NADBISKUP STEPINAC PODASTRO DOKAZE Ministarstvo unutarnjih poslova obmanjuje javnost

Karitativna djelatnost bl. Alojzija Stepinca (100)

Zaprešićki župnik o. Matija Pašiček, isusovac, bio je gotovo na smrt pretučen
Feljton donosi tek manji dio, široj javnosti nepoznatih, povijesnih dokumenata o promicanju i djelatnom organiziranju karitativne djelatnosti zagrebačkoga nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca, iz kojih je razvidna njegova skrb za sve potrebite i ugrožene u različitim razdobljima, bez obzira na nacionalnu, vjersku, dobnu, svjetonazorsku ili političku različitost.

U nastavku nadbiskupova dopisa upućenom dr. Vladimiru Bakariću, predsjedniku Vlade Federalne Hrvatske, od 10. studenoga 1945. o organiziranom fizičkom napadu na njega i njegovu pratnju nekoliko dana ranije u Zaprešiću, prigodom svečanoga otvorenja tamošnje nove župe, iznose se brojni detalji koji osvjetljavaju zločinački karakter komunističke vlasti:

»Imadem dokaze svjedoka, koji svjedoče, da je SKOJ istoga dana održao sjednicu, na kojoj je zaključen napadaj na mene. Svjedoci iskazuju, da se 1 sat prije događaja javno govorilo u Zaprešiću, kako ću biti napadnut. Neposredno prije ulaska u Zaprešić izašla su pred moj auto dva motocikla, dobro promotrila gdje sjedim i odjurila prema crkvi izmijenivši međusobno par riječi. Njih sam dobro uočio. Bile su to očito izvidnice.

To su gospodine predsjedniče, činjenice, o kojima šuti Saopćenje Ministarstva unutarnjih poslova. Te činjenice jasno osvjetljuju pozadinu tvornog napadaja na mene« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 297.).

Pred zagrebačkim novinama bez ikakve zaštite

»Druga vrlo teška povreda istine u Saopćenju Minist. unutarnjih poslova je tvrdnja, da je župnik Pašiček potegao revolver lakše ranivši V. Šimunića. To je potpuno neistinito. Župnik Pašiček nije uopće imao revolvera, još manje je iz njega pucao. On je stajao spuštenih ruku kad su ga ljudi počeli tući letvama, kamenjem i šakama. Upravo je smiješno pomisliti, da je on pod kišom udaraca letvama mogao posegnuti za revolverom pred 15-20 teško oboružanih ljudi. Svi svjedoci izjavljuju, da je pucnjava započela kad je auto došao pred crkvu, a završila prije nego što je župnik iz crkve došao, nakon moga odlaska, među demonstrante… Više je nego prozirno i vrlo nespretno tvrditi, da je župnik u času, kad se otvara nova župa i kad je išao k oltaru nosio revolver. To nitko pametan ne može vjerovati. Njemu je, dok je iznemogao ležao, podmetnut dobačen revolver, da se može opravdati tvorni napadaj na njega i da se malo ublaži pucnjava, koja je nastala onoga časa, kad sam autom stigao pred crkvu. Neka se Minist. unutarnjih poslova izvoli malo bolje propitati tko je prvi pucao, pa će toga lagano naći među demonstrantima. Isto tako neka se Minist. unutarnjih poslova izvoli propitati tko su bili oni ljudi, koji su, oboružani, nakon moga odlaska autom došli u Lužnicu i pitali: ‘Gdje je bandit Stepinac?’ Ti su ljudi pretražili kuću i park tražeći mene. Njihove nakane, očito, nisu bile miroljubive.

Nastaje pitanje kako je mogao nastati tvorni napadaj na mene u Zaprešiću?

»Imadem dokaze svjedoka, koji svjedoče, da je SKOJ istoga dana održao sjednicu, na kojoj je zaključen napadaj na mene. Svjedoci iskazuju, da se jedan sat prije događaja javno govorilo u Zaprešiću, kako ću biti napadnut.«

Gospodine predsjedniče, ovo je pitanje potrebno postaviti, jer anali 900-godišnje zagrebačke biskupije ne poznaju skoro takvog događaja, kakav se zbio u Zaprešiću. Tko je moralni inicijator ovog događaja? Neposredni inicijatori se moraju tražiti kod osoba u Zaprešiću. Ali to nijesu svi inicijatori. Intelektualni začetnici tvornog događaja idu i dalje… Inicijatore napadaja valja tražiti u uredništvima zagrebačkih novina, koji donose stalne napadaje na moju osobu, mene pogrđuju, kao da u ovoj državi nema nikakve pravne zaštite. Sve se to tako čini, da ne koristi tražiti ispravak po zakonu o tisku. A što da kažem o onim govornicima na javnim skupštinama, koji otvoreno prijete meni i svećenstvu? Nije li među intelektualnim začetnicima i onaj govornik, koji je na skupštini u Zagrebu pred Radničkom komorom govoreći o pastirskom pismu na 7. X. rekao: ‘Ako treba da osjeti našu silu, mi ćemo već izabrati momenat, kad će to osjetiti…’ (Vjesnik, 8. X. 1945.). Kako vidite, gospodine predsjedniče, momenat je izabran, zubi su pokazani u času, kad sam išao obavljati crkvenu funkciju i služiti sv. Misu« (str. 298.-299.).

Iz katedrale pucnji po narodu?!

»Dalje. Nisu li među intelektualnim začetnicima oni meni nepoznati ljudi, koji rišu i lijepe, ili bolje, koji organiziraju širenje karikatura, kojima neposredno izazivlju na tvorne napadaje protiv svećenstva. Tko po ulicama grada vise karikature svećenika, koji iz katedrale pucaju puškama po narodu? … Kanoničke kurije na Kaptolu išarane su uvredljivim natpisima i to baš pred crkvom na zgražanje vjernika: ‘Crkva popovima, a narodu vlast’, ‘Dolje crnomantijaši’, ‘Dolje klerofašisti’, ‘Smrt ostacima fašizma’, ‘Smrt bandi’, ‘Smrt potpisnicima pastirskog pisma’. Nijesu li ti natpisi otvoreni poziv, da su napadnute kuće i svećenici? Srp i čekić, amblemi Komunističke partije, kočili su se po svakoj kuriji na Kaptolu. Zar je to sloboda, koju Crkva uživa u ovoj državi? Ili što znači da se na uličnim sastancima AFŽ-a (Antifašistički front žena, »produžena ruka« Komunističke partije, op. a.) Palmotića i Jošavske ulice jedna govornica (Vuković) otvoreno pozivlje na inzuliranje svećenika na ulici, pače na ubojstvo, a na pljuvanje vjernika koji idu u crkvu. Izvolite, gospodine predsjedniče, po organima koji Vam stoje na raspolaganju izvidjeti ove činjenice… Kao najodgovornijeg faktora vlasti moram Vas činiti osobno odgovornim za sve eventualne ispade nakon toga, što sam ovim pismom izložio gornje činjenice« (str. 299.-300.).

Nadbiskupova intervencija za žene u Glini

Jedno u mnoštvu svjedočenja o karitativnoj djelatnosti zagrebačkoga nadbiskupa, bez zadrške, uvjeta i bilo kakvoga ograničenja, izjava je župnika u Glini Franje Žužeka od 10. studenoga 1945. o zahvalnosti građana srpske nacionalnosti koji su spašeni na nadbiskupovu intervenciju:

»Dana 29. VIII. 1941. došao je s oko 50 mladih ustaša u Glinu dopukovnik Rolf. Odmah je dao uhapsiti sve Srpkinje, većim dijelom udovice onih, koji su bili poklani 12. V. 1941. Pošteđenih je bilo samo par njih, koje su imale neke novčane veze sa Štedionicom tadanjeg ministra Puka… Nakon svega što su ovdje radili ustaše pod egidom zloglasnog Puka i Jereca, meni je bilo odmah jasno, da će sve ove osobe biti sljedeće noći nekud odvedene i poubijane, zato sam odmah otišao opet do kotarskog predstojnika Impera i zamolio ga, da mi dade dozvolu da mogu uz njegov telefon razgovarati s nadbiskupom, jer sjedi na pošti kod telefona jedan ustaša.

Nazvao sam Nadbiskupski duhovni stol, javio se portir, zamolih ga da pozove g. Nadb. tajnika, a malo zatim javio se, čini mi se, dr. Stjpan Lacković, kojemu sam većinom latinskim jezikom (ustaša kod telefona na pošti!) rastumačio o čemu se radi… Bili smo baš kod stola kad pokuca netko na vrata. Ulazi sam ust. dopuk. Rolf te mi mrklim licem kaže: ‘U taj čas dobio sam od Poglavnika naređenje, da se ispuste sve osobe, koje su prešle na katolicizima; Vi župniče, otići ćete u 2 sata sa kotarskim predstojnikom Imperom u zatvor te pročitati imena prelaznica, održati njima govor, neka se čuvaju, jer čim bi koja išta pisnula bit će uhapšena, a onda ne će ničija (mislio je dakako na preuzv. g. nadbiskupa) intervencija pomoći.’

U 3 sata – u 2 sata nije bilo bijednog stražara, otišao sam sa Imperom u sudske zatvore gdje sam sakupljenima rekao kome se imadu zahvaliti za oslobođenje, pa dok je Imper otišao po cigarete, otvorio sam ulazna velika vrata i gotovo sve uhapšenice izveo napolje. Bilo je plača od ganuća…

Eno, ima danas u Glini i u selima oko Gline još na životu onih žena, koje su bile spašene na intervenciju g. Nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca, a koje se neprestano sa zahvalnošću sjećaju Onoga, kojemu duguju da su ostale na životu.

Sve ut supra (gore navedeno, op. a.) može potvrditi g. J. Crnković subsidijar kod Sv. Marije« (str. 300.-302.).

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 42/2017.
Prethodni članakOSLOBAĐANJE ZAROBLJENOGA HRVATSKOGA GOSPODARSTVA Prilika će ostati neiskorištena?
Sljedeći članakSTARI I NOVI »IZMI« Ili tko danas briše križeve?