Jugoslavensko-komunističko-velikosrpske lažne optužbe o zagrebačkom nadbiskupu bl. Alojziju Stepincu jedna po jedna s vremenom polako »padaju u vodu«, a sve više činjenica o njegovoj stvarnoj zauzetosti i konkretnoj skrbi za mnoštvo potrebitih iz različitih naroda, vjera, svjetonazora, političkih uvjerenja, staleža i dobi, ne samo tijekom Drugoga svjetskoga rata, kako to s pravom mnogi prvo ističu, nego i prije rata i u poraću, izlazi na vidjelo.
U toj širokoj nadbiskupovoj humanitarno-karitativnoj lepezi istaknuto mjesto zauzima njegovo spašavanje pripadnika židovskoga naroda već od 31. prosinca 1938. kada je u Zagrebu osnovao Akciju za pripomoć izbjeglicama s ciljem pružanja svekolike pomoći Židovima koji su potražili utočište u Hrvatskoj pred nadirućim nacizmom u Europi. Akcija je Židovima pružala materijalnu pomoć, organizirala liječničku njegu, posredovala u dobivanju potrebnih dokumenata, omogućavala učenje stranih jezika… Njegova, bez pretjerivanja, svesrdna pomoć, koja je od mnogih, nažalost, zbog ideološko-interesnih razloga kasnije omalovažena, zanemarena i podcijenjena, nastavljena je i u vrijeme ratnoga vihora, koji je pogodio brojne židovske obitelji i pojedince, o čemu su dosad pisali pojedinci, među kojima je, svakako, »lavovski« dio »odradio« jedan od najboljih poznavatelja Stepinčeva života i djela dr. Juraj Batelja, postulator kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca. Nizu njegovih historiografskih djela i znanstvenih članaka uskoro će se pribrojiti i knjiga koja će zasigurno već naslovom privući pozornost šire javnosti: »Blaženi Alojzije Stepinac i spašavanje Židova u Drugom svjetskom ratu«, čije je predstavljanje, po njegovim riječima, predviđeno za 7. svibnja, a bit će popraćeno i prigodnom izložbom. Zbog njezine aktualnosti i intrigantnosti te brojnih novih povijesnih činjenica koje donosi, vrijedi npr. spomenuti dosad potpuno nepoznato poglavlje o Židovima spašenima u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu. Očuvanu dokumentaciju o toj akciji spašavanja postulaturi je predao zagrebački Židov Marko Danon, čijega je otca spasio nadbiskup Stepinac. Dr. Batelja spominje kako tu temu, koja se cjelovito tek treba osvijetliti, također istražuju zagrebačke milosrdnice budući da su one bile ne samo osnivateljice bolnice, nego i izravno uključene u akciju spašavanja Židova u dogovoru s nadbiskupom Stepincem pod vodstvom ravnateljice bolnice s. Bogoljube Jazvo, kao i ekipa koju je okupio sadašnji ravnatelj bolnice dr. Mario Zovak.
Klinički bolnički centar »Sestre milosrdnice« osnovan je 1846. godine i jedna je od najstarijih i najvećih zdravstvenih ustanova u Hrvatskoj. No prva redovnica koja je preuzela dužnost upraviteljice g. 1934. bila je s. Anuncijata Ivanušec, koja je zatekla teško financijsko stanje i nužnost hitne obnove pojedinih oronulih odjela, zbog nepodmirenih dugova onodobnoga ministarstva u Beogradu i pojedinih banovina. Situacija oko budućnosti bolnice bila je toliko dramatična da je ondašnji zagrebački nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac s popisom dugova osobno otputovao u Beograd i od ministara socijalne politike dr. Dragiše Cvetkovića i građevine dr. Marka Kožulja zatražio da se dugovi podmire, što je uskoro i učinjeno, tako da je, bez pretjerivanja, bolnica spašena zahvaljujući nadbiskupu Stepincu. Upravu bolnice g. 1940. preuzela je s. Bogoljuba Jazvo, osoba iznimnih organizacijskih sposobnosti i dotadašnja ravnateljica Ženske realne gimnazije sestara milosrdnica u Zagrebu. Opisujući bolnicu u to vrijeme, piše: »Danas naša bolnica ima 1085 bolničkih kreveta… Uz to imamo još Vilu sv. Vinka za bolesne sestre sa 70 kreveta, tako da zapravo broj bolesničkih kreveta iznosi 1155. Liječnika ima 52, sestara u dvorbi bolesnika 152, pomoćnog osoblja 168, činovnika 9, apotekar 1, duhovnik 1 stalni i 1 pomoćni te 3 ispovjednika-redovnika franjevca.«
Svjestan krajnje nezavidne situacije u kojoj su se našli Židovi, nadbiskup je Stepinac došao na spasonosnu ideju za njih da ih zaštiti u Bolnici sestara milosrdnica, što je predložio zagrebačkoj Židovskoj bogoštovnoj općini, jer je uživala svojevrsni imunitet od policijskih pretraga. Dogovor je brzo postignut pa je Općina počela slati osobe na »liječenje« i plaćala njihove troškove. Njih su redovnice i liječnici skrivali u različitim sobama ili po odjelima s tobožnjim »dijagnozama«. Nikakvih uvjeta ili ograničenja nije bilo, što je vidljivo iz dosad pronađene dokumentacije, pa su pojedinci, ovisno o konkretnoj situaciji i pogibelji, boravili po više mjeseci i godina, kao npr. Viktor Berfest i Stjepan Deutsch po dvije godine, a Leo Braff tri godine. Berfest, svjetski poznat kipar i medaljer, preživio je rat, kao i Deutsch, otac poznate pjevačice Lee Deutsch, koja je, nažalost, bila ubijena. Molbe, bez liječničke uputnice, redovito su potpisivali dr. Hugo Kon, predsjednik Općine, i dr. Miroslav (Šalom) Freiberger, nadrabin. Stvarnu liječničku uputnicu, prema očitovanju njih dvojice, imao je samo Salamon Hochstädter, a potpisao ju je i izdao dr. Nöthig.
Molbe za prijam »bolesnika« bile su kratke po istoj šabloni, tek s neznatnim razlikama. Tako npr. za Jakoba Maestra glasi: »Umoljavamo Vas ovime, da primite na liečenje na naš trošak za vrieme, koliko će to biti potrebno Jakob-a Maestro, koji Vam je doveden po Društvu za spasavanje 21. siječnja 1943.«, a za Oskara Scheibera s datumom 16. travnja 1943.: »Izvolite primiti na liečenje g. Oskara Scheibera, iz Zagreba, na trošak potpisane obćine. Obćina će snositi troškove liečenja za sve potrebno vrieme.« Svi Židovi primljeni u bolnicu imali su dijagnozu tuberkuloza i glaukom, i to onu vrstu glaukoma koja izaziva slijepilo, što je bila još jedna vrsta osiguranja da se na te odjele nitko ne će usuditi ući u kontrolu. Stoga su se Židovi mogli nesmetano u njoj skrivati sve do kraja rata. Nažalost, dvoje od njih je umrlo, muškarac izvan bolnice, a žena u bolnici.
S. Bogoljuba Jazvo nije se ni trenutak premišljala kad joj je nadbiskup Alojzije Stepinac predložio da spašavaju Židove smještajući ih u bolnicu kojom je upravljala, pa se mirno može reći da je ona, uz sve druge koji su sudjelovali u toj akciji, istinska heroina. Rođena je u Livnu 24. prosinca 1897. krsnoga imena Lucija, nakon završene osnovne škole gimnaziju je pohađala u zagrebačkom samostanu kod sestara milosrdnica, gdje ju je »obuzela živa želja da se posve daruje Bogu«, kako je to zapisano u njezinu životopisu. Nakon nekoliko godina priprema i formacije prve je redovničke zavjete u Družbi sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga položila 1918., a vječne 1923. Studirala je na zagrebačkom Sveučilištu postigavši zvanje srednjoškolskoga profesora, pa je nastavnički rad započela u sestarskoj Realnoj gimnaziji u Zagrebu, gdje je deset godina do g. 1940. bila ravnateljica. Umješno i uspješno vodila je tu prosvjetnu ustanovu s više od 1000 učenica. Godine 1940. postala je ravnateljica bolnice i bila sve do 1945. kada su je nove vlasti nasilno smijenile, a ona je otišla u Dock Sud u Argentinu, gdje je sve do smrti 26. listopada 1975. djelovala na odgojnom, organizacijskom i prosvjetnom radu u tamošnjoj redovničkoj provinciji, pod geslom »Za Boga i domovinu«.
Osim tih Židova koji su se liječili po preporuci Židovske bogoštovne općine u Zagrebu, treba spomenuti i one koji su se skrivali u bolnici na Očnom odjelu pod nadzorom njegova predstojnika dr. Vilka Pancena. Spašeni su Židovi kasnije svjedočili da su svi zaposleni u bolnici prema njima bili korektni i da nije bilo nikakvih ni javnih ni anonimnih prijava policiji i Gestapu. Nadbiskup Stepinac, kadgod je to bilo potrebno, i osobno je tražio od pojedinih liječnika da bolesnike prime na liječenje u Vinogradsku bolnicu.
Opisani način spašavanja Židova funkcionirao je do 1943. kada su specijalne jedinice SS-a došle u Zagreb i uhitile između 1000 i 1500 Židova, među kojima i 20 zaposlenika Židovske općine te njezina predsjednika dr. Kohna i nadrabina dr. Freibergera, koji su bili odvedeni u Auschwitz. Tako je Općina u svibnju 1943. prestala s radom i više nije mogla financirati »liječenje« Židova u bolnici, no odlukom nadbiskupa Stepinca Katolička Crkva nastavila je snositi te troškove do kraja rata.
Uz redovnice milosrdnice s ravnateljicom bolnice s. Jazvo, u spašavanju ugroženih Židova sudjelovali su liječnici: spomenuti dr. Panac, dr. Milan Žepić, predstojnik Plućnoga odjela, na kojem je radio i dr. Kurt Hühn, predstojnik Kirurgije dr. Vatroslav Florschütz i voditelj jednoga od dvaju kirurških odjela dr. Branko Vinek.
Temeljem dosad pronađene dokumentacije na odjelima Bolnice sestara milosrdnica u Zagrebu spašeni su sljedeći Židovi: Viktor Bernfest (r. 1894.), Margarita Böhm (r. 1895.), Leo Braff (r. 1896.), Chaja Brandler (primljena 16. travnja 1943.), Stjepan Deutsch (…), Berta Dorner (primljena 22. travnja 1943.), Zlata Frankl (r. 1909.), Martin Freund (r. 1889.), Bernard Fürst (r. 1883.), Maks Hirschl (r. 1869.), Salamon Hochstädter (r. 1882.), Malvina Jungwirth (r. 1868.), Zlata Kellert (r. 1892.), Mavro Klein (primljen 16. veljače 1943.), Jakob Maestro (Jakica) (r. 1929.), Ringl Osias (primljen 9. srpnja 1943.), Alfred Samek (r. 1878.), Oskar Scheiber (primljen 16. travnja 1943.), Sara Schönbrod (primljena 18. svibnja 1943.), Ivana Spielger (primljena 22. ožujka 1943.), Mattea Vanda (…) i Berta Wolmuth (r. 1866.).
»Oslobodioci« uhićuju, strijeljaju i nacionaliziraju
Spomenuta akcija spašavanja Židova nije ništa značila »oslobodilačkoj« partizanskoj vojsci pa je uskoro nadbiskup Stepinac bio proglašen »zločincem« i »narodnim neprijateljem«. Osim toga, vojska je odmah nakon ulaska u Zagreb zauzela Bolnicu milosrdnih sestara u Vinogradskoj ulici i odmah je preuzela imenujući 1. lipnja 1945. »druga« Antu Krvavicu za upravnika. Istoga su dana djelatnici zloglasne Ozne iz bolničkoga Dječjega odjela odveli s. Blandu Stipetić, koju su ubrzo strijeljali nakon montiranoga sudskoga postupka s potpisom također zloglasnoga komunističkoga tužitelja Vlade Ranogajca, čije ime na sramotu Zagreba i cijele Hrvatske još uvijek krasi jednu zagrebačku ulicu, i s. Beatu Nemec, koja je osuđena na pet godina logorske kazne. Tjedan dana kasnije uhićena je i upraviteljica s. Bogoljuba Jazvo, koja je, istina, ubrzo puštena na slobodu, ali je morala napustiti bolnicu. Klasičnom staljinističkom metodom novoustoličena je komunistička vlast optužila milosrdnice »da ne upravljaju uspješno pomenutom bolnicom i tako ne izvršuju zadatke, koja ima ova javna zdravstvena ustanova, radi čega je i liječenje i prehrana bolesnika pogoršana, a opstanak bolnice doveden u pitanje, kao što je onemogućeno i daljnje redovito plaćanje osoblja bolnice«, te je uspostavila prinudnu upravu. Sve je to bila priprava za skorašnju nacionalizaciju bolnice, izbacivanje redovnica s radnih mjesta i popunjavanje civilnim osobljem, uklanjanje raspela iz svih prostorija… Dakako, milosrdnicama je i oduzeta, tj. nacionalizirana i vila za bolesne sestre, a sve su redovnice dobile otkaz iz njihove bolnice 1. listopada 1948. Teško je proniknuti nakon svega u njihove osjećaje, ali one su spremno prihvatile križ na zahvalnoj svetoj misi slavljenoj sutradan pjevajući: »Tebe Boga hvalimo…«!
Gotovo cijeli život istražuje povijest svoje obitelji te stradavanje i spašavanje svojih sunarodnjaka Židova u Drugom svjetskom ratu živahan, uvijek spreman za razgovor, otvoren i prepun povijesnih detalja, još uvijek i mladolik 71-godišnji Zagrepčanin Marko Danon, nekadašnji odvjetnik i direktor trgovačkoga društva te sadašnji vlasnik privatne tvrtke. Rođen je u obitelji otca magistra agronomije i majke profesorice njemačkoga i francuskoga jezika, a strast za upornim i mukotrpnim traganjem za povijesnom istinom rodila mu se nakon spoznanja da je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac spasio život njegovu otcu Moiseu i otkrića da mu se otac, baka, djed i stric, koji su nakon prirodne smrti pokopani na zagrebačkom groblju Mirogoju, nalaze na popisu ubijenih u jasenovačkom logoru! »Tata je zahvaljujući bl. Alojziju Stepincu bio smješten u dvorcu/kuriji Rauch u Pušći kod udruge učiteljica, gdje je proveo cijeli rat. Nitko ga nije dirao, čak štoviše tamošnji je župnik zvonio na poseban način, iako se, iskreno, ne sjećam koja su to zvona bila u kombinaciji, kako bi se on skrio kada bi Gestapo dolazio u pretraživanje i kontrolu. Dakle, u znak zahvalnosti nadbiskupu Stepincu moja je moralna dužnost bila sva saznanja, svjedočenja i pribavljene dokumente predati na ‘pravo’ mjesto – postulatoru dr. Batelji.«
