Radost je razumnu čovjeku biti mudar. (Izr 10, 23)
Preobilna, preglasna ili preduga slavlja današnjice nepogrješivo pokazuju da sa slavljem nešto ne valja. Bio to slavljenik, uzvanici ili predmet slavlja, svečarski zrak svejednako postaje presladak, rijedak i ustajao. Zrak nije slučajno slikom duha: baš je ljudskomu duhu na takvim slavljima mučno, isprazno i tijesno. I makar su obilje, zajedništvo i vječnost zasigurno obilježja nebeske radosti, njihove su zemaljske patvorine radosti upravo suprotne. Suprotnost radosti, naime, nije tek obična tuga: to je jagma, osama i čama što radosti – nema.
Kad čovjek današnjega doba radost ne kuša nadomjestiti pretjeranim slavljem, daje se na snove. I kao što je zrak slika stanja duha, tako je i san slika njegova kretanja – hitnje k onomu što žudi ili bijega od onoga za čime žali. No vjera tu sličnost sna i zraka proniče i dublje od znanosti ili predaje. Kao ni zrak, ni san nije ljudsko djelo. Makar mu je uvijek nuždan, čovjek njime ne može posve ovladati; makar mu je katkad mučan, čovjek mu ne može nikako umaknuti. Iz nužde se trudi da ga rastumači; usuprot muci trsi se da ga ostvari. Jednostavno, san je izazov čovjekovu razumu: da prihvati da mu je izvor i cilj izvan njega samoga.
U Pismu nema ni spomena o Marijinim snovima. Ipak, ona je zasigurno najveća sanjarka koja je hodila svijetom. Ne zato što su joj snovi bili bogati, mnogobrojni i trajni – poput svih slavlja današnjice – nego zato što je znala da nisu njezini. Slobodna za snove, Marija je bila sva od razboritosti – poučljiva, pažljiva i pronicljiva. Stoga je bila pripravna trudna planinariti na slavlje s rođakinjom, s djetetom u naručju ugostiti strance, uskrsno jutro dočekati u radosti, daleko od Isusova groba. Mudrost je čovjeku radost – jer ima radosna Boga.
