NADUTI I GLADNI O smirenosti i utrobama

Foto: Shutterstock

Blažena utroba koja te nosila! (Lk 11, 27)

Za rijetko je što čovjek danas spreman podići toliku graju i prašinu koliko zato da postigne – smirenost. Svakovrsna potjera za njom izobličuje prostor i vrijeme, preinačuje ljude i stvari: okupljališta i izletišta ustupaju mjesta lječilištima i vježbalištima, molitva i mašta uzmiču pred disanjem i planiranjem, a o stručnjacima koji obećavaju mir na brzinu i spravama što jednako brzo umirovljuju ta obećanja jedva da treba i govoriti. Suvremeni čovjek toliko neumoljivo traži smirenost da je, čak i kad je pronađe, nema sabranosti voljeti.

Premda ni najpribraniji čovjek danas ne razmišlja o svom tijelu kad govori o svojoj nutrini, upravo se u slici ljudske utrobe sabire sve što su Židovi Isusova vremena vjerovali o duši. Namah je očito i zašto: poput utrobe, i duša je skrivena oku. O njezinu stanju najbolje svjedoče pokreti koje čovjek jasno ne vidi, ali vrlo prisno ćuti. Njome svejednako kola nečist grijeha i krv ljubavi. No ima i nešto dublje u utrobi duše. Ona je sama po sebi šuplja – riječima Postanka, pusta i prazna. Stvorena je da se ispuni: da po Božju postane sijelom života i domom novoga stvorenja. Ili da po svoju postane njihovim stratištem i grobištem.

Marija je među svim stvorenjem najdostojnija hvale baš zato što je pristala da njezina utroba postane boravištem utjelovljenoga Boga. Ipak, to se ne bi zbilo da njezina duša nije bila i ostala njegovim prebivalištem. A za to je bilo potrebno – da bude šuplja; ispražnjena od svake želje da se sama ispuni; opustjela od svake težnje da se sama umiri. Tko, naime, svoj mir kuša proždrijeti kao hranu, vazda je ljuto nemiran: nadut je, a opet – gladan. Miroljubiv je čovjek pak poput isposnika: skrb koju uskraćuje sebi daruje drugomu. To je Marijina okrjepa.