NAKLON KAO NA TAJLANDU? Znak mira u doba pandemije

Snimio: B. Čović

Već dulje vrijeme spremam se dati prijedlog kako da u misi pružamo iskaz: »Mir s vama«. Bila sam više puta u Tajlandu na sv. misi u katedrali u Bangkoku. Tajlanđani se ne rukuju i nerado se dodiruju.(Ni u kojem slučaju ne smije se dirati djecu po glavi.) Kada treba pružiti »Mir s vama«, oni na prsima drže sklopljene ruke i blago se naklone prema osobama koje stoje do njih.

Ovih je dana predsjednik Milanović bio u službenom posjetu Austriji. Kada se susreo s austrijskim predsjednikom Van der Bellenom, Austrijanac ga je pozdravio upravo tako kako Tajlanđani pružaju jedni drugima mir – sklopljenih ruku na prsima i uz blagi naklon glave, vjerojatno da bi izbjegao rukovanje. Bi li se to moglo uvesti i kao znak mira na naše mise?

Cika Mikolčić

Vaše je razmišljanje na tragu razmišljanja mnogih drugih vjernika koji se iz dana u dan i iz nedjelje u nedjelju pitaju kada će konačno, nakon što iziđemo iz krize koju je prouzrokovao koronavirus, ponovno jedni drugima moći pružiti znak mira pružanjem ruke, što je ne samo u duhu naše (zapadne) civilizacije, nego je i sastavnim dijelom našega liturgijskoga obrasca.

A kada govorimo o znaku mira, htjeli bismo Vam reći da »Opća uredba Rimskoga misala« biskupskim konferencijama po svijetu prepušta odluku o tome na koji će se način izraziti znak mira na njihovu području, pri čemu Crkva oduvijek vodi računa o »evangelizaciji kultura« ili o »inkulturaciji evanđelja«, posebno nakon Drugoga vatikanskoga koncila i pastoralne konstitucije »Gaudium et spes« koja govori o Crkvi i njezinu djelovanju u suvremenom svijetu. Tako pomoćni rimski biskup Rino Fisichella, nekadašnji profesor fundamentalne teologije na Papinskom sveučilištu »Gregoriana«, u »Enciklopedijskom teološkom rječniku« ističe da kultura izražava »način mišljenja pojedinaca, njihovu stvarateljsku i duhovnu djelatnost, a odražava se u ponašanjima koja promiču priznavanje skupina i zajednica.«

U tom tumačenju prepoznajemo i Vaše iskustvo koje nosite s višekratnih posjeta Tajlandu i njegovu glavnomu gradu te iz sudjelovanja na misama na kojima se pozdrav mira izražava na drukčiji način nego u drugim dijelovima svijeta. Možemo slobodno reći da je i pozdrav mira kakav prakticiraju tajlandski vjernici (a i mnogi drugi vjernici na Dalekom istoku) dio evangelizacije kultura, koja je stara koliko je staro i samo kršćanstvo. Ili, kako bi rekao mons. Fisichella: »Tomu su prvo svjedočanstvo spisi Novoga zavjeta. Slijede potom različiti iskazi koncila i djela crkvenih otaca. Mislioci poput Augustina i Tome Akvinskoga zapravo su izvršili evangelizaciju antičkoga mišljenja«. Naveo je i primjere povijesti evangelizacije kultura isusovca Mattea Riccija u Kini, Las Casasa u Latinskoj Americi i Roberta de Nobilija u Indiji. Drugim riječima, svi oni prihvatili su sve ono što je u različitim kulturama božanski nadahnuto i to potom evangelizirali, vodeći računa da nije riječ o laganoj zadaći.

Različiti načini pružanja znaka mira

Tako i u doba pandemije svećenici na različite načine pozivaju nas vjernike, ako želimo, da »pružimo mir jedni drugima«: osmijehom, pogledom, držanjem ruku – kao što pišete – na prsima i naklonom jedni prema drugima, kao da se rukujemo. No da se mi ipak vratimo ponovno na »Opću uredbu Rimskoga misala« (OURM), citirat ćemo Vam samo nekoliko mjesta, kao početne točke za razmišljanje i odlučivanje za koje su mjerodavni naši biskupi, to jest svaka biskupska konferencija.

Tako i u doba pandemije svećenici na različite načine pozivaju nas vjernike, ako želimo, da »pružimo mir jedni drugima«: osmijehom, pogledom, držanjem ruku – kao što pišete – na prsima i naklonom jedni prema drugima, kao da se rukujemo.

U drugom poglavlju, pod naslovom »Ustrojstvo mise, njezine sastavnice i dijelovi«, u broju 82 (Obred mira) piše: »Slijedi obred mira kojim Crkva moli mir i jedinstvo za samu sebe i za cijelu ljudsku obitelj, a vjernici međusobno izražavaju crkveno zajedništvo i uzajamnu ljubav, prije negoli se pričeste Sakramentom. Što se tiče znaka pružanja mira, neka način odrede konferencije biskupa prema duhu i običajima pojedinih naroda. Prikladno je ipak da svatko pruži mir na jednostavan način samo onima koji su mu blizu.« I u četvrtom poglavlju, naslovljenom »Različiti oblici misnoga slavlja«, u broju 154 opisuje se i određuje što izgovara svećenik nakon molitve »Gospodine Isuse Kriste, ti si rekao«: »Završivši je, okrenut prema narodu, šireći i sklapajući ruke, navijesti narodu mir govoreći: Mir Gospodnji bio vazda s vama. Narod odgovori: I s duhom tvojim. Zatim, ako je zgodno, svećenik doda: Pružite mir jedni drugima. Svećenik može mir pružiti poslužiteljima, ali uvijek na način da ostane u prezbiteriju te da se ne ometa tijek slavlja. Neka na isti način postupi i kada, iz opravdana razloga, mir želi pružiti i nekomu od vjernika. Svi pak međusobno znak mira, zajedništva i ljubavi na način koji je odredila konferencija biskupa. Dok se pruža znak mira, može se reći: Mir Gospodnji bio vazda s tobom, na što se odgovori: Amen.« Slično se ponavlja i u broju 181 OURM-a, koji pojašnjava ulogu đakona koji »sklopljenih ruku i okrenut prema narodu upravi poziv: Pružite mir jedni drugima. Sam pak primi mir od svećenika ta ga može prenijeti drugim služiteljima koji su mu blizu.«

Da zaključimo u duhu onoga što smo napisali: u devetom poglavlju OURM-a, pod naslovom »Prilagodbe koje spadaju na biskupe i njihove konferencije«, u broju 390 među ostalim se navodi da je »zadaća konferencija biskupa odrediti i, pošto ih potvrdi Apostolska stolica, u Misal unijeti prilagodbe koje su navedene u ovoj Općoj uredbi i u Redu mise, kao što su: (…) – oblik pružanja mira (usp. gore br. 82).«

Postoji li doista potreba – ili nam se svima vjernički i strpljivo nositi s novim životnim okolnostima – za promjenom znaka pružanja mira rukovanjem kao i do sada, odlučit će naši biskupi, a i Vi i mi svima koji su na misi i sada »pružamo« znak mira svojom molitvom, pogledom, naklonom ili osmijehom, sve dok si ne budemo ponovno mogli pružiti ruku ili mir izraziti na neki drugi način.

IZVORGlas Koncila br. 29/2020.
Prethodni članakMARIJA VUKOVIĆ, TELEVIZIJSKA NOVINARKA I ŽUPLJANKA U KARLOVCU »Preko djelovanja u župi nadišla sam sramežljivost«
Sljedeći članakRANJENE CRKVE ZAGREBAČKE NADBISKUPIJE Župa Presvetog Srca Isusova – Palmotićeva ulica