NAKON EUFORIJE POVRATAK U REALNOST Iselilo se 250 razreda osnovaca

Foto: Shutterstock

Dr. Jure Zovko piše o nogometnoj bajki koju smo doživjeli. Prema čuvenoj Sokratovoj analogiji, između umijeća i vrlina, nogomet bi trebao biti igra namijenjena primarno gledateljima za užitak i zabavu, slično kao što je svrha liječničkoga umijeća da bude na korist bolesnika. Osobni interes pada u drugi plan.

Ujedinjeni u podršci nogometnim herojima

Na proteklom Svjetskom prvenstvu u Rusiji samo su dvije reprezentacije igrale za dušu gledatelj(ic)a: Brazil i Hrvatska. Ne čudi da su uoči početka nogometne smotre stručnjaci proglasili Brazil jednim od favorita za naslov. Za Hrvatsku se obično govorilo da je »europski Brazil«, ali nakon odlaska legendarnoga Ćire Blaževića glavni je problem bio što je hrvatska reprezentacija umirala u ljepoti loptanja, strogo se pridržavajući načela, sokratovski rečeno, da je nogomet igra za dušu gledatelja, a ne da postigne zapažen rezultat ili ostvari samopromociju igrača.

Od 2013. kad smo ušli u EU ukupno je iz zemlje službeno odjavljeno 150 000 građana, a broj iseljenih nesumnjivo je puno veći jer se svi ne odjavljuju.

To je uostalom bio jedan od razloga što smo imali velikih problema u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, pa je paradoksalno bilo da su ribari s Islanda bili na ljestvici ispred nas. Kartu za Moskvu ostvarili smo »u nadi protiv svake nade«, kako bi apostol Pavao rekao, pobjedom nad Ukrajinom u Kijevu. Sreća nam nije bila naklonjena u ždrijebu za doigravanje pa smo dobili najgore moguće protivnike, destruktivce Grke, koji u zadnjih pedesetak godina primjenjuju istu strategiju, naime protusokratovsku definiciju nogometa kao igre u kojoj se protivnika treba spriječiti u razvijanju igre, a onda se protunapadom pokušava zabiti pogodak. Takve smo destruktivce u Maksimiru isprašili s četiri komada pa se u javnosti počelo stvarati pozitivno raspoloženje da bi ova reprezentacija mogla na svjetskoj nogometnoj smotri postići neki zapaženiji rezultat. Fortuna nam nije bila baš naklonjena u ždrijebanju skupina. Zahvaljujući Italiji, koja se nije kvalificirala na svjetsko prvenstvo, prebačeni smo iz trećega u drugi šešir. Iz prvoga šešira izvukli smo tradicionalno neugodnu Argentinu, sa službeno najboljim nogometašem današnjice Leom Messijem, a iz trećega smo šešira izvukli Island, koji je već bio bolji od nas u kvalifikacijama. Riječ je o čvrstoj i kompaktnoj ekipi koja igra isključivo na prekide i visoko nabacivanje, dakle upravo takvoj koja nam najmanje odgovara. Iz četvrtoga šešira dobili smo Nigeriju, državu s gotovo dvjesto milijuna stanovnika u kojoj vodeći svjetski klubovi već godinama grade svoje nogometne kampove, kako bi što jeftinije ulovili nogometne talente koje će kasnije prodati nekim od nogometnih divova diljem Europe. Kao što smo mi dobili epitet europskoga Brazila, slične komplimente dobila je Nigerija: »Brazil afričkoga kontinenta«. Ljepota igre koju je pokazala družina predvođena Lukom Modrićem, službeno proglašenim najboljim nogometašem, zadivila je svijet po uzoru na sokratovsko načelo – nogomet se igra za publiku. Unatoč porazu, Hrvatska je 24 sata bila ujedinjena u podršci nogometnim herojima. Onda je nastupio razdor, poslovično cijepanje nacije na desnicu i ljevicu. Ljevica je šokirana da je na svečanoj proslavi nastupio pjevač Marko Perković Thompson čija je pjesma »Lijepa li si« postala simbol hrvatske nogometne reprezentacije. Na veličanstven doček na Trgu bana Josipa Jelačića pala je mrlja sramote što nije ispunjena želja najboljemu nogometašu Svjetskoga prvenstva da Thompson otpjeva još jednu pjesmu »Geni kameni«. Kao u najgorim komunističkim vremenima, isključen je razglas, a slavljenicima je poručeno da je moć političara na vlasti – važnija od osvojenoga srebra.

»Nikad nisam zaboravio odakle sam«

Zanimljivo je da je od 10. srpnja do danas iz svijeta, kako piše Davor Ivanković, Predsjednici stiglo čak 67 zahtjeva za intervjue. Predsjednica je već do sada razgovarala s novinarima Deutsche Wellea, BBC-a, moskovskoga Komersanta, slijedi Guardian, CNN… Zahtjevi su stigli iz Francuske, SAD-a, Njemačke, Rusije (desetak medija), Mađarske, Austrije, Vijetnama, Egipta, Saudijske Arabije, Indije, Argentine, Kolumbije, Španjolske, Škotske, Crne Gore, Srbije i Albanije. No sigurno je da ne će uspjeti udovoljiti svima.

Ljevica je šokirana da je na svečanoj proslavi nastupio pjevač Marko Perković Thompson čija je pjesma »Lijepa li si« postala simbol hrvatske nogometne reprezentacije. Na veličanstven doček na Trgu bana Josipa Jelačića pala je mrlja sramote što nije ispunjena želja najboljemu nogometašu Svjetskoga prvenstva da Thompson otpjeva još jednu pjesmu »Geni kameni«.

Zlatko Dalić, jedan od najtraženijih trenera, pojavio se pred šezdeset tisuća oduševljenih obožavatelja iz svih dijelova svijeta, posebno iz Dalmacije i Bosne i Hercegovine, na Livanjskom polju odakle potječe. Damir Šarac opisuje ga da je čovjek u bijelom došao u rodno Livno s riječima: »Mi smo ljudi mira i tolerancije, zajedništva i ljubavi.« Šarac opisuje euforiju koju su priredili čovjeku koji je svojim mirom uznemirio Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, ali i dobar dio nogometnoga svijeta. Pozvao je Dalić na pozornicu i Čiru Blaževića koji je s Vatrenima digao broncu prije dvadeset godina. Nazvao ga je svojim prijateljem i učiteljem, a on je na oduševljenje puka pedagoški priznao: »Mislio sam da ću zauvijek ostati trener nad trenerima, ali ja sam treći, a on je drugi.« Nešto ranije Ćiro je pričao o tome kako su upravo Bosanci, jedan Travničanin i jedan Livnjak, naučili hrvatsku reprezentaciju kako treba igrati. Bio je to po svemu doček koji je Dalić zaslužio. Obratio im se riječima: »Hvala vam za osjećaj sreće i ponosa. Nikad nisam zaboravio odakle sam i gdje sam počeo. Ja sam jedan od vas, a vi ste moja snaga.« Neznalicima bi možda čudno izgledalo vidjeti sve prilaze gradu urešene džambo-plakatima tipa »Zlatko ponos našeg Livna«, pa »Volimo te Daliću«, »Livno se ponosi tobom«, »Iznad svih« s fotografijama crnokosoga čovjeka mirna i ozbiljna lica. Pa rekao bi taj neki neznanac da je riječ o nekakvoj političkoj kampanji kojoj fale obećanja. Ali obećanja nema: »Sve je već jasno, sva slavlja su već proslavljena, svi dočeci dočekani, nedostajalo je samo da rodni grad primi u znojno naručje velikoga vojskovođu, stratega i taktičara vatrene postrojbe«, naveo je Šarac.

U tim slavljima dobro se prisjetiti predsjednika Tuđmana koji je 5. kolovoza 1996. rekao: »Imamo na čemu graditi svoju povijest, imamo zašto biti ponosni i čuvajmo to što smo stvorili. Znajmo da je naša sudbina samo u našim rukama. Neka nam živi jedina i vječna Hrvatska.«

Službeno je odjavljeno 150 000 građana

Poslije slavlja zatječu nas nove brojke, a to su brojke o odseljenima, o čemu piše Anita Belak Krile. Među odseljenima najbrojniji su ljudi u naponu snage, a s roditeljima se iseljavaju i djeca – lani se iselilo 6872 djece mlađe od petnaest godina te još 2000 njih između 15 i 19 godina. U godinu dana iselilo se 250 razreda osnovaca. To je otprilike grad veličine Varaždina, veći nego što su Dubrovnik ili Šibenik. Podatci Državnoga zavoda za statistiku o migraciji stanovništva Hrvatske pokazuju da se lani odselio najveći broj stanovnika od ulaska u Europsku uniju. Od 2013. kad smo ušli u EU ukupno je iz zemlje službeno odjavljeno 150 000 građana, a broj iseljenih nesumnjivo je puno veći jer i sam Državni zavod za statistiku upozorava da se radi o evidenciji samo onih osoba koje su odjavile boravak i navele da će u inozemstvu ostati ili već jesu tamo dulje od godinu dana. Prema statistikama zemalja u koje se naši građani useljavaju jasno je da su tisuće njih još otišle, ali za sada nisu objavili prebivališta, čekaju da prođe neko vrijeme i vide hoće li se i kako snaći u inozemstvu. Među odseljenima njih 48 % u dobi je od 20 do 30 godina. Brojke također pokazuju da u inozemstvo odlaze cijele obitelji. S njima u inozemstvo vrlo često odlaze i bake i djedovi. Lani su se primjerice iselile 1023 osobe između 65 i 69 godina. Potom 655 u dobi između 70 i 74 godine te još 631 iznad 75 godina. Najviše je Hrvata koji su se lani iselili u inozemstvo, 63,9 % otišlo je u Njemačku. Među zemljama u koje su se 2017. selili hrvatski državljani značajne udjele po 5,9 % drže Austrija i Irska. Iseljavanje u Austriju zanimljivo je budući da se radi o jedinoj članici EU-a koja nam još nije potpuno otvorila vrata svoga tržišta rada. Znatan broj iseljenika iz Hrvatske otišao je u BiH (5,1 %) i u Srbiju (4,9 %). Kad je riječ o useljenicima u Hrvatsku od ukupnoga broja doseljenih 31,8 % osoba došlo je iz BiH. S obzirom na spolnu strukturu doseljenih veći je udio muškaraca: 63,1 %. Najviše ljudi došlo je u Zagreb (23,9 %) i Splitsko-dalmatinsku županiju (12,8 %). U ukupnom broju useljenika u Hrvatsku priličan je broj umirovljenika – 1575 osoba iznad 65 godina. Unutar Hrvatske lani je mjesto stanovanja promijenilo 71 580 osoba. Unutrašnje migracije stanovništva između gradova i općina iste županije u 2017. bile su najveće u Splitsko-dalmatinskoj i Primorsko-goranskoj županiji, a najveću su međužupanijsku migraciju stanovništva imali grad Zagreb i Zagrebačka županija.

IZVORGlas Koncila br. 31/2018.
Prethodni članakREPORTAŽA IZ ŽUPE U KOJOJ SE SPAJAJU ZELENA UČKA I PLAVI KVARNER Kako su Matuljci razvili istančanu socijalnu notu za najugroženije
Sljedeći članakMLADEN ŠVAĐUMOVIĆ IZ DAVORA DVA PUTA BICIKLOM DO LURDA »Želio sam ondje zahvaliti Gospi«