NAHRANITI VJEROM Poniranje djeteta u svijet vjere – riječju i djelima roditelja

Foto: Shutterstock
Riječi kojima se roditelji koriste kada govore o Bogu vrlo su važne za vjeru djeteta. Po njima Bog dolazi djetetu kao spasenje i milosrđe ili kao daleki i strani Bog kojega se što prije treba riješiti.

»Ne brini se ako te djeca ne slušaju, brini se zato što te uvijek gledaju«, stara je poslovica koja vrijedi i na području vjere. Roditelji koji svojoj djeci žele prenijeti vjeru mogu samo prenijeti vlastitu čežnju za Bogom, svoj odnos prema njemu i svoju vjeru u njega. Vjera je proces i čin kojim se čovjek uvijek nanovo priznaje Božjim. Čovjek traga za zajedništvom s njim po svojoj molitvi i svojim djelima, svojim odnosima i svojim radom.

Slika o Bogu koju roditelji posreduju svojoj djeci zapravo je samo ograničena njihova slika Boga. Stoga je važno ne nametati tu sliku Boga djeci, nego s djecom razgovarati o njoj, kako bi oni sami pronašli svoj put u zajedništvo s njim. Roditelji ne smiju odgoj vjere prepuštati institucijama, nego trebaju slijediti vlastitu intuiciju i s djecom razgovarati o načinu kako oni Boga vide, kako doživljavaju njegovu nazočnost u svom životu. Također ne trebaju ispravljati dječje slike Boga, nego se uživjeti i pokušati razumjeti njihov svijet mašte i dječje percepcije. Djeca rastu u vjeri svojih roditelja, iz nje uče o povjerenju u Boga. Međutim, iz njihovih riječi uče i zamišljaju Boga kao Ljubav, Istinu, ali mogu ga, ako je slika roditelja kriva, zamišljati i kao strogoga sudca, onoga koji kažnjava i kojega se treba bojati ili koji je uvijek na strani roditelja.

Dijeleći svoja najdublja uvjerenja i stajališta, roditelji tako podupiru intuitivno poniranje djeteta u svijet vjere i tako mogu zajedno tragati za Bogom koji je uvijek veći od našega uma i srca. Kada netko želi izgraditi brod, sigurno budućim putnicima ne govori o vrstama drva i načinima izgradnje, nego govori o moru i svojoj fascinaciji njime. Tako je i s vjerom, roditelji svim svojim djelima pokazuju stajalište o Bogu i svoju fascinaciju njime. Svojim tonom glasa, organizacijom dnevnih rituala u kojima ima ili nema mjesta za molitvu, svojim izrazom lica u Crkvi ili pri molitvi roditelji posreduju vjeru djeci. Ako se u tim doživljajima i ritualima, molitvenim i drugim trenutcima sabranosti osjeti oslonjenost roditelja na Boga, traganje za njim, sigurnost u njemu – to će se prenijeti na djecu.

Vjera se posreduje i slušanjem. U obitelji je to najprije slušanje atmosfere koja podupire ili priječi vjeru: topla riječ, praštanje, požrtvovnost, ali i slavlje i radost. Na temelju toga mirnoga ozračja roditelji mogu razgovarati s djecom o Bogu. Ako nema djela kojima roditelji potvrđuju svoju vjeru, njihove će riječi biti prazne i beživotne. Ako roditelji djeci govore o Bogu, neka radije upotrebljavaju glagole nego pridjeve. Mogu primjerice reći: »Bog te ljubi, Bog te čuva, on nas spašava.« Glagolima se Božja prisutnost snažnije doživljava, a pridjevima se može čak udaljiti Bog iz svakodnevnoga života, što u pubertetu može dovesti i do deizma, poimanja da Bog jest stvorio svijet, ali da je svijet prepušten sam sebi.

IZVORGlas Koncila br. 51-52/2020.
Prethodni članakRASTE POTRAŽNJA ZA HRVATSKIM POLJOPRIVREDNIM PROIZVODIMA »Božićni zaokret« za spas hrvatskoga sela
Sljedeći članakMLADI – BLAGOSLOV OBITELJI »Blagoslov je susret čežnji«