o svim ključnim odlukama sadržanim u Pastirskom pismu, nego ga upozorava i na neistinitost nekih njegovih tvrdnji:

»Ne bih se mogao složiti s Vašom tvrdnjom u pismu od 1. rujna o. g. da stavljanje crkvenih imanja pod udar agrarne reforme nije bio rezultat volje samih poslanika, nego rezultat raspoloženja širokih masa. Činjenice koje mi leže pri ruci govore drugojačije.

Otkuda je potekla misao za užurbanom agrarnom reformom? Dobro su mi poznati glavni akteri, koji su postavljali pitanje hitne agrarne reforme. To nisu seljaci već gospoda koja nisu nikada imala motiku u rukama, a ako su je kada imala, danas sjede na ministarskim stolicama i k njima se ne može doći bez posredstva njihova šefa kabineta. U javnosti je pitanje agrarne reforme na javnim skupštinama i dnevnoj štampi. Ali jednu okolnost kod toga ne smijem mimoići. To su pitanje pokrenuli službeni organi – govornici iz grada a ne seljaci. I kad su ti govornici pokretali pitanje, bilo je jasno, da ga oni, to jest ljudi s položaja, pokreću i da će ga oni sami rješavati. Klasičan primjer za to daju govori komesara Rade Žigića i predsjednika Ujedinjenih sindikata Hrvatske Marka Belinića na konferenciji JNOF-a u Donjoj Stubici 15. srpnja o. g. Tu je gospodin Žigić rekao: ‘Ja mislim, da vam neće srce pucati, ako se uzmu zemlje onima koji je ne obrađuju’. A g. Belinić je, dokazujući da je oduzimanje crkvenih imanja pravedno, rekao: ‘Mi nismo vodili borbu za to, da ostane sve po starom, već da se jednom zauvijek pravedno riješe osnovna narodna pitanja, a među njima i pitanje agrarne reforme. Dužnost je srednjih, imućnijih seljaka i siromašnijih da se bore protiv onih, koji bi davali otpor provođenju agrarne reforme.’

»U susjednim su naime župama siromašnog Zagorja organi narodnih vlasti, koje narod nije izabrao, počeli prije donošenja zakona o agrarnoj reformi dijelili crkvenu zemlju.«

Sve kad ne bi bilo poznato, da su oba govornika istaknuti i odgovorni članovi komunističke partije, njihove jasne riječi dovoljno dokazuju, da pitanje agrarne reforme crkvenih imanja jest bilo ubačeno izvan seljačkih krugova u seljačke široke mase. Kad se pak uzme u obzir, da su to govorili odgovorni i visoko položeni članovi Partije, koja otvoreno ispovijeda svoju rukovodeću ulogu širokih masa, i koja ne priznaje ‘teorije spontanosti’ radnih masa, smatrajući je prirepaštvom. (Isp./- Staljin: Osnovi lenjinizma, Zagreb, 1945., str. 19.-20.). Jasno je, da je agrarna reforma zahvatila i crkvena imanja kao rezultat volje poslanika, a ne širokih masa, jer g. Belinić je dobro znao, zašto je istaknuo dužnost, da se seljaci ne protive provođenju agrarne reforme. U susjednim su naime župama siromašnog Zagorja organi narodnih vlasti, koje narod nije izabrao, počeli prije donošenja zakona o agrarnoj reformi dijelili crkvenu zemlju. No baš su široke seljačke mase ustale protiv toga, jer znaju, da se crkvena zemlja ne može otimati bez svake odštete i jer znaju, da će tereti uzdržavanja svećenika ondje pasti na cijele župe, dok će podijeljenu zemlju samo nekolicina možda i manje vrijednih i potrebnih.« (“Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 283.- 284.)

»Bojao sam se kobnih posljedica za biskupiju«

Koliko su ne samo brojni, široj javnosti nepoznati, vjernici u zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu gledali svojevrsno utočište u komunističkim progonima, nego također i svećenici, pa i biskupi, svjedoči pismo biskupa križevačkoga Janka Šimraka od 23. rujna 1945. iz zagrebačke Bolnice milosrdnih sestara, u kojem obrazlaže razloge svoje ostavke i prikazuje teško stanje u biskupiji:

»Dne 10.VII.1945. rezignirao sam na biskupiji samo radi toga, jer sam se bojao kobnih posljedica za biskupiju, kad toga ne bih bio učinio. Nisam nikako htio, da moja osoba bude povodom ili razlogom ili opravdanjem navale na biskupiju. Osim toga lebdilo mi je pred očima, da bih sa sobom povukao i još po koga svećenika, ne samo dra Severovića (dr. Tomo Severović, križevački kanonik, 1879.-1951., op. a.). Teško bi bilo takve nesreće popraviti, dok je ipak laganije drugu osobu naći za križevačkog biskupa. Molimo, da Sv. Stolica kod svoje odluke ne gleda niti malo na moju grešnu osobu nego neka radi samo onako, kako će biti najbolje za Katoličku Crkvu, za križ. biskupiju. To je jedino mjerodavno.

Priznajem, da nisam nikakav heroj u patnjama, jer toga dara do danas nisam zaslužio pred Gospodinom, ali kod moje abdikacije imali su prvenstvenu važnost gornji razlozi. Za malu biskupiju dosta je osam mučenika-svećenika, petorica u zatvoru, oduzeta sva dobra u Šidu, Tkalcu itd., neopskrbljeno oženjeno svećenstvo, koje danas ne može živjeti na župama jer nema što jesti, nego se razletilo po raznim mjestima da si potraži koricu hljeba i da čeka bolje dane. Da nije bilo u pravo vrijeme pomoći Sv. Stolice, moralo bi se raspustiti sjemenište. Manastiri vasilijanka proživljavaju najteže dane. Sošičke sestre se nalaze bez krova nad glavom i bez komadića kruha. Jedva sam jedvice dvije smjestio u Križevcima, jednu u Osijeku i jednu u Zgbu. I drugi se samostani bore s opstankom. Tako osobito onaj ss. u Šidu, kojima je sve kao i biskupiji oduzeto. Stari kanonik u Križevcima dr. Šajatović nema od čega živjeti. Na župu ne može ići, raditi na polju ne može, umrijeti ne može također. Biskup živi u Bolnici milosrdnih sestara od misnih intencija po 30 din. dnevno dok u bolnici mora više dnevno plaćati. Kad bi biskup imao slobodu kretanja, mogao bi teško stanje barem donekle ublažiti, ali ovako ne može ništa učiniti. U Žumberku je sve raskopano…

Teška je stvar za biskupiju i ta, što Sv. Stolica do danas nije pripojila Maćedoniju i Bačku, pa je radi toga teško namještati i razmještati kler, a osim toga je bojazan, da će ponovno kao i pred jedno 2 mj. izniknuti na površinu pitanje opstanka biskupije ‘radi malog broja vjernika’.« (str. 285.-286.)

»Molim pomilovanje 35 hrvatskih časnika«

Molba maršalu Josipu Brozu Titu za pomilovanje 34-orice hrvatskih časnika i 4 ženske osobe u vojnom zatvoru u Beogradu, s proslijeđenim pismom Zdenke Sertić, 23. rujna 1945.:

»U ime plenuma katoličkog episkopata molim pomilovanje za trideset četiri hrvatska časnika. Dr. Alojzije Stepinac, nadbiskup, predsjednik Biskupskih konferencija.

Pridodan papirić:
1/ Marinka Slavujević
2/ Zlata Ivanović
3/ Ivanka Spes
4/ Mica Rosandić
U vojnom zatvoru.« (str. 287.)

»Preuzvišeni gospodine, kad ovo pišem, više ne znam da li je živ čovjek koji Vam je bio odan. Dan ranije prije osude govorila sam s njim prvi put nakon tragedije, koja se odigrala. Jedva biste ga prepoznali: kostur od čovjeka, koji još govori i hoda… Preuzvišeni, naš zlatni dobri Tomica Sertić svezanih ruku izlazio je iz sudnice, a ološ s ulice pljuvao je po njemu i po ostaloj 16-orici. Nama Hrvaticama čupale su kose šumske žene… ‘Tomislav Sertić uživao je veliko povjerenje kod Pavelića i odgovoran je za sve.’ Nisu mu dali niti da se brani. ‘Zašto niste došli u šumu, kad ste tako human, nego ste podržavali zločince?’ To su mu govorili.

Preuzvišeni gospodine, hvala Vam za sve, što ste učinili dobrom Tomici Sertiću. Bio je nesretan kao vojnik, jer to nije bilo zvanje za njega i njegovo plemenito srce. Ja sam luda i bespomoćna ovdje u Beogradu. Na sva vrata sam pokucala. Rekli su mi dobro namjerni ljudi – samo bi mu mogao pomoći preuzvišeni brzojavno da zatraži pomilovanje, oslobođenje i da dadu neku garanciju skupštini, maršalu i vojnom sudu.

Preuzvišeni gospodine! Ovaj slučaj nepravde ubio je u meni, kao i u svakom čovjeku, smisao i volju za život. Moj rad je dovršen. Sustala sam u životnoj borbi pa Vas molim primite moju hvalu za sva dobročinstva.« (str. 286.-287.)

Nažalost, kao i brojne druge zamolbe, zauzimanja i preporuke, ni spomenuta nije naišla na »plodno tlo« kod maršala.

NASTAVLJA SE