NAKON INTERVJUA S ORBANOM Proroštvo za Europu

Foto: Vivien Cher Benko

»Demokršćanska politika ima svoj mandat i u vezi s kršćanskom kulturom. Kršćanstvo je, kao prvo, stvorilo slobodnoga čovjeka. Stoga ponajprije moramo zaštititi ljudsko dostojanstvo. Zatim, kršćanstvo je stvorilo kršćansku obitelj. Moramo štititi koncept kršćanske obitelji. Nadalje, kršćanstvo je u ovom dijelu svijeta stvorilo i nacije, (…) stoga moramo štititi i naciju.« Riječi su to koje je u ekskluzivnom intervjuu za Glas Koncila izgovorio predsjednik mađarske vlade Viktor Orbán. Izrekao ih je u sadašnje doba kad se među europskim demokršćanima sve više gubi suglasje o tome što je uopće demokršćanstvo i koje bi ono vrjednote trebalo štititi. U suvremeno doba, kada su, kako je rekao čelnik mađarske izvršne vlasti, »zapadnjaci odlučili živjeti u postnacionalnom i postkršćanskom svijetu«, uloga zemalja sa snažnom kršćanskom tradicijom, kakva je i Hrvatska, i koncept snažne nacionalne države očito nisu zanemarivi, nego bi čak mogli biti i ključni – ako se te vrjednote žele zaštititi.

Poruke koje je mađarski sugovornik izrekao u razgovoru za Glas Koncila i upozorenja na ugroze suvremene Europe i njezinih naroda (od kojih većina pati od negativnih demografskih trendova), gledano iz vjerničke perspektive, davno su prorokovane. Mnogi nisu shvaćali da kad je prije 40 godina, 1981., sv. papa Ivan Pavao II. inicirao prvi »Međunarodni razgovor o zajedničkim kršćanskim korijenima europskih naroda«, zapravo prorokovao ono što će se rapidno događati otad pa sve do naših dana. Papa je tada svijetu poručio: »Europa je jedan kompleks nacija koje su povijesno takvima postale zahvaljujući snazi Evanđelja koje, utjelovljeno u njihove kulture, postaje njihov zajednički temelj. Jedinstvo Europe osjeća se kao nužna društvena potreba.« Deset godina kasnije, nakon pada željezne zavjese, papa saziva izvanrednu Biskupsku sinodu o Crkvi u Europi, kada je ponovno vapio da se zaštite kršćanski korijeni europskoga Istoka i Zapada, ističući nezaobilaznu ulogu naroda koji su patili pod komunističkom čizmom. Desetljeće kasnije, početkom novoga tisućljeća, kada se donosio tzv. Europski ustav, opet se gorljivo zauzimao da u preambulu toga dokumenta uđe barem mala rečenica o kršćanskim korijenima Europe, a mnogi su zlurado govorili da se stari i bolesni papa bori za povlastice Katoličke Crkve i da je riječ tek o raspravi o pojmovima. No ubrzo je stiglo ispunjenje proroštva, i pokazalo se da je moguće u zajednici zemalja koja toliko dobra donosi čovječanstvu istodobno promicati i rodnu ideologiju i opravdavati zastrašujuće zakone kojima je u nekim zemljama dopušteno usmrćivati čak i bolesnu djecu. Crkvenu misiju nastavili su i papa Benedikt XVI. koji je 2012. s razlogom ustanovio Papinsko vijeće za novu evangelizaciju, s posebnim fokusom na europski kontinent, a i papa Franjo u svojem pontifikatu često govori o narodima koji ne mogu opstati ako zaborave i zanemare svoje korijene, unatoč blagostanju u kojem žive.

No ne mogu pape i crkveno vodstvo sami izboriti društvenu zaštitu kršćanskih vrjednota, koje uvijek jamče dugoročno bolji život za sve ljude. Tomu služi ponajprije politika koja je u Europskoj uniji na kršćanskim vrjednotama izgradila mnoge vrijedne sadašnje programe i projekte, a na drugim ih se pak područjima počela odricati. No, kako je rekao predsjednik mađarske vlade, »ako tko ima većinu, ali tom većinom ne teži k istini, što će mu uopće većina«? »Ako pak tko zastupa istinu, ali ne može pokrenuti većinu, kako će djelovati u interesu te istine?« Nazvao je to ključnim izazovom današnje (demokršćanske) politike. I u Hrvatskoj su na vlasti demokršćani, ali treba znati što je istina.