Kako riječima opisati tišinu tuge? Zar su uopće potrebne riječi u Spomen-domu Ovčara i kilometar udaljenom Grabovu, stratištu većine od 261 ranjenoga hrvatskoga branitelja, civila i djelatnika Medicinskoga centra Vukovar, u najbolnijoj hrvatskoj noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine? Vrijede li riječi uz raspelo na ulazu u zloglasni hangar ispod kojega su krunice, simbol predane molitve, s kojom su mnogi prešli posljednje korake? Pada na um veliki pjesnik Antun Branko Šimić i njegova »Nad trupom«, osobito posljednji stihovi: »… i čemu ovdje plač i tužbe? / što mogu biti glasi ljudi / kraj ovog vječnog ćutanja i mira?« Što reći u tami Spomen-doma Ovčara, uz fotografije ubijenih, zabetonirane čahure, pod staklom na slami ležeće osobne i druge iskaznice, tako potresno identificirajuće, dok njihova crvenkasta imena s projektora plutaju prema nedohvatljivom viru predane svijeće vječnosti? Nije li dovoljno šutjeti, promatrati portrete žrtava Ovčare, zamisliti nezamislivo – što su još htjeli reći svijetu one posljednje večeri sa srijede na četvrtak, u bezizlaznom hangaru svinjogojske farme, osuđeni na smrt uz roktanje sivomaslinastih Napoleona i Starih Majora?

Nemir je, treba biti iskren i mora se pričati, jer Ovčara je neispričana priča, kako i glasi naslov filma vinkovačkoga redatelja i glumca Vladimira Andrića. Mora se pričati, jer je na Ovčari iskazana sva agresorska mržnja i »junaštvo« na koje je pozivao glas s razglasa tenka Jugoslavenske narodne armije – »hrabro, hrabro, junačine, zadajmo im poslednji udarac, ne misle da se predaju…«.

Mora se pričati, jer je tim »hrabrim, junačkim udarcima« posljednja ubijena Ružica Markobašić, 32-godišnja Vukovarka u šestom mjesecu trudnoće, kojoj je, prema sudskom iskazu, presudio Zoran Dašić. Mora se pričati, zbog šesnaestogodišnjega Igora Kačića, najmlađe žrtve cjelonoćnoga klanja, zbog godinu dana starijega Dragutina Baloga, zbog 18-godišnjega Vedrana Galića i Tomislava Baumgartnera, strijeljanoga šest dana prije punoljetnosti. Mora se pričati, zbog svih ujesen 1996. ekshumiranih, identificiranih i pokopanih žrtava, abecedno od Joze Adžage do Borisava Žugeca, svih čija imena zaslužuju biti čitana u Koloni sjećanja (iako ona, manje se ističe, ne ide rutom žrtava), i urezana u kolektivno pamćenje hrvatskoga čovjeka, sve zaboravnijega, sve odsutnijega. Zbog svih onih 190 pronađenih, ali i barem 64 nepronađene a na Ovčaru odvedene osobe.

Mora se pričati zbog »našega i vašega nasilja«, jer nasuprot žrtava zasad stoje samo imena pravomoćno osuđenih Miroljuba Vujovića, Stanka Vujanovića, Predraga Milojevića, Gorana Mugoše, Nade Kalabe, Ivice Husnika i pokojnoga Đorđa Šošića. Poznata su imena ubojica, tih »gospodara života i smrti« na Ovčari, ali sudski postupci traže više od poznatosti njihovih imena. I onemogućuju vječno kratku ruku ovozemaljske pravde.

Mora se pričati, zbog nekoliko preživjelih svjedoka, osobito Dragutina Berghofera i Vilima Karlovića, koji javno svjedoče ono o čemu nikada nije mogao Tihomir Perković, čovjek koji je dan nakon Ovčare ubijen na Veleprometu, kao i brojni drugi hrvatski zarobljenici. Nije ni Velepromet dokraja ispričana priča, ali Ovčara je sinonim velikosrpskoga zla počinjenoga nad hrvatskim narodom, onoga krvavoga ljeta 1991., nimalo anonimnoga zla koje ima svoje činjenice, imena i prezimena. Ovčara je simbol bahatosti osuđenoga ratnoga zločinca, majora Veselina Šljivančanina, koji u sve raspadnutijem i izokrenutijem svijetu smije pisati knjige »Branio sam istinu« i »Sine, budi čovek«. Njegovi su »sinovi«, pojačani Željkom Ražnatovićem Arkanom, satima vijećali o sudbini ljudi razmještenih u pet autobusa. Pojedinci izdvojeni u vojni autobus, na kraju su postali isti kao i svi drugi – određeni za stratište. Koju je istinu »branio« nadmeni brk majora Šljivančanina u tom trenutku? I bole nedovoljno osuđena imena Miroslava Radića i Mile Mrkšića, boli što mnogi Vukovarci i danas znaju reći da se sve može razumjeti, i tromjesečna opsada, tobožnje čuvanje Jugoslavije, oficirski životi koji su im bez napada na stari hrvatski grad i sloma omiljene države postali besmisleni, sve se možda može razumjeti, poginuli, ranjeni, ratne strahote – sve osim Ovčare.

Odvedeni s duge smrtonosne sjednice po kratkom su postupku pretučeni u hangaru VUPIK-ove farme, mučeni šakama, oruđima i oružjima u planskim mučiteljskim smjenama sa zviždaljkom, a zatim strijeljani pred iskopanom rakom na obližnjem Grabovu, kamo ih je vozio kamion, iz kojega je uspio iskočiti tek Zdenko Novak, izbjeći neumitnost rafalne smrti. Mora se pričati o Ovčari, jer su teze o sprezi JNA i jugoslavenskih tajnih služba kontinuitet, dovoljan da se čovjek i danas zapita ima li mu kraja. Zašto počinitelji nisu bili u većoj mjeri kažnjeni? Kako u kanadskim noćima spava šef KOS-a Aleksandar Vasiljević, čiju je ulogu (i) na Ovčari detaljno ispripovijedala novinarka Višnja Starešina u knjizi »Hrvati pod KOS-ovim krilom (Završni račun Haškog suda)«, knjizi koja bi trebala biti sastavnim dijelom svake hrvatske kućne knjižnice.

I da ne bude zabune, potvrdit će to i sugovornici glavne teme, Ovčara nije poziv na mržnju i neoprost prema srpskomu narodu, pojedinci s druge strane (pa i oni okrvavljenih ruku) pomogli su da svjedoci ostanu živi, da znaju reći što se u Vukovaru događalo nakon pada grada. I kamo sreće da ih je više, da svatko tko zna i jedan podatak odluči podijeliti to s mjerodavnim institucijama, a one napokon postupe za opće dobro i pravedniju hrvatsku budućnost. Uzalud i snimanje filma »Šesti autobus« marljivih Eduarda i Dominika Galića, uzalud svjedočanstva, prosvjedi, javni nastupi – ako ono Gotovčevo »umrijet će u pustoši svoga mrtvog srca« ne probudi osobe koje znaju gdje je i posljednji nestali Vukovarac. Teško je pitanje kako nečista savjest uspijeva umirati svakodnevno, ispočetka.

A ima još toliko nestalih u Domovinskom ratu, ima ih oko tri stotine u Vukovaru. Gdje su bačena i pokopana njihova mrtva tijela? Gdje su posljednja počivališta i onih koji su bili na Ovčari, poput vukovarskoga heroja Jean-Michela Nicoliera? Nazvan je i most na ušću Vuke u Dunav imenom ponosnoga Francuza, a mjesto njegovih zemnih ostataka – nepoznato je. Ali poznato je – francuskog borca ubio je Spasoje Petković Štuka, čovjek koji je istih sati s Ovčare slučajem izbavio Vilima Karlovića. Ovčara je doista (ne)ispričana priča.

U svijetu satelita, vrhunskih novih tehnologija, tako ironično postignutih nakon Domovinskoga rata, (pre)malo je političke volje da se otkriju svi detalji, i tragovi uz Ovčaru i nakon nje. Mirna, pitoma riječ, farma grofova Eltz, u bestidnom, sotonskom piru obeščastila je, rukama zlikovaca, hrvatskoga čovjeka, hrvatsku povijest u predvečerje njezine samostalnosti. Ovčara je bila najružnija posljedica jedinstvene vukovarske bitke, ali i u 2018. godini Ovčara je poziv da svaki ratni zločin bude kažnjen, ma koliko naivno zvučalo i ma koliko bilo omalovažavano u dominantnoj medijskoj struji tijekom prosvjeda 13. listopada. Ovčara nije dnevna politika, Ovčara je vapaj za istinom. Ovčara ne broji i ne kalkulira s rukama u Hrvatskom saboru, ona nije bruxelleski smiješak i(li) hrvatski i međunarodni sudski postupak kojim se licitira. Ovčara je zora i noć, svjetionik i hrid uz koje trajekt hrvatske povijesti može isplivati, ali i ako dovoljno dugo ne pamti – potonuti.

Mora se pričati, jer samo cjelovita spoznaja završetka svakoga života može donijeti katarzu, i istinsko suočavanje s prošlošću. Mora se pričati, i zato su ovom »Prilikom« svoju tugu, ali i nadahnuće, podijelila djeca hrvatskih branitelja ubijenih na Ovčari, a splitski glumac Pere Eranović ispisao osobne razloge uprizorenja »Priča iz Vukovara« besmrtnoga (ne)cenzuriranoga glasa Siniše Glavaševića.

Mora se pričati, iako svaki čovjek dobre volje, kada stoji nad masovnom grobnicom Grabova, pokraj bezglave golubice Slavomira Drinkovića, dok beskrajnom ravnicom puše trajni sjeverni vjetar praćen tišinom s istoka – ostaje bez riječi. Ubijene su.

»Ovčara – neispričana priča«

Zapravo, Ovčara je dijelom ispričana priča. Da, ispričana je u filmu oksimoronskoga, ali točnoga naziva »Ovčara – neispričana priča«, djelu vinkovačkoga redatelja i glumca Vladimira Andrića (1984.), profesionalca u Gradskom kazalištu »Joza Ivakić« u gradu na Bosutu. Angažiran je, zajedno sa scenaristom Nikolom Kajkićem, napraviti film koji će, sa svim činjenicama govoriti istinu. Film »Ovčara – neispričana priča« vlasništvo je Nacionalnoga sindikata policije MUP-a RH, traje jedan sat, tri minute i dvadeset sekunda, no osim prikazivanja u jednoj televizijskoj emisiji uz Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 2016. godine, te nekoliko premijera u hrvatskim gradovima, šira javnost, ni putem  »sveprisutnih« društvenih mreža, nema uvid u iznimno djelo. Ono zaslužuje pozornost, i vapi da se izdigne iznad dnevnopolitičkih podjela, kalkuliranja, svojevrsnoga kukavičluka. Jer, uvijek je prisutna mjera opreza, čudnovate uplašenosti u stilu »što ako se netko naljuti«. Naljuti zbog govorenja istine? Svašta.

Film je obogaćen animacijama vinkovačkoga akademskoga slikara Mate Granića te glasovima hrvatskih glumaca-naratora: Gorana Grgića, Hrvoja Klobučara, Anje Šovagović Despot, Dražena Kühna i Perice Martinović (koja je posudila glas ubijenoj trudnici Ružici Markobašić). Svjedočanstva u filmu iznose preživjeli svjedoci s Ovčare Dragutin Berghofer i Vilim Karlović, zatim Hajdar Dodaj koji se krajem rujna iz uniforme vojnika JNA priključio obrani Vukovara te dr. Mirjana Semenić Rutko iz vukovarske bolnice. Navedeno je i da su, uz razgovore sa svjedocima s jedne i zločincima s druge strane, dokumentarnu građu prikupljali iz sudskih zapisnika Specijalnoga suda za ratne zločine u Beogradu, kao i iz izjava svjedoka u predmetima vezanima za taj zločin koji su se vodili na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Den Haagu. Navodi se i podatak da se za 64 osobe još traga, a zločinci koji su sudjelovali u ubijanjima i danas odbijaju pomoći u pronalasku žrtava.

»Film završava rečenicom: ‘Nama ostaje čuvati ovu istinu, prenositi ju mlađim generacijama i vječno zahvaljivati svima koji su položili svoje zdravlje i svoj život za našu slobodu.’
To je poanta cijeloga filma, pravio sam ga isključivo da se može prenijeti mlađim generacijama, ali da ne budi mržnju, neoprost, ni jednu negativnu emociju.
Vladimir Andrić
redatelj filma »Ovčara-neispričana priča«
Tišina nakon vukovarske projekcije

»Film završava rečenicom: ‘Nama ostaje čuvati ovu istinu, prenositi ju mlađim generacijama i vječno zahvaljivati svima koji su položili svoje zdravlje i svoj život za našu slobodu.’ To je poanta cijeloga filma, pravio sam ga isključivo da se može prenijeti mlađim generacijama, ali da ne budi mržnju, neoprost, ni jednu negativnu emociju. Želio sam da ljudi budu duboko potreseni tragedijom, ali i da znaju uzrok zašto i kako se dogodila. Da budu tužni i zahvalni, ništa više. Bez mržnje prema svim Srbima, bez generaliziranja cijeloga naroda – postoje imena i prezimena, zna se tko je čovjek koji je zapovijedao, tko je vozio bager…«, ispričao je u dahu susretljivi redatelj Andrić, koji je dvije godine radio film. »Nakon projekcije u Hrvatskom domu u Vukovaru ljudi su ostali sjediti u tišini. Ponovilo se i na ostalim projekcijama da nitko nakon filma ne želi ustati, otići, iz zahvalnosti i poštovanja prema žrtvama. Negdje su gledatelji nakon projekcije posvjedočili javno koliko je žrtva Vukovara velika – vjerujem da je to jedini pravi način da se spasi i očuva od zaborava. Nadam se da će pravosuđe i pravda, pravna ili Božja, stići zločince. Mi se trebamo isključivo koncentrirati na žrtvu, na heroje, ljude koji su izginuli za našu slobodu. To je bila ideja filma za koju vjerujem da smo ju i uspjeli ostvariti«, uvjeren je Andrić u ispravnost pristupa da kronološki ispriča slijed događanja nakon odvoženja ljudi iz vukovarske bolnice u vojarnu.

Snimio: T. Šovagović | Vladimir Andrić

Sastanak JNA i Teritorijalne obrane

»Mnogo ljudi ne zna da je održan višesatni sastanak vodstva JNA i Teritorijalne obrane, da su smijenili dvojicu koji su bili protiv pokolja i postavili Stanka Vujanovića i Miroljuba Vujovića. To je bio organizirani plan – JNA je logistički, kamionima i bagerima, organizirala, provela i osigurala cijeli pokolj na Ovčari. Jasno da je bila vođena iz centara moći u Beogradu, dakle od samoga Slobodana Miloševića. Politika tadašnjega Miloševićeva režima odobrila je zločin. Ako Milošević i nije osobno rekao ‘idi tamo i pokolji’, jer sve se dogodilo u manje od 24 sata, ali ljudi koje je poslao u Vukovar bili su izabrani od Miloševića i on im je dao autoritet da to naprave. Teritorijalci su ubijali ljude, no sve je to omogućila JNA sa zvijezdom petokrakom na čelu«, istaknuo je Andrić, koji je i iz glumačkoga rakursa zaprepašten količinom mržnje u ubojicama.

»U tim ljudima vladalo je ludilo. Oni su ubijali sve, oni su ubijali i Srbe, uostalom tako se i doznalo za grobnicu. Brat jedne od žrtava sve je prijavio UNPROFOR-u i uslijedilo je osiguravanje mjesta zločina. Nije to bio incident, to je bila politika, modus po kojem se to moralo dogoditi. Bogdanu Vujiću koji se usprotivio planu o pokolju na Ovčari Željko Ražnatović Arkan stavio je cijev ‘heklera’ u usta«, navodi tridesetogodišnji redatelj, svjestan da su krvnici dovedeni na pozicije kako bi mogli zapovijedati Teritorijalnom obranom, a prema dostupnim informacijama nekoliko je krvnika presudilo i svojemu vlastitomu nečasnomu životu.

261
osoba ubijena je na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991., među njima hrvatski branitelji, ranjenici iz vukovarske bolnice i medicinsko osoblje, a za mnogim zemnim ostatcima još se traga
Genocid – Ovčara i Srebrenica

»Riječ je o neviđenom zlu. Četnici su ubili čedo u utrobi Ružice Markobašić. Čisti genocid. Ubili su nerođeno dijete. Puni smisao genocida jest upravo Ovčara, najstrašnija i najpotpunija slika što genocid zaista jest. Nakon Drugoga svjetskoga rata nigdje se ne može pronaći genocid u strašnijem, ružnom, odvratnom sjaju – od onoga na Ovčari i u Srebrenici. Njih je donijela politika Miloševićeva režima«, naglasio je još jednom ulogu »velikoga vođe« u zbivanjima 1991., i ne samo te godine. Redatelj Andrić razumije da se na vrijeme nadograđuju sjećanja, no zato i jest želio film u kojem će se prikazati činjenice i čista istina. »Primjerice, manje je poznato da se na Ovčaru nije išlo rutom kojom ide Kolona sjećanja. Išlo se drugom rutom – cestom za Negoslavce, od vojarne do Ovčare. Ima toliko neispričanih priča, a naslov je stavljen zbog mladih ljudi, da vide kako se dogodi organizirani zločin«, naznačio je sugovornik, ponosan što je cijeli Vukovar herojska priča, ali je nažalost i mnogo heroja tragično završilo. »Koliko je tu bilo i onih nepoznatih herojskih gesta, poteza. Vjerujem da će biti neispričanih priča, nesreća rata donese da svjedoci ginu i da nisu više s nama. Na svima je nama istraživati, kopati, razgovarati sa svjedocima, snimati, pisati, čuvati od zaborava«, rekao je redatelj filma »Ovčara – neispričana priča«. Njegova je želja i da naručitelj, Nacionalni sindikat policije MUP-a RH, uvidi važnost češćega prikazivanja, barem o Danu sjećanja na žrtvu Vukovara. Jer, osim o dokumentu vremena, riječ je i o umjetničkom djelu. »Puno se ljudi kroz Vukovar i preko leđa Vukovara promovira, obračunava s nekim. Najveću žrtvu hrvatskoga naroda koristi se u dnevnopolitičke ili osobne stvari. Nisam se ovim filmom želio obračunavati čak ni sa zločincima. Samo sam želio tu žrtvu i te ljude spomenuti, da se vidi koliko su oni nemilosrdno ubijeni. Motiv je, ponavljam, bio napraviti film koji nema negativnih emocija.

20. studenoga 2006.
otvoren je Spomen-dom Ovčara,
u hangaru gdje su branitelji mučeni
prije odvođenja na stratište
Grabovo
Najpotresnije – trijaža i ubojstvo trudnice

Lako je Andrić izdvojio najbolnije činjenice koje je spoznao kod izrade filma. »Pogodilo me kada su kod trijaže lokalni Srbi oficirima JNA izdavali hrvatske branitelje upiranjem prsta. Pokazivali su vojnicima one koji su odmah išli u red za kasnije strijeljanje. Potresla me je ljudska zloća, kada u svoga dojučerašnjega susjeda upiru prstom i kažu ‘on je ustaša’. Izdaja svih cjeloživotnih prijateljstava u vihoru rata najviše me pogađa, zajedno s ubojstvom trudne Ružice Markobašić«, naveo je, a na pitanje može li se učiniti više za širenje cjelovite spoznaje o Ovčari, redatelj smatra da se uvijek može režirati i dotjerivati – više.

1992. – 1996.
četiri su godine trebale
od pronalaska mjesta zločina
nedaleko od okupiranoga Vukovara
do ekshumacije žrtava
Očuvanje sjećanja

»Dan-noć čitao bih imena svih ubijenih na Ovčari. Samo da se ona čitaju, bilo bi dovoljno. Poredao bih ljude uz cestu, da simboliziraju 261 osobu izvedenu iz bolnice, i da svatko izgovara i ponavlja jedno ime cijelom trasom cijeli dan. Da ljudi i fizički vide kolika bi to kolona bila kada stoje rame uz rame. Spomen-dom Ovčara je prekrasan, ali uvijek može još, da se poslože i da bude vidljivo koliko je njih pobijeno samo na Ovčari. Da se vide ljudi koji su ubijeni bez ikakvoga suda, da radimo tiho, nenametljivo, da ne ispadne da netko preko Ovčare promovira sebe«, izrazio je želju redatelj Andrić i zaključio, upravo i u stilu one završne rečenice (ne)dostupnoga filma: »Radit ćemo još više i zadržati sjećanje. Što više vremena prolazi, još se više trebamo truditi da to zadržimo. Vrijeme melje, ono liječi rane, ali i tjera stvari u zaborav. Što smo dalje od Ovčare vremenski, treba ju još više spominjati, oslikavati, crtati, jedino tako ju i možemo očuvati.«

Pomno isplaniran zločin u vrhu JNA

Vukovar pokušava živjeti. Odavno je obnovljen u većoj mjeri, gradi se šetnica uz Dunav, uređuje sam centar oko staroga vodotornja i Gradskoga poglavarstva, ima posjetitelja u bogatim vukovarskim muzejima. Naizgled obični dani, poslovi, kupovanje, obveze. Svejedno, misli se početkom studenoga vrate na vrijeme prije 27 godina. Voljeli bi stanovnici Vukovara da nije svih 365 dana u godini »samo sjećanje«, no ono je s početkom jeseni neizbježno. Između prosvjeda 13. listopada i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 18. studenoga, bilo je zanimljivo čuti i razmišljanje gradonačelnika grada Vukovara Ivana Penave o zločinu na Ovčari. »Smatramo ga završnim činom vukovarske tragedije premda on to zapravo nije, ali po svojoj brutalnosti, bestijalnosti i neljudskosti svakako predstavlja vrhunac zla koje se odigravalo u Vukovaru tijekom 1991. godine«, rekao je vukovarski gradonačelnik, podsjećajući da su u najvećoj mjeri među ranjenicima vukovarske bolnice bili nemoćni ljudi, odjeveni u pidžame, bolničke mantile, velik dio njih sa šipkama kroz ekstremitete – gotovo nepokretni. »Dio ljudi koji nisu bili ranjenici, nego bolničko osoblje, jednako je izveden na pogubljenje; nisu bili u uniformi, nisu bili naoružani, nisu se bili u stanju braniti«, ogorčen je Penava, a posebno se osvrnuo na činjenicu pomno isplaniranoga zločina.

Snimio: T. Šovagović | Ivan Penava

Kako su autobusi došli u ratnu zonu

Smatra da nije bila riječ o nekontroliranom ispadu koji se dogodio zbog ratnih frustracija. »Taj je čin bio pomno planiran danima prije, netko je morao naručiti vojne strojeve koji su gore pripremili rake, netko je morao angažirati vozače šest autobusa. Neka se danas u vrijeme mira pokuša naručiti šest autobusa, pa će se lako uvidjeti da to nije jednostavno, a kamoli u ratnoj zoni, ratnom gradu nakon pada u kojem su se još vodile borbe u pojedinim dijelovima Vukovara«, spomenuo je gradonačelnik Penava, prisjećajući se da je major Veselin Šljivančanin zaustavio delegaciju Međunarodnoga crvenoga križa. »Trebalo je uvesti autobuse zadanom trasom na drugu stranu bolnice, i to točan broj autobusa koliko je i bilo ranjenika u vukovarskoj bolnici. Ukrcati ih, izvesti najprije do vojarne, izvršiti egzekuciju, pa u nekoliko navrata premještati tijela godinama poslije. Sve to govori u prilog tomu koliko je zločin na Ovčari pomno planiran«, napomenuo je gradonačelnik grada Vukovara. Nimalo ne dvoji o mjestu s kojega su stigle naredbe. »Planirati se moglo samo u vrhu Jugoslavenske narodne armije u Beogradu. Znači nikakvi lokalni pijani četnici, kako bi to sad htjeli mnogi prikazati, nisu mogli sami organizirati zločin. Zato će Ovčara biti vječna tema. Radi se o golemoj i zdravomu ljudskomu umu neshvatljivoj nepravdi i zločinu koji je izvršen«, zaključio je Penava.

Planirati se moglo samo u vrhu Jugoslavenske narodne armije u Beogradu.
Znači nikakvi lokalni pijani četnici, kako bi to sad htjeli mnogi prikazati,
nisu mogli sami organizirati zločin. Zato će Ovčara biti vječna tema
Ivan Penava
gradonačelnik grada Vukovara
Članovi obitelji žrtava jedva uđu

U Spomen-domu Ovčara svakodnevno stižu posjetitelji, organizirane ture hrvatskih osnovnih i srednjih škola. Prošle godine bilo je 75 tisuća posjetitelja, koje dočekuju braća Sebastijan i Kristijan Drobina. Oni ukratko održe prezentaciju mladim posjetiteljima, a nažalost moraju i podviknuti jer mnogi ne shvaćaju, ili nisu informirani od svojih učitelja i razrednika o važnosti i potrebi pijeteta na tom potresnom mjestu. »Radim oko godinu i pol dana na ovom mjestu. Jasno da je potresno kada obitelji žrtava dođu na mjesto zločina, jedva uđu, rasplaču se pred slikom sina, supruga, djeda, obitelji«, navodi Sebastijan Drobina, podrijetlom Vukovarac, rođen 1993. godine u progonstvu u Zagrebu, povratnik od 2000. u grad na Dunavu. I on ističe koliko su mnogi neupućeni u činjenice. »Ovdje su ih tukli, mučili, bili su tu četnici, podosta lokalnih Srba. I JNA je imala ruke u svemu tome. Stavljali su ih na vojne traktore i transportere. Stotinu metara dalje bio im je zapovjedni stožer. Poslije okupacije dovezeni su iz bolnice i vojarne, a nakon toga odvedeni na strijeljanje kod već iskopane jame«, pripovijedaju đacima braća Drobina. Susreću se s tugom, strahom, preplavljenim emocijama.

Kako se nositi sa svim silnim emocijama koje obuzmu čovjeka u Spomen-domu Ovčara i na Grabovu, pokušao je razjasniti i vojni kapelan u Vinkovcima fra Mato Vincetić, predvoditelj molitve ususret blagdanu Svih svetih na Memorijalnom groblju u Vukovaru. Svjestan je zla Ovčare koje i na društvenom planu traži opravdanje, pokajanje i popravljanje, da se zlo popravi dobrim. »Ako nema kajanja, ako se nepravda ne popravlja pravdom, ako se zlo ne dokida ljubavlju i dobrotom, sve su drugo samo priče. Nažalost, kada je u pitanju sama Ovčara, nema znakova popravka u smislu napretka, da se netko kaje za taj zločin, da se nepravde popravljaju pravdom, da se snosi odgovornost za učinjeno, da se s ljubavlju moli i prašta te da se krene u zajedništvo. Tek na tim osnovama možemo govoriti o napretku«, kazao je vinkovački franjevac, ističući da su bez tih preduvjeta priče o zaboravu prošlosti i rađanju svijetle budućnosti – besmislice.

RAZGOVOR: Dragutin Berghofer – Beli, čovjek koji je preživio Ovčaru i druga stratišta

Snimio: T. Šovagović | Dragutin Berghofer – Beli, čovjek koji je preživio Ovčaru i druga stratišta

Životna priča Dragutina Berghofera od milja zvanoga Beli – roman je hrvatske povijesti. Prije biografskih činjenica valja naglasiti da je Beli unatoč svim tragedijama iznimno duhovit i optimističan čovjek. Rođen je 29. listopada 1940. u Osijeku. Kao dječak iz gradske četvrti Retfale, zbog očitoga njemačkoga podrijetla, prošao je u petnaest mjeseci sa svojom obitelji strahote Radnoga logora Valpovo za podunavske Švabe. Poslije je završio šegrtsku školu u Vukovaru, i postao glasoviti tapetar, poznavao (ga) je čitav grad. Ističe i da je osamdesetih radio u Iraku na početcima vladavine Saddama Husseina. U gradu heroju brinuo se o nabavci hrane i potrepština za napaćene stanovnike na Sajmištu. Zahvalan je posebno pokojnima Nikoli Papcu i Tončiki Šimunoviću, kao i Marku Orkiću, jednima od prvih organizatora obrane dijela Sajmišta.

Nepunih mjesec dana nakon 51. rođendana, nakon neuspjeloga proboja iz rodnoga grada, prošao je križni put, od vukovarske bolnice preko vojarne, Ovčare, tvornice »Modateks«, hangara Veleprometa, zatvora Srijemske Mitrovice. Ali preživio je. Njegova kći iz prvoga braka Vesna Berghofer ubijena je 1. prosinca 1991. godine, u 28. godini. Četnici su ju silovali i ubili.

Ništa nije slomilo Belog. Pet je puta svjedočio na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu, kao i na Specijalnom sudu za ratne zločine u Beogradu, a bistrinu sjećanja na Domovinski rat čuva i nakon 78. rođendana.

Sa suprugom Jasnom, kojoj je ubijeno ili su nepoznata počivališta deset osoba iz obitelji u Čakovcima i Berku, živi u osječkom Donjem gradu, tik uz nekadašnju tvornicu kože i Dravu. Zaljubljenik je u »Dinamo«, pa se i višesatni razgovor uz kavu vodio u znaku šalica najdražega mu kluba. Priča precizno, s naglaskom na činjenicama, a emocije više čuva za samotne trenutke.

Živite li i 27 godina kasnije onaj isti 20. studenoga 1991. godine, dan koji ne prolazi?

BERGHOFER: Nešto se malo promijenilo, ali još uvijek je 20. studenoga u meni. Ni danas ne mogu pojmiti da se sve to dogodilo. I kad odem u Vukovar, drago mi je da sam s malom zaslugom bio jedan od branitelja Vukovara. Živim i spavam s tim. Najviše mi glavom prolazi rušenje grada i ubijanje na Ovčari. Teško je i kada se sjetim teških sirotinjskih dana tijekom opsade, kada nismo više imali što jesti i piti. Posvud su ležali mrtvi ljudi, životinje. Znao sam tijekom prognaničkih dana otići na utakmicu u Vinkovce, misleći kako ću do Vukovara, ali bilo je zabranjeno. Stalno je bila membrana u glavi tih godina, da sam s pedeset godina doživio Domovinski rat.

Što Vas najviše boli kada se prisjetite Ovčare i svih tortura?

BERGHOFER: Nezamislivo je ono što se dogodilo na Ovčari, jer ne ide mi u glavu – ni životinja ne može biti tako krvoločna kao što su bili oni. Do jučer sam s mnogima bio susjed, pozdravljali smo se, bilo je mjesnih zajednica u Vukovaru, »dobar dan, kako ste«, da bi se u 24 sata sve promijenilo i oni su postali ubojice. Nevjerojatno je bilo vidjeti da su to ti isti ljudi. Doslovno se u jednom danu sve preokrenulo. Hranio sam mnoge, a oni su uzeli uniformu, automat i »glumili« četnike.

Pamtite gotovo svaku sekundu, zar ne? Svjedočite i da se u vojarni dogodio svojevrsni zaokret?

BERGHOFER: Najveći problem prije Ovčare bio je čekati pet sati u autobusima u vojarni. Oni su vijećali što će s nama. Domaći Srbi izabrali su sebi žrtve i odvezli ih vojnim autobusom u nepoznatom pravcu. I u Haagu sam svjedočio – porazbijali su sve protupožarne aparate, uzeli lopate, kopače, sjeli u automobil i krenuli za autobusom poput Indijanaca koji su uhvatili bijelca. Kada sam došao na Ovčaru, vidio sam među zarobljenicima susjede, prijatelje, mnogi koji su bili mlađi od mene, trgovci, šefovi. U tome i jest caka, oni su pet sati vijećali, a na kraju je prevagnulo da nas sve ubiju, jer da su odmah imali odluku da nas sve ubiju, nisu ni morali izdvajati tu prvu skupinu.

Tko je donio sotonsku odluku da sve osobe iz pet autobusa budu poslane na stratište u hangarima Ovčare?
Najveći problem prije Ovčare bio je čekati pet sati u autobusima u vojarni. Oni su vijećali što će s nama. Domaći Srbi izabrali su sebi žrtve i odvezli ih…

BERGHOFER: Ne znam tko je donio odluku da svi budemo ubijeni, ali Veselin Šljivančanin je sve koordinirao, i kasnije smo svi prebačeni na Ovčaru. Većinom je bila riječ o mlađim ljudima. Sjećam se pokojnoga veslača Željka Begova kojega sam vidio pretučenoga na Ovčari. I on je bio u tom vojnom autobusu. Rušio se, dizali smo ga, toliko su ga prebili. Ako smo došli u vojarnu, nemojte me u minutu uzeti za riječ, oko 7.30 sati, na Ovčaru smo došli oko 13.30 sati. Dugo je trajalo to vijećanje. Na Ovčari sam proveo oko dva sata. Izišao sam oko 15.40 sati s Ovčare. Pukom slučajnošću naišao je na Ovčari Goran Ivanković, sin uglednoga vukovarskoga liječnika dr. Mladena Ivankovića, odjeven u uniformu JNA. Izveo je nas petoricu, od kojih je Tihomir Perković ubijen sutradan na Veleprometu. Nas smo petorica otišli s vozačem i spomenutim sinom dr. Ivankovića. Još je bio dan, iako su se svjetla palila. Desetak minuta vozili smo se do Veleprometa, no bio je pun, pa su nas odvezli u tvornicu tekstila »Modateks«.

Možete li novim naraštajima ili neupućenima pojasniti – koja je razlika između zločina na Ovčari i onih u Veleprometu?

BERGHOFER: U Veleprometu je čovjek još i imao šansu, a na Ovčari nikako. Jedan od mojih susjeda, Vlado Dudaš, također je izbavljen. Na Veleprometu je bio i direktor PIK-ove klaonice Karlo Crk. U Veleprometu je bilo straha jer je pojedinac, nedostupan hrvatskomu pravosuđu, izveo iz hangara stomatologa i pjesnika Renea Matoušeka, zatim Krunoslava Golca, potom sina izvjesnoga Đeme Roma te Tihomira Perkovića koji je sa mnom preživio Ovčaru a onda ubijen. Javno sam već rekao na Vinkovačkoj televiziji te činjenice, no nitko se nije zainteresirao – ubojica je napustio Hrvatsku, ali je u blizini.

Za Vaše preživljavanje pokazalo se očito ključnim poznanstvo s dr. Mladenom Ivankovićem?

BERGHOFER: Dr. Ivanković bio je doktor za narod. On je bio ravnatelj bolnice dok ju nije preuzela dr. Vesna Bosanac. Bio sam privatnik i često smo surađivali. Smatrao sam ga prijateljem, montirao sam mu karniše, ne gledajući moguću korist. Mnogi su dr. Ivankovića molili za pomoć, a Stanko Vujanović mu je rekao: »Nemojte, doktore, to raditi, imate žuti karton, a možete dobiti crveni karton.« Pričao mi je dr. Ivanković da su na land roverima bile srpska zastava i četnička zastava s mrtvačkom glavom.

Čega se još sjećate tijekom dvosatnoga boravka na Ovčari?

BERGHOFER: Dok sam bio na Ovčari, oni su tamo dovezli ranjenike iz bolnice, no moguće je da su ih dovezli nakon što sam otišao. Sjećam se Slobodana Nikolića koji je istovarivao naše ranjenike u Negoslavcima, u zadnjoj kući s desne strane. Sjećam se i da su nas tukli na sve moguće načine, što god su imali, cipele, batine, kundake, lance. Sjećam se, kao i ostali rijetki preživjeli, da je ulazio čovjek sa zviždaljkom i viče »dosta«. Rekoh: »Bogu hvala, ne će nas«. Kad ono – ulazi druga grupa za batinanje. Pamtim i da su ranije po nas došli autobusi »Lasta« iz Zrenjanina. Čuo sam da otac i sin Galić planiraju snimiti film o sudbini šestoga autobusa – ali šestoga autobusa nije bilo, prema mojem sjećanju bilo ih je pet.

Kao preživjeli svjedok godinama se borite za točnost svih relevantnih podataka o padu grada i zločinu na Ovčari?

BERGHOFER: Točno. Iz proboja sam se vratio u bolnicu 17. studenoga. Nisam imao gdje spavati, u bolnici je ležalo po četvero ljudi u krevetu, civila, ranjenika. Zlo. Nosio sam vodu iz treće kuće Šapudla u bolnicu. Kada je svanuo taj ponedjeljak 18. studenoga, Dado Đukić je napustio krevet i rekao: »Beli, malo prilegni.« U noći me vidio dr. Ivanković i odveo gore u sobu, gdje nas je bilo najmanje 25, među njima i doktori i medicinske sestre. Nitko nije 18. studenoga odveden iz vukovarske bolnice. U utorak 19. studenoga u 15.45 sati došao je Bogdan Kuzmić, nekadašnji portir u bolnici i prokazivao ljude. I u filmu »Ovčara – neispričana priča« svjedočio sam o rafalima, tri puta po šest metaka, koje sam čuo u bolnici u noći s 19. na 20. studenoga.

Kako je izgledao raniji pokušaj proboja prema Bogdanovcima?

BERGHOFER: Bio sam na čelu kolone koja se htjela dočepati Kukuruznoga puta. Zaustavljeni smo kod šume i poznatoga izletišta Adica. Teško je procijeniti koliko se ljudi spasilo u našem proboju, vjerujem da je tada tridesetak osoba poginulo. Vodio sam kolonu od zgrade općine, kolonu koja je imala »rep« u nekadašnjoj Ulici Ive Lole Ribara, gdje je danas policija. Kod parka gdje je bio spomenik palim borcima triput sam morao stati. Vodio sam Vukovarce kroz groblje, zid stadiona »Sloge« i izišli smo na prugu Novi Vukovar – Stari Vukovar. Kišica je počela padati. Počeli su nas gađati, mi smo došli u najvećoj tišini, no svejedno su nas agresori osjetili.

Kako je izgledalo tih otprilike 72 sata u vukovarskoj bolnici, od 17. studenoga do kobnoga odvođenja 20. studenoga?

BERGHOFER: Nisam jeo dva do tri dana, a u bolnici se dijelio »ćoravi paprikaš«. Hranu je dijelila gospođa Zdenka Miličević. Stajao sam kao civil u redu za hranu, a ona je mislila da sam njihov i upitala: »Čađo, koliko je danas njih bilo za sahranu?« Naime, preko puta bolnice je bila Riječna plovidba, i tamo su slagali mrtve iz bolnice posljednjih otprilike tri tjedna prije pada grada. Rekoh joj, kada sam vidio da je premalo hrane stavila u tanjur: »Ja sam Beli, nisam Čađo.« Htjela mi je uzeti tanjur, no ja nisam htio vratiti.

Lokacije svih vukovarskih bunara snimane su još 1990.!
Smatrate li da je iza »operacije Ovčara« stajala zloglasna obavještajna jugoslavenska tajna služba KOS?
BERGHOFER: Najbolje je da Vam ilustriram jednom slikom. Godine 1990. došao je neki čovjek i pitao me za bunar. Rekao sam da bunar ima susjed. Oni su već u ono vrijeme snimali kote. Mi smo vukli vodu iz bunara preko ceste. A 1991. svi su bunari bili naciljani i srušeni. To je odgovor na pitanje je li sve bilo organizirano. Jasno da jest. Oni su zapisivali sve važne podatke. Imao sam voćnjak u centru grada, udaljen 200 metara od vodovoda. Bušio sam bunar, a jedan srpski Vukovarac mojemu je zetu javljao da je vadio vodu, i preko agregata i Fahradove pumpe je vađena voda. Pamtim i pušnice pune šunke i drugih suhomesnatih proizvoda u Borovu Selu u travnju 1991. godine, mjesec dana prije ubojstva dvanaest hrvatskih redarstvenika. Dojam je da su oni dugo i dobro znali što se sprema.

 

Vrijeme u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici također je posebno poglavlje Vaše kalvarije. Kako ste preživjeli?

BERGHOFER: Skinuli su nas 22. studenoga gole na rukometnom terenu i tukli, triput sam se onesvijestio. Podignuli su me Slobodan Nikolić i Željko Buljan, oni su me odveli u zatvorsku ćeliju. Zamislite, 22 kilograma sam izgubio u Mitrovici, gdje sam četiri i pol mjeseca bio bos. Mnogi zatvorenici nisu izišli iz Mitrovice. Godinama poslije jeo sam crveni luk kao jabuku, toliko sam bio gladan. Ponekad smo dobili konzervu ribe – to je bilo poput deserta. Bilo je tako malo hrane na nas 154 zatvorenika, higijenski uvjeti vrlo skromni, jedino je voda bila dobra. Kroz šnitu kruha mogla se vidjeti ptica na grani. Svakoga dana nekoga su vodili i prebili, izmrcvarili. Mnogi nisu ni izišli. Pored mene je izvjesni Duško ubio Niku Šoljića, najstarijega sina Kate Šoljić. Ubijen je i Josip Boldiš iz susjedne sobe. Prema mojoj procjeni, dvadesetak ljudi nije se vratilo iz Mitrovice. Ostao sam i bez zuba, nekada sam bio zgodniji čovjek. Bio sam s vukovarskim svećenicima u Mitrovici, fra Slavko Antunović mi je dao četkicu za zube kada je odlazio. Vratio sam se 27. ožujka 1992. godine u razmjeni kod Nemetina.

Otkud tolika mržnja srpskih mučitelja prema Vama i svim hrvatskim braniteljima?

BERGHOFER: Dobio sam tolike batine jer su oni izmislili da smo srpskoj djeci sjekli prste tijekom Domovinskoga rata. Kako bih pored dva unuka mogao takvo što učiniti?! Laži da su »ustaše vadile oči srpskoj djeci« odavno su raskrinkane, kao i one priče s talijanske televizije. Oko bolnice bilo je mnoštvo leševa poginulih na ulici, i oni su srpskom propagandom prikazivani kao žrtve hrvatskih branitelja.

Dali ste i niz sudskih iskaza. Je li bilo dovoljno pravne volje za kažnjavanje svih zločina(ca)?

BERGHOFER: Tijekom dolaska glavne haaške tužiteljice Carle Del Ponte, na osječkom aerodromu Klisa čuvala su me četiri čuvara kao haaškoga svjedoka. Izrazio sam želju upoznati se s pukovnikom Ivanom Grujićem, no ispao sam naivan. Tijekom odvoženja u Mitrovicu vidio sam bagere u Negoslavcima koji su kopali, htio sam ukazati na to mjesto pukovniku Grujiću, ali nije me želio saslušati. Tek prije nekoliko godina policija je došla da u Negoslavcima pokažem mjesto gdje su bageri kopali. Mnogi su već pitali kako to da se ne traži mjesto zločina. Tražilo se, ali kasnije. Nije istina da ne ćemo pronaći mjesto zločina. Sad je moj Vukovarac Stjepan Sučić pomoćnik ministra i glavni upravitelj za zatočene i nestale, on je ostao bez oba roditelja u Vukovaru. Svaka čast i Veselinu Vecku Krstajiću, sudcu iz Beograda. Kada se na suđenju Goran Mugoša poželio rukovati sa mnom, a na Ovčari mi je uzeo puna dva džepa novca dobivenoga od jedne medicinske sestre, sudac Krstajić mu je to dopustio. Vidio sam jednoga djeda u »kavezu«, koji mi se činio dobrim čovjekom, jer mi je davao kruha u »Modateksu«. Sudac Krstajić je rekao: »Taj vam je djed 27 Hrvata zaklao na Ovčari.« Njihovih devetnaest odvjetnika branilo je osumnjičene za zločin na Ovčari, a s naše strane bili su Nataša Kandić i još dvojica.

Otkud vedar duh i snaga u Vama nakon svega proživljenoga?

BERGHOFER: Često znam reći da nisam bio dobar đak, pa se zato sve to moralo dogoditi. No jako sam ozbiljan čovjek, i svako svoje obećanje moram i želim ispuniti. Volim duhovito društvo, jer kroz zafrkanciju doživio sam 78 godina, ali nažalost mnogi moji prijatelji napustili su ovaj svijet. Kroz humor »pokrivam« sve tragedije, no kada se dublje svega sjetim, poželim biti sam.

 

Glumac Pere Eranović o vukovarskim nadahnućima

»Lumin za jučer i jedno sutra«

Snimio: V. Bilić-Prcić | Glumac Pere Eranović

Budiš se. Osjećaš vonj ustajaloga zraka, vlagu koja ti britko plazi po umornom licu. Polutmina grli tvoju neizvjesnost; tek trošna petrolejka klateći se na kukici ispod puknute žarulje prkosi beznađu.

Gotovo je. Ili možda nije.

Marko udarcima pokušava oživjeti radioprijamnik; šuštanje i kriještanje s ponekom naznakom ljudskoga glasa stvara kaotičnu skladbu koja para uši svima prisutnima.

-Ima li kraja ovome?- iz dubine prostorije se začuje glas, očito načet snažnom prehladom.

Nedjelja je. Ili ponedjeljak. Ovo je već četvrti dan da smo u ovom mračnom podrumu. Debeli armirani beton sklanja naše živote od neprekidnih sirena, tenkovskih gusjenica i rafala. Podrhtavanje plafona odaje oštro zabadanje avionskih granata u vukovarske ulice.

Odjednom netko otvara vrata. Zapravo ih razvaljuje.

Nogom. Snažno.

Svi se trznemo kao da smo tek probuđeni iz noćne more. Ali mi se nismo probudili iz noćne more. Ona je tek slijedila. Stvarna. Najstvarnija.

To je početak epiloga jedne od brojnih vukovarskih sudbina koje su isplele krunu hrvatske golgote.

Dani koji su tada uslijedili za dječaka u plavoj jeans jaketici, koji je svoje djetinjstvo trošio na podrumske strahove, bili su dani bijega; spašavanje gologa života kroz nepregledna kukuruzišta. S cijelim životom zamotanim u zavežljaj il’ dva. Uz njega trče mama i seka. I noge su u tom trku znale da je tata ostao negdje tamo u raljama tuđe nečovječnosti, u paklu suludih iživljavanja.

Kako mi je poslije ispričao, bio je to bauk koji ga je godinama poslije gušio i grčevito oko vrata stezao budeći ga iz mirnodopskoga sna. U mediteranskom Solinu.

Tatu su mu odveli u nepoznatom pravcu, s još nekoliko prijatelja suboraca. Je li u njega upro kakav prst iz komšiluka, ili se nekom pijanom JNA rezervistu prohtjelo razraditi pušku poslije poslijepodnevne terevenke, možda nikada ne će doznati.

Njegova tate nema; nema ga u njegovoj svakodnevici. Nema ga radosnoga, ni ljutitoga, ni zamišljenoga ni sjetnoga. Jednostavno ga nema. Nestao je.

Toga hladnoga dana u mjesecu studenom.

I ne rasipa bijes. Dvadeset i sedam godina poslije tužan, ljut i ponosan uskratio je prostor gnjevu i posadio nadu. Svake godine očekuje novosti; neku otkrivenu jamu uz slavonsku žitnicu ili grobište kod kakvoga silosa. Ma bilo gdje. Samo da je njegov tata u njoj.

Je li on dijelio groznu sudbinu zarobljenih Hrvata u poljoprivrednim hangarima na Ovčari? Jesu li studen, ležajevi od nazubljenoga betona i čahura od metaka bile oaza njegova smiraja? Je li svako otvaranje limenih vrata hangara pratilo bubnjanje njegova srca u iščekivanju kakvoga barandskoga siledžije kojemu je Vukovar postao poligonom za iživljavanje?

Je li tata moga prijatelja iz Solina bio na Ovčari, znaju tamo neki ljudi i dragi Bog.

Zna On.

Prijatelj mi je prije koju godinu pokazao tu svoju plavu jeans jaketicu; svoje malo izbjegličko ruho puno priče.

Sve ove godine bdije u njegovu ormaru i čeka. Čeka sa svojim, sada odraslim vlasnikom dan kada će mu kakav jutarnji poziv ili službeni dopis javiti da su kosti njegova tate pronađene. Molim Boga za to.

Radim u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu kao glumac. Prije točno četiri godine diplomirao sam monodramom nastalom prema knjizi »Priče iz Vukovara«, legendarnoga Siniše Glavaševića. Poljoprivredni hangari na samotnoj Ovčari bili su posljednje Sinišino boravište jednoga studenoga dana 1991. godine.

Nebrojeno puta sam se upitao je li možda Siniša, bar u jednom kratkom trenutku, malom mikrobljesku vječnosti, ugledao tatu moga prijatelja. Jesu li im se pogledi barem slučajno sreli i dali si neku nadu. Barem onu da poslije svega ne će biti zaboravljeni.

Ni to nitko ne zna. Osim Njega gore.

Ja ću i ove godine, u tjednu sjećanja na vukovarsku tragediju, odigrati tri izvedbe »Priča iz Vukovara«. Za stare, i neke nove naraštaje. Odigrat ću ih za sve te hrabre ljude kojima slavonsko inje, blatni kanali i teške čizme na prsima nisu ubili želju za slobodom. Onom slobodom koja se plaća samo umiranjem tijela.

Odigrat ću ih za tatu moga prijatelja Slavonca sa solinskom adresom čiji prekrasni dječak gleda u neke radosnije oblake. Gleda ih i čeka. Čeka vijest o svom djedu.

 

Ovčara – rana koja ne može zacijeliti

Imala sam tri godine, ali se živo sjećam našeg rastanka. Tata je ostao braniti naš grad – zbog svojih roditelja, zbog sugrađana, zbog domovine.

Tada nisam sve razumjela, ali ipak sam osjećala tupu bol u svojoj mladoj duši. Kako je autobus odlazio i moj roditelj se sve više smanjivao, nestajao u daljini, tako je nestajala i sva sigurnost mojega života. Osjećala sam kao da me ostavio – i to još uvijek nisam uspjela preboljeti.

Svakog dana nakon toga moja je majka klečala i često zajedno s mojim bratom i sa mnom iz sveg srca molila da se ponovno susretnemo, ali, kao što smo sve jasnije naslućivali, mi smo tada zauvijek izgubili našu obitelj i gdje god da živimo, više nemamo svoj dom. Kako je vrijeme prolazilo, majka je sve više plakala, a ja sam se osjećala sve izgubljenijom i usamljenijom.

Nakon sedam godina konačno smo doznali istinu i Ovčara, koja je dugo godina skrivala mlade unakažene kosti mojega tate, ubila je i našu posljednju nadu koju smo nadljudskim naporima održavali na životu. Ovčara… dugo godina za mene je to bilo apstraktno mjesto, jer mama meni i bratu nije željela o tome govoriti. Sve što smo znali jest da je tata ubijen – bez ikakvoga opisa vršitelja radnje.

Ni poslije život nije postao manje mučan, ali mi je bilo barem malo lakše nego prije kada su me djeca provocirala ispitujući me gdje mi je tata, a ja nisam znala što reći jer nikako nisam mogla reći: »Ne znam.«

Jedan tatin suborac, kojeg sam nedavno slučajno upoznala, rekao mi je da trebam biti jako ponosna na svoga tatu i taj susret s njim kao da mi je vratio djelić tate, ali praznina koju nosim na duši nikako da se popuni i ja nikako da postanem kao »normalni ljudi«.

Osobito je teško u danima kada se obilježava »pad Vukovara« i Ovčara, ali biti dijete branitelja iz Vukovara u ovoj zemlji teško je svaki dan, jer ovo nije domovina za koju su naši očevi, muževi i braća bili spremni dati svoje zdravlje i svoje živote.

Usprkos nepravdama sa svih strana, uporno radim na tome da svima sve opraštam ponovno i ponovno (jer je teško) – radi svojega mira – i trudim se da na svoj način nastavim tatinu borbu za dobro svoje domovine i svojeg naroda.

Vrijeme prolazi – već je 27. godina otkako je u mojem životu nastala bolna pukotina, a ja sam duboko u sebi još uvijek ono isto vukovarsko dijete. Samo što Vukovar više nikada ne će biti isti…

Nebo iznad Dunava
Svom snagom svoje duše
Pokušavam oživjeti doživljaj spokojne sreće
Zarobljen u vremenu
Kada smo bili zajedno
Tog sunčanog dana na našem Dunavu.
Dunave, pamtiš li još to?
Ili ni tebi nije stalo…
Ne dam nikome to naše zadnje zajedničko proljeće.
Bol ne posustaje i nema utjehe.
Nebo samo sućutno šuti,
a sunce ne želi više nikada onako sjati.
T. M. (podatci poznati uredništvu)

 

Pismo tati Željku

Davor Begov

Dragi tata,

prošlo je više od četvrt stoljeća. Već su odrasla sva djeca  rođena te godine. Koliko ih je samo odraslo bez tate, kao što sam i ja morao bez tebe. A opet, gdje bih ja bio danas da ti nisi ostao tamo, braniti ruševine našega Grada? Mnoge su mi misli prolazile kroz godine, kako sam prolazio različite faze odrastanja. Dječjega iščekivanja i nadanja da ćeš se ipak vratiti. Mržnje prema agresoru odgovornom za to što te više nema u razdoblju puberteta. Napokon, sa zrelošću došla je čista zahvalnost prema tvojoj žrtvi za nas.

Što to mjesto znači za Hrvata i Hrvatsku? Volio bih kad bismo bili zahvalniji na žrtvi podnesenoj za budućnost sviju nas. Prihvatili smo olako tu žrtvu i uživamo njezine blagodati, a da nismo svjesni kakve ste užase proživjeli vi, naši čuvari i branitelji. Kakva ste zvjerska mučeništva podnijeli radi naše budućnosti. Koliko je krvi i znoja proliveno za nas. Promišljajući o tome, ne možemo ne vidjeti Kristovu sliku u vama. Samo ljubav koja uzor ima u najuzvišenijoj Ljubavi mogla je nadvladati Zlo koje je obuzelo srpske vojnike. Dati svoj život za druge bila je nit vodilja, jer nema veće Ljubavi od te.

Kako vrijeme prolazi, otkriva čovjek sve veće posljedice tvoga izostanka. Kako se to odražava na obitelj i okolinu, koliko toga je teže bez tebe napraviti, kako će jedno dijete biti lišeno uživanja trenutaka provedenih sa svojim djedom. Pitam se gdje je tu moje mjesto? Što sam ja pozvan učiniti da budem vrijedan tvoje žrtve? Gledajući prosvjed iz Vukovara i slušajući svjedočanstva preživjelih, takva tuga dođe čovjeku kad vidi da nema gotovo nikakvih pomaka u procesuiranju zločinaca. Ali sve to pobjeđuje osjećaj ponosa. Osjećaj strahopoštovanja kad osjetim vukovarsko tlo i jeze koja prožme tijelo kad vidim hangare Ovčare. Točnu istinu ne ćemo nikada doznati jer većinu ona i ne zanima. Što nam onda preostaje? Najprije moramo moći prihvatiti to da rijetko koji pojedinac može razumjeti podnesenu žrtvu, ako ju nije sam proživio u obitelji. Nama koji smo osjetili posljedice, ostaje doživotna zadaća ne dopustiti zaborav tvoje i svih ostalih žrtava i prenositi ju generacijama. Jer ako šutimo, uminut će sjećanja. Ako uminu sjećanja, što nam preostaje?

Tvoj sin Davor

(Davor Begov rođen je 24. travnja 1988. u Vukovaru. Osnovnu školu, Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju i studij ekonomije završio je u Zagrebu. Radi u struci u jednom trgovačkom lancu. Živi s majkom i starijom sestrom. Odnedavno je zaručen. Njegov otac Željko Begov, hrvatski branitelj i legenda vukovarskoga veslanja, ubijen je s 33 godine, 1 mjesec i 20 dana – na Ovčari.)

IZVORPrilika br. 11/2018.
Prethodni članakISUS KRIST KRALJ SVEGA STVORENJA Kraljevstvo je u potpunom davanju sebe za druge
Sljedeći članakMOŽE LI SE ZAUSTAVITI RAST GLOBALNE TEMPERATURE? Zabrinjavajuća poruka studenačkih toplina